Studentica sam već 3 godine i osjećam se izgubljeno, ne nalazim smjera u svakodnevnim aktivnostima, sve radim pod vlastitom prisilom, ne nalazim si dugoročni cilj. Pomalo se bojim budućnosti i nisam sigurna da želim živjeti život koji sam odabrala. Uživam tek u kratkotrajnim zadovoljstvima, npr, čitanje novina, pranje suđa, zalijevanje cvijeća, u svakom slučaju, aktivnosti s minimumom stresa. Ali, upravo me te aktivnosti i najviše ljute jer njima nimalo ne ulažem u vlastitu budućnost, a svjesna sam da bih morala. Svaki dan isplaniram što ću i kako ću, i sretna sam zbog toga jer su planovi dobri. Zatim te planove pošaljem k vragu i ostatak se dana bavim glupostima, brojnim glupostima, jer osjećam snažan poriv za radom, nikad se ne dosađujem i uvijek sam u pokretu samo se mrzim suočavati s onim što moram - faxom, svojim životom i sobom. Mrzim učiti, plašim se ljudi, izbjegavam kolege studente jer mislim da su bolji i uspješniji od mene. I tako svaki dan, već 3 godine, na mrtvoj točki svog života. Kako da se izvučem iz tog začaranog kruga bezvoljnosti i besciljnosti kojima nije uzrok lijenost? Nema šanse da odem psihijatru, ne šaljite me. Dajte mi, molim vas, neke smjernice ili ohrabrenje. odgovor

Dugo vremena nisam znao što se događa samnom dok nisam naišao na vašu stranicu. Zaključio sam da se vjerovatno radi o socijalnoj fobiji i anksioznost. Neki simptomi se podudaraju, a neki ne. Kod mene je slučaj da sam prije par godina osjetio nelagodu u društvu, drhtanje ruku,znojenje i sl....ali sve sam imao jedno vrijeme pod kontrolom. Međutim, stanje se pogoršalo. Počeo sam se bojati odlaska u trgovinu, kafić, restoran, zubar i sl. Na te sve simptome dodao bi možda najgori, a to je neki osjećaj slabosti i vrtoglavice i zamćenog vida, paničarenje. Loše se osjećam čim izađem iz kuće: osjećam da mi tlak naraste, adrenalin, srce lupa. To su uglavnom svi simptomi - koji kod kuće jednostavno (na "sigurnom") nestaju. Zanima me vaše mišljenje, o čemu se točno radi? odgovor

Imam 27 godina, završila sam fax i živim s roditeljima. Moj problem je depresivna majka. Vrlo je nezadovoljna svojim životom i često mi nabacuje krivnju zbog toga. Govori da će se ubiti, nema prijatelja, kaže da joj je život prošao, da se nema čemu veseliti i sl. Sve u životu joj je negativno i to nezadovoljstvo prenosi na cijelu obitelj. Mi drugi se ne smijemo veseliti jer nam kaže da nemamo zbog čega i sl. Od svih ukućana ja imam najveći osjećaj da joj moram u svemu udovoljavati jer mislim da će u suprotnom biti još gore. Cijele dane sam doma, ako negdje otiđem ona se ljuti, a ja to ne mogu podnjeti pa joj uvijek udovoljavam, a na taj način dalje samo hranim takvo njezino stanje. Jednostavno nemam snage joj se suprotstaviti i početi sa svojim životom! Kako da shvatim da za njezino nezadovoljstvo nisam ja kriva, da joj ne moram stalno udovoljavati, da imam pravo na svoje mišljenje i svoj život? Ona ne priznaje da je bolesna, ako joj tko što kaže to joj je samo dokaz da nju nitko ne voli i da je svima višak i opterećenje. Prijatelja uopće nema i ne želi imati, s tatom se nikako ne slaže tako da sve svoje nezadovoljstvo stalno iskazuje na nama djeci. Znam da sam odrasla osoba, ali ne želeći nju povrijediti ili naljutiti ja nikada ništa ne poduzimam. Kako da se toga oslobodim? Toliko sam postala frustrirana cijelom tom situacijom da i sama već teško funkcioniram. Ne mogu spavati, stalno sam loše volje, samo pazim što ću reći da se ona ne bi naljutili i sl. Uistinu više ne znam što da radim?! odgovor

Moja sestra je dobila psihozu. Već 3 dana priča i ne zaustavlja se. Ne može izdržati ni minutu da šuti...glumi neke likove, razgovara s njima. Mamu zove Gordana, mene Marija. Svima tvrdi da će istina izaći na vidjelo. Ja je pitam koja je to istina i svaki put kad je pitam ona kaže drugi odgovor (i to da veza nema veze s vezom!) Trenutno je u bolnici u jednoj groznoj prostoriji s nekim ludim babama koje psuju i deru se na nju. Prozor ima rešetke tako da je to gore od ludnice! Ja tamo ne bih izdržala ni jedan dan. Meni je to sramota! Ona je u invalidskim kolicima i ne može ni do wc-a jer je uzak tako da kolica ne mogu proći. Ručak je još grozniji, skoro svaki dan neki odurni grah..bojim se da će tamo još više poludjeti. Šopaju je ljekovima tako da mi se zasuze oči kada je vidim, izgleda kao da je na drogama. Postala je psihotična u ta zadnja tri dana, prije toga je bila normalna osoba, inteligentna, ma sve za pet..ali u tih par dana joj je umrla baka koju je obožavala, simpatija ima drugu curu i još par toga, tako da je ona počela nabrajati sva ta imena od poznanika i tako nas u kući nazivati. U nekim me trenucima moli da glumim jednu osobu, ja ne znam kako da se postavim! Da li da glumim ono što ona traži, da li je to bolje ili ću je onda još više izluditi? odgovor

Polako ću vam objašnjavati svoj problem, nadam se da ću ga u potpunosti dobro opisati. Počela sam se zabavljati s očaravajućim momkom, on je bio moj san. Kod mene je bilo sve u redu, ali kod njega doma ne. Jedan dan sam ga nazvala i njegova majka mi je rekla da je on u odmaralištu. On je bio na psihijatriji. On je jedna emotivna osoba.poslije dvanaest dana provedenih tamo osjećao se mnogo bolje. Planirali smo vjenčanje, nismo se odvajali ni jedan dan, sve dok me njegova majka nije pozvala da mi kaže da je otišao od kuće u pet sati popodne i da ga nema. Tražili smo ga negdje oko 14 sati. Kad smo ga napokon našli, bio je sasvim drugačiji, nije mogao govoriti. Kaže da je popio dva lorazepama, nije narkoman, povučen je dečko. Obećao je da to nikada neće napraviti. Volim ga puno, ali očigledno nešto krije od mene. Planirali smo imati djecu, ali ja nikako da zatrudnim. Jedan dan dok sam bila na poslu, pozvala sam ga, ali se nije javljao. Javljeno mi je da je popio mnogo lijekova i da se pokušao ubiti, da su ga odveli da ispiranje želuca. Volim ga puno, ali krije se od mene, kako da mu pomognem? Što da radim? odgovor

Od kada znam za sebe introvert sam. Više volim povučenost nego svijet i još danas sa svojih 18 godina imam svoj svijet mašte koji nije prerastao u halucinacije. Imam nekoliko prijatelja sa kojima mogu nekako pričati, a s drugim osobama ne volim pričati, štoviše mrzim pričati s njima. Počeo sam ispoljavati negativne osjećaje prema cijeloj svojoj okolini (porodica, pa čak i prema prijateljima) u vidu mržnje.Često imam suicidne misli, a jednom sam i probao suicid (kako vidite nije uspio). Obožavam djecu (ne u pedofilnom smislu) i samo prema njima osjećam pozitivne emocije (sreća, ljubav, radost itd.) U posljednje vrijeme sam doživio nekoliko slušnih halucinacija i sve više imam neki strah od gonjenja (moj psiholog kaže da nisam shizofreničan). Da li mi možete dati neki savjet kako da makar malo zavolim ljude? odgovor

Dugo patim od aksioznosti i socijalne fobije, psihijatar mi je preporučio 1mg dnevno alprazolama. Uzimala sam ga samo u vrlo važnim situacijama i dosta rijetko. U zadnje vrijeme mi se pogoršala situacija, simtomi su užasno jaki, ne mogu izaći iz kuće bez jakog osjećaja da ću se onesvijestiti, vrtoglavice i lupanja srca. Počela sam uzimati dva puta dnevno po 0.5 mg, ali ne pomaže. Pošto imam zakazano kod doktora tek za 4 tjedna, molila bih vas savjet. Da li da uzimam 3 puta po 0.5 mg dnevno jer mi je to prijeko potrebno zbog odlazaka na posao? odgovor

Prije 6 mjeseci doživjela sam na poslu omaglicu praćenu velikim strahom da ne padnem. Počelo je i znojenje i proljev. Obratila sam se psihijatru i dobila sam dijagnozu "anksiozna". Pila sam Luxetu 4 mjeseca, a zadnja 2 doktor mi je smanjio na 25 mg. Ne pijem ju već 7 dana i kako piše na kutiji da nema nuspojava, meni se javlja nervoza u želucu i proljev u jutarnjim satima. Pozvala sam liječnika i rekao mi je da izdržim još tjedan dana. Molim vas recite mi da li će ovo proći ili se meni ansioznost vraća? Inače,od kada ne pijem Luxetu, bistrije mi je u glavi, ne znojim se, a od njega su mi se blago tresle ruke. Ne bih ga ponovo pila, ali me zanima čime bih mogla smanjti sindrom "nervoznih crijeva". Hvala unaprijed! odgovor

Na rubu sam očaja i iskreno se nadam da će mi netko izaći u susret i pomoći mi u ovoj za mene uistinu teškoj i nerješivoj situaciji. Živim u zajedničkom domaćinstvu sa majkom koja ima 69 godina i koja je relativno fizički zdrava i pokretna. Prije 10-tak godina operirala je dojku i dugo je vremena imala visoki tlak. Prvi problemi sa njezinim ponašanjem (počelo je sa optuživanjem mene za uzimanje nekih njenih stvari, prvenstveno odjeće) pojavili su se prije 3-4 godine, no nisam ih shvaćala ozbiljno. S vremenom je postala agresivnija te sklona svađi pa čak i fizičkom sukobljavanju koje sam ja izbjegavala na raznorazne načine. Konstantno je optuživala i pogrdnim imenima nazivala pojedine (nama poznate) osobe na ulici vičući i vrijeđajući, no na svu sreću ostalo je samo na tome. Nikad ranije je nisam čula da izgovara toliko vulgarne izraze i psovke. U posljednjih 6-7 mjeseci sve češće me posjećuje policija radi remećenja javnog reda i mira. Sukobi sa jednim susjedom su stalni, te ga je nekoliko puta fizički ozlijedila a isto tako i on nju nakon čega je uslijedila prekršajna prijava, tj. nekoliko njih. Radnici centra za socijalni rad dolazili su jednom i na tome posjetu je i završilo. I sama sam ponekad u situaciji da se bojim suočiti sa njom iako živimo toliko godina zajedno. Ja je sada ne mogu prepoznati kao svoju majku osim fizičkim izgledom. Nema ni smijeha, nema ni suza. Zanemaruje vlastiti izgled (ne češlja se, ne umiva, ne pere zube) i izgled našeg doma je prilično zapušten, ma koliko se ja trudila da nešto pospremim sutradan je to opet sve porazbacano. Često je nemirna i ne može sjediti na jednom mjestu, nego je konstantno na ulici ispred kuće gdje često samo stoji a ponekad zaustavlja nepoznate ljude i poziva ih u kuću bez nekog razloga. Razgovora sa njom nema nikakvog već duže vrijeme, što zbog oštećenja sluha što zbog nerazumijevanja najjednostavnijih rečenica. Ne zanimaju je nikakve aktivnosti osim boravka ispred kuće gdje zalijeva cvijeće. Televizor više ne gleda ili ga gleda 5-10 minuta, ne odlazi nigdje, ne zna koji je dan, mjesec ni godina, ne kuha, ne vodi računa o svom vanjskom izgledu, nitko nam više ne dolazi od njenih prijateljica, svi pomalo zaziru i zaobilaze kada je vide. Ne zna reći što hoće kada nešto traži, iskrivljuje riječi, a ponekad govori potpuno nerazumljivo i stalno nešto traži - zaboravlja sve (uključenu peglu, vodu da curi, ključeve od kuće) osim perioda iz neke rane mladosti. Odjeća iz ormara je stalno na podu po cijelom stanu, kanta za smeće se pregledava i vade se iz nje vrećice i sve ostalo što je otpad, odjeća se pere na ruke i to najčešće ona koja je čista. Po stanu pronalazim kamenje različitih veličina sa kojim se prijeti da će gađati nekoga. Pronalazim ostatke hrane na neprimjerenim mjestima. Isto tako u dvorištu je prikupila nekoliko štapova što drvenih što metalnih i često ih nosi sa sobom prilikom izlaska na ulicu. Često spominje svoje roditelje koji nisu živi već 30-tak godina. Prije mjesec dana, odnosno 07.03.07. sam je uspjela odvesti na pregled psihijatru. U tom sam trenutku na upit o hospitalizaciji rekla da ne bih željela ostavljati je do daljnjega, odnosno da bih prvo probala sa lijekovima. Sada joj dajem po preporuci liječnika 2 mg haloperidola, 3 x 25 mg Prazine i biperiden od 2mg. Ostale preglede (neurolog) i kontrolu nisam uspjela obaviti jer joj jednostavno ne mogu objasniti niti je silom natjerati da ide sa mnom. Inače sam zaposlena, no sada koristim godišnji odmor kako je ne bih ostavljala samu. Iako nemam utjecaja na njezino ponašanje, brinem da popije lijekove i da ima redovitu ishranu. U ova tri tjedna sam prilično iscrpila svoje snage u pokušaju da smislim na koji način da pomognem njoj, a i sebi, te sam ipak odlučila da je na bilo koji način odvedem u bolnicu gdje bi bila pod nadzorom i gdje bi se ustanovila nekakva terapija koja bi bila efikasnija. U kliničkoj bolnici sam bila prije par dana, kažu mi da nema mjesta i da je odjel stalno popunjen, a i pitanje je kako bih je dovela ukoliko ne želi ići. Dežurna liječnica mi je rekla da poduplam dozu navedenih lijekova. Nazvala sam nekoliko domova od kojih neki ne žele primiti pokretnu a psihički bolesnu osobu, dok neki drugi privatni imaju cijene smještaja koje ja ne mogu platiti. Tražila sam i preko oglasnika osobu koja bi je došla pripaziti dok sam ja na poslu no par osoba što se je javilo, iako sam rekla da je lakši duševni bolesnik, se poslije više nisu javljali. Danima promatram besciljno lutanje iz jedne prostorije u drugu, iz stana na ulicu po 50-tak puta dnevno, slušam što govori a ne razumijem ništa, odnosno samo nagađam što mi želi reći. Molim Vas da mi pomognete na bilo koji način jer sama ne znam ni kako ni dokle mogu ovako. odgovor

Imam 22 godine i živim na jednom kvarnerskom otoku. Studiram ekonomiju u Rijeci i radim sezonski za svoje roditelje. Imamo malu privatnu firmu itd. Prije 3 mjeseca sam imao napadaj panike u autobusu i 2 dana se nisam mogao nikako smiriti. U Rijeci sam zatražio psihijatrijsku pomoć i dijagnosticiran mi je anksiozni poremećaj s paničnim atakama straha. Odonda sam na terapiji alprazolamom od 1 mg i tianeptinom, oba triput dnevno. Odlazim i jednom tjedno na razgovor sa psihijatricom. Iako imam potpuno povjerenje u nju, sve me više strah, napadaji su sve češći i jači i više ne mogu funkcionirati u svakodnevnom životu. Roditelji su mi velika potpora, ali me više ni oni ne mogu smiriti. Cijelo vrijeme trnem od straha, apetit mi je sve slabiji, ne mogu se više baviti sportom i ne mogu se koncentrirati na učenje, a to mi je vrlo bitno jer već imam jedan propali faks iza sebe. Odlasci u Rijeku su mi postali iznimno teški, moram ići u pratnji nekoga i cijeli dan dobivam napade po gradu. Psihijatrica mi govori da se moram prisiliti učiti, da će sve biti bolje nakon što dam par ispita jer mi je to navodno najveći izvor stresa. Je li moguće da je to istina pošto mi je svaki dan sve gore? Je li ova terapija ispravna, treba li je možda pojačati? Zanima me i do kada će ovo trajati, hoću li ikada biti bolje? Hoće li makar uskoro krenuti na bolje? Ispitni rokovi me sve više pritišću i bliži se sezona kad ja radim po cijele dane, u interakciji s ljudima, a to mi je sad uvelike onemogućeno. Inače sviram u bendu, vrlo sam društvene naravi, imam mnogo prijatelja i poznanika od kojih samo najbliži znaju da nešto nije u redu sa mnom. Ne bih htio da se pročuje da sam lud, još uvijek uspješno skrivam svoju nervozu. Napravio sam i brojne pretrage na kojima je ustanovljeno da sam potpuno zdrav, ali se ja i dalje jako bojim smrti. I sad vam ovo jedva pišem. Pokušavam se čim više educirati o ovom poremećaju pošto me više sviranje, čitanje, razgovori ili fizička aktivnost ne smiruju. Mogu li si sam još nekako pomoći, čajevima za smirenje, meditacijom ili nečim trećim? Nadam se Vašem iskrenom i hitnom odgovoru jer mi je dosta uvjeravanja sa svih strana da će biti bolje, a ja tonem iz dana u dan sve dublje. odgovor