Sa svojih 16,17 godina počela sam tražiti smisao života. Čak sam bila spremna i oduzeti sebi život zbog niza razočaranja koje sam doživjela od sebi bliskih osoba. U svojoj 19. godini počela sam čitati Bibliju, te sam nedugo nakon toga došla u kontakt i zajedništvo u jednoj protestantskoj, karizmatskoj zajednici gdje sam se osjećala prihvaćeno i moj život je napokon dobio smisao u zajedništvu sa Bogom i ljudima. Nakon 4 godina upoznala sam muškarca 14 godina starijeg od sebe za kojega su me upozoravali u zajednici da je izrazito buntovna osoba (imao je problema s drogom zbog čega je bio i u zatvoru). U meni su se počeli javljati podvojeni osjećaji: smatrala sam da ljudi iz vodstva moje crkve imaju bolji uvid od mene u situaciju, dok sam s druge strane gajila osjećaje prema tom čovjeku. Od tada je prošlo gotovo 9 godina, a zbog svega navedenog, napustila sam zajednicu, ali nisam niti u vezi sa tim muškarcem zbog straha od Boga i da ne pogriješim. Sve me to ubija iznutra, nemam volje ni za šta, već godinama ne radim. Sada imam 32 godine i još sam uvijek ovisna o roditeljima. U sebi osjećam veliku ljutnju, bijes i gorčinu koju ne mogu definirati. Do sada nisam potražila psihijatrijsku pomoć, iako sam o tome razmišljala. U međuvremenu, prije 3 godine, moja mlađa sestra u dobi nepune 24 godine počinila je smoubojstvo preda mnom, za što krivim sebe, jer da nisam bila zaokupljena sama sobom mogla bih joj pružiti adekvatnu pomoć i potporu. Uglavnom, raspadam se...ponekad imam poriv da učinim isto što i ona, da kaznim sebe. Ne vidim više niti nadu niti budućnost. Osjećam se kao da sam potpuno sama sa svojim problemima koje nemam s kime podijeliti. Imam želju biti sa tim muškarcem, ali ujedno osjećam strah i strepnju...jednostavno ne znam šta da radim. odgovor

Moje pitanje glasi da li trebam stručnu pomoć, da li sam psihički bolesna? Imam poremećaj da sve mora u kući biti čisto, ne ništa pretjerano, ali ne podnosim da nitko ništa napravi na svoj način jer ja odmah sve ponovno napravim. Izaći ujutro iz kuće, ako nisam napravila sve poslove, nije mi drago. Sve unaprijed planiram, ponekad to sebi ponavljam prije spavanja. Imam poremećaj u prehrani. Imam faze prejedanja pa grižnje savjesti nakon toga . Ja sam sretna dok god cijeli dan ništa ne jedem, dok skakučem hiperaktivno i obavljam svoje poslove i onda nešto pojedem navečer... ako pojedem nešto kada nisam odredila onda smatram da sam pogriješila i da sutra treba iz početka početi paziti, a budući da sam "zabrljala" taj dan, nastavljam se prežderavati... onda osjećaj tuge... pa depre... bez povraćanja!! U prošlosti sam imala problema s mamom koja me po mom mišljenju psihički zlostavljala, iako će tata i sestra s kojima danas živim reći da su to bile samo svađe. Bježala sam od kuće. Ponekad se pitam ako mi je mama bolesna (jer pati od depresije, ako joj nešto nije po volji odmah pije puste tablete, zvala me da će se ubiti jer sam ja velika pa ja to razumijemm, a teta je cijeli život na psihijatriji bila) jesam li i ja luda? Malo sam opsjednuta kontrolom i prehranom i imala sam nekoliko ispada u proslosti. Živim u Splitu, nemam 200 kn za sat kod privatnika, ali znam da bih voljela popričati s nekim o svemu, ali što je najgore, tada mi bude još lošije, a puno je bolje kad to sve sakrijem u sebi i glumim da nije istina! odgovor

Meni je loše, imam napade panike, ne mogu gutati. Ne mogu napuniti pluća zrakom. Ne mogu u autobus, ne mogu u kino, ne mogu više živjeti ovako. Živim s tim već 10 godina. Do prije par dana nisam pila nikakve tablete i igrom slučaja sam otišla psihijatru koji mi je dao alprazolam, koji me uopće ne dira. Ima li smisla ići kod psihijatra i piti tablete? Ima li šanse da počnem živjeti normalno? Dosta sam zatvorena osoba. Imam zdravu obitelj, prijatelje i momka koji će me vjerovatno ostaviti jer me sex uopće ne zanima. U stvari, ne zanima me više ništa. odgovor

Moja rođakinja ima psihičkih problema koji se odražavaju na cijelu obitelj. Stalno misli da ju netko prati, da ju se želi uništiti (vradžbinama), da smo svi, a naročito njena majka, protiv nje, da ju želimo napraviti "ludom" itd. Neprekidno analizira svaku izgovorenu riječ i tumači ju negativno za nju. To traje već nekoliko godina i samo se pogoršava. Ja ne znam kako reagirati na njene optužbe, negirati ili dokazivati netočnost. Ako predložim psihijatra onda ona tvrdnja da ju se hoće napraviti ludom postaje istinitom. Ako se ništa ne poduzima, kao do sada, situacija se ne popravlja već samo postaje lošija. Molim Vas za savjet, kako da se ponašamo i što da učinimo? odgovor

Imam rođakinju koja ima puno psihičkih problema. To kažem na osnovu onoga kako se ponaša. Živi sama s majkom koja nije sve vrijeme s njom jer je stara, ima 76 godina i povremeno odlazi kod sina kako bi mu pomogla oko unuka. Moja rođakinja se ponaša tako kao da uopće nije koncentrirana. Kada želi nešto reći, to kaže nejasno i sa kratkim rečenicama, povremeno govori sama sa sobom. Ili kada gleda televiziju, umire od smijeha, a da pritom ništa nije smiješno na njemu. S majkom se ponaša tako da na nju često viče, svađa se s njom i sl. Kad je bila mlađa bila je vrlo lijepa i draga osoba. Sada ima 44 godina, mnogo životnih neuspjeha, o kojima ne priča i nekako je tajnovita i kada je pitaš o nečem osobnom, neće odgovoriti, ne odlazi među rodbinu, ne želi posjetiti niti brata niti sestre. Ima sestru blizanku koja se nalazi u Americi. Kod liječnika nema šanse da je netko odvede jer ona to ne prihvaća, koliko god da je bolesna i za ništa na svijetu je nitko ne bi mogao uvesti u ambulantu. Voli izaći s nekim, ali nije koncentrirana tako da dođe u situaciju da upadne u razgovor bezveze. odgovor

Prije 3 mjeseca sam doživjela stres (promjena sredine, prekretnica u životu). Dok sam sjedila i gledala TV, osjetila sam odjednom čudan osjećaj, kao da se gubim, kratko je trajalo. Nisam uopće nikad prije tako nešto doživjela. Nakon toga, sljedećih dana to sam osjetila još u par navrata. Poslje sam se osjećala nesigurno, izlazak van mi se pretvorio u nelagodnost. Osjećala sam povremene vrtoglavice, snažan pritisak u stražnjem dijelu glave te paničan osjećaj da ću pasti u nesvijest, nesigurnost u hodu, osjećaj zanošenja u listovima. Ako sam na većim mjestima gdje su gužve ili ako trebam čekati negdje dugo u redu, nisam se dobro osjećala. Čak kad bi išla na frizuru, osjećala bi napetost u glavi. Potražila sam i pomoć lječnika, krvna slika je u redu, propisala mi je bromazepam od 1,5 mg 2x dnevno. Ispočetka sam pila samo po jednu, ali mi nije pomoglo, pa sam prešla na dvije. Tada je bilo u redu. I tako sve isprekidano, nekad bih uzela 1, a nekad 2. Popila sam već 3 kutije do sad. Brinem se. Željela bih se riješiti tih tableta, ali ne znam kako. Osjećam se inače bolje, ali nisam više ona stara osoba, koja je bila sigurna u sebe. Apetit mi je sasvim u redu. Vrtoglavice više ne osjećam toliko, skoro nikako, nijednom nisam pala u nesvijest. Najsigurnije se osjećam kad držim djete u naručju, ili kad ga nosim. Molila bih Vas da mi date kvalitetan savjet, gdje da potražim pomoć i kako da riješim svoj problem. odgovor

Prvi panični napad mi se dogodio prije godinu i pol dana. U to vrijeme ležala sam u bolnici jer su mi otkrili Crohnovu bolest. Pila sam puno tableta (prednizon, mesalazin, azatioprin, pantoprazol). Izašla sam van sa frendicama i pušile smo marihuanu. Nakon otprilike deset minuta počela sam se čudno osjećati i imala sam osjećaj da se gubim, da ne doživljavam ljude oko sebe. Uhvatila me panika i počela sam se derati i histerizirati da ću umrijeti, da se gubim i da pozovu hitnu. Prestalo je nakon pola sata. Poslije sam normalno izlazila, ali nakon godinu dana opet sam zapalila joint i ponovo se to dogodilo. Nakon toga više ništa nije isto. Malo po malo sam prestala izlaziti. I tek prije dva tjedna sam rekla roditeljima i otišla kod psihijatra ustanovio je da imam panične atake. Propisao mi je sertralin. I od sutra ću ga početi piti. Čitala sam da je nekim osobama od njega neko vrijeme još gore, ali da se poslije stanje počelo popravljati. Ja više uopće ne izlazim iz kuće. Što je najgore maturantica sam i imam još 2-3 tjedna škole, a ne mogu izaći iz kuće. Koliko vremena treba da bi se stanje popravilo? Svi govore da ja sama sa sobom trebam raščistiti neke stvari i pomiriti se sa tim, ali kako kad više ne mogu normalno funkcionirati? Jako mi je loše u zadnje vrijeme. Ne znam kako da si pomognem i hoće li mi te tablete pomoći. Kad mi dođe loše, popijem bromazepam pa bude malo bolje, ali ne dovoljno da bi izašla iz kuće. U kafiće uopće ne izlazim i u autobus se ne usudim ući. Jednostavno se najsigurnijom osjećam u svoja 4 zida. Kada će to prestati. Želim imati normalan život. Dosta mi je što imam doživotnu Crohnovu bolest, a sad još i ovo. odgovor

Ukratko, dugo godina patim od anksioznosti, dok nisam došla dotle da nisam mogla više izaći iz kuće. Prije 8 mjeseci sam otišla kod psihijatra koji mi je rekao da je anksioznost u pitanju, dao mi je Deprozel i alprazolam po potrebi. Deprozel mi je pomogao, a alprazolam zaista rijetko popijem i to pola tablete. Sad mi je rekao (nakon 8 mj.) da treba smanjiti Deprozel i sad pijem pola tablete (10mg). Za sada funkcioniram, ali me počinje hvatati panika što ako se sve vrati na staro nakon što prestanem piti Deprozel. Zanima me MOžE LI SE DEPROZEL PITI (10mg) pola tablete, više godina, a bez posljedica po zdravlje (ukoliko mi pomaže da funkcioniram). odgovor

Imam problem. Vec tri godine brojim riječi, strašno sam praznovjerna. Stalno sam u depresiji. Sve provjeravam sto puta, sve radim 3 puta, isto toliko puta nešto moram i dotaknuti. Imam dijagnosticiran opsesivno - kompluzivni poremećaj i stalno padam u depresije.Imam 15, uskoro ću 16 godina i više nisam u stanju normalno funkcionirati. Izgubila sam sve prijateljice i dečka kojeg sam doslovno maltretirala ljubomornim ispadima jer više nisam u stanju nositi se s tim. Često se režem jer je to jedina bol koju mogu kontrolirati, a i manje je bolna od one koju osjećam, one u meni. Idem na terapiju svakih 2 tjedna kod psihijatrice i pijem fluoksetin svaki dan i neke tablete za spavanje jer niti spavati ne mogu. Ne vidim više smisla u životu i želim se ubiti jer mojim nenamjernim radnjama izluđujem ljude oko sebe, a ne znam što mi je i užasno se osjećam, osamljeno i izgubljeno. Više ne mogu ni učiti, stalno mi se spava, iako idem normalno leći i budim se umorna. Gadim se sama se sebi što sam takva. Ne znam kako da se ponašam više. Imam česte izljeve gnjeva i plača iznenadno, a nakon toga sreće i veselja bez ikakvog pravog razloga. Svi su više ludi od mene i ja znam što ja radim, ali si ne mogu pomoći. Ima li nade za mene? odgovor

Već godinu dana pijem antidepresive escitalopram i alprazolam jednu dnevno, a željela bih ići na drugo dijete. Imam 29 godina. Sad mi je bolje, ali se bojim da ako ih prestanem piti da će mi se to vratiti. Inače liječim se zbog hipohondrije. Mislim da će mi se dogoditi neka bolest... Molim vas odgovor, budući da bih željela drugo dijete. Hvala. odgovor