Supruzi je dijagnosticiran anksiozno depresivni poremećaj i propisana joj je terapija: alprazolam 0,5 mg (3x1) i paroksetin 20 mg (1 dnevno). Kako se žalila na veliki pritisak i trnjenje u prsima i preko leđa kao i na pritisak u glavi, mislili smo da će joj terapija biti odgovarajuća. Drugi dan terapije osjećala je još veći pritisak i bolove pa je na savjet psihijatra pojačala dozu alprazolama na 3x1 mg dnevno. Da li je to prevelika doza za početak liječenja i koliko će moći maksimalno dana piti u tom omjeru? Kada bi mogla očekivati prestanak trnjenja i bolova u prsima i pritiska u glavi na ovakvu terapiju? Napominjem da ima vrlo veliku volju za liječenjem i da, za sada, prihvaća stvari onakve kakve jesu . odgovor

Moj dečko ima 38 godina i ne želi izlaziti, osim što ide na posao i nekad kod bliskih prijatelja. Prije neokog vremena mi je priznao da ga je strah izlaziti i da mu dolaze neke sulude misli da ubije nekoga. Uvečer ne može spavati i budi se često, sanja ružne snove. Inače ima alergiju po tijelu koja ga svrbi, a lječnici su mu rekli da mu je to na nervnoj bazi i ne mogu mu naći lijeka. Isto tako ima i jako lupanje srca. Živi sa sestrom jer su mu roditelji umrli kad je imao 6 godina i s njom se baš dobro ne slaže. Ja sam mu rekla da ode kod psihijatra na što mi je odgovorio da nije lud i da kod nas nema dobrih doktora. Inače je dosta intelgentan i na poslu mu dobro ide. Možete li mi pomoći i reći o čemu se radi? odgovor

Strahovito mi je potrebna pomoć, u depresiji sam već nekoliko godina. Trenutno sam u velikoj krizi. Kupio sam otrov u prodavaonici za cvijeće koje uzgajam u kući i svakim danom razmišljam kako sebi da prekratim muke, popijem otrov i rješim se svih problema. Prije godinu dana sam razrezao ruku žiletom. Imam i konopac spremljen na tavanu. Pokušao sam se ubiti već nekoliko puta, ali svaki put kad to želim napraviti, na oči mi dodje slika mojih roditelja. Znam da bi njih jako to pogodilo budući da sam jedinac, nemam prijatelja, nemam nikoga. Nisam išao psihijatru zato što mislim da mi nema pomoći. Najteže od svega mi pada što mi roditelji ne vjeruju. Imam 25 godina, ne radim već 7 mjeseci ništa, sjedim u kući po cijeli dan gledajući TV ili sam na internetu. Moje raspoloženje se dnevno mijenja 100 puta. Osjećam se sretan i zadovoljan, a već sljedećeg trenutka sam tužan i bezvoljan, osjećam se premoreno, spavam 12 sati dnevno, ne mogu zaspati do 4 ujutro. Mogao bih do sutra da nabrajam simptome, no ja vas molim za pomoć jer je svakim danom potreba za samoubojstvom sve jača i jača i mislim da ako ovako ostane, da ću se uskoro ubiti. Živim u SAD-u i ovdje su doktori skupi, nemam novca da idem psihijatru niti da kupujem ljijekove. Ovakvo stanje traje već više od 3 godine, s tim što se situacija pogoršava iz dana u dan. Svjestan sam da imam problem, ali ne znam kako da ga riješim. Unaprijed zahvalan na odgovoru. odgovor

Imam 18 godina i 4. sam razred srednje škole. Otkad znam za sebe bio sam preosjetljiva i introvertirana osoba. U zadnje tri godine moje se psihičko stanje počelo pogoršavati, pogotovo u zadnjih godinu dana. Sve je počelo s laganim neobjašnjivim umorom koji je postajao sve jači i sve učestaliji. Počeo sam se osjećati napeto, tjeskobno (nervozno) i depresivno, a koncentracija mi je opala na sam minimum. Osim toga, počeo sam osjećati i jaku nelagodu u društvu i u razgovoru s bilo kime osim s najboljim prijateljima kojih imam vrlo malo. Imao sam osjećaj nekog neprestanog straha koji me pratio svuda. Opisao bih to kao neku vrst socijalne fobije. Prije 6 mjeseci otišao sam psihijatru, rekao mu sve probleme i preporučena mi je psihoterapija. Od tada odlazim psihijatru na razgovore. Propisana mi je kombinacija određenih lijekova: haloperidol, fluvoksamin, sulpirid, diazepam. Kroz tih 6 mjeseci psihijatar je stalno mjenjao količinu lijekova no meni se nije činilo da mi oni imalo pomažu. Možda jedina stvar kod koje su mi lijekovi donekle pomogli je tjeskoba, koja se malo ublažila. Čak mi se učinilo da mi se stanje pogoršava otkad sam na psihoterapiji. Postajao sam sve umorniji i izgubio i volju i zanimaciju za bilo što. Psihijatar mi je preporučio da se bavim nekim umjerenim fizičkim aktivnostima. Ne mogu reći da sam skroz neaktivan: trčim, vozim bicikl, plivam, vježbam... No ne čini mi se da će mi fizička aktivnost pomoći u mom problemu. Prestao sam učiti jer za tim uopće nemam nimalo volje iako znam da moram. Kad se natjeram da sjednem za knjigu, najčešće samo gledam u prazno i zijevam, a glava mi klone na stol. Kad pokušam nešto zapamtiti zaboravim što sam pročitao u prošloj rečenici. Moja je koncentracija postala toliko niska da ne mogu pratiti ljude s kojima razgovaram pa ispadam kao da sam retardiran. Školu da i ne spominjem, na predavanja se ne mogu koncentrirati i najvjerojatnije padam godinu. To me nimalo ne veseli i znam da moram učiti, ali mi se jednostavno ne da. Radije odem spavati. Da još napomenem da me u zadnje vrijeme prate noćne more i suicidalne misli i da svake večeri prije spavanja plačem od jada. Inače nikad nisam imao curu i to me čini užasno depresivnim i jadnim, a nemam ni volje ni ti ne znam kako da se nekoj približim. Moje pitanje je jednostavno: u čemu griješim i ima li izlaza iz mojih problema ili sam osuđen da do kraja psihički propadnem ili da se ubijem? odgovor

Osjećam jaku bezvoljnost, iscrpljenost, depresivnost... Događaju mi se uglavnom jake promjene raspoloženja, budim se iscrpljen, teško ulazim u san. Uglavnom osjećam stezanje u prsima kao da ostajem bez zraka. Duže sam vrijeme uzimao ecstasy i speed, a ovi problemi su mi se počeli događati nakon dužeg uzimanja ljekova tipa alprazolama, biperidena , diazepama... Ne uzimam ništa oko dvije godine, ali još uvijek ulazim u teške krize u koje često padam. Jako kratko mogu zadržati koncentraciju. Postoji li neki lijek, a da nije depresor SŽS-a, koji bi mi mogao pomoći? odgovor

Imam 37 godina i već neko vrijeme patim od paničnih napada s nekim simptomima karakterističnim upravo za tu bolest. Voljela bih naći neki izlaz bez lijekova i terapije koju su mi preporučili i na koju sam išla par mjeseci sa zaključkom da je to bilo samo gubljenje vremena jer stvarno ništa s njom nisam postigla, samo smo se vrtjeli u zatvorenom krugu iz kojeg pokušavam izaći. Inače živim s mužem u inozemstvu već 10 godina. Živjela sam i u Engleskoj nekih šest, sedam godina. Vrlo sam nezadovoljna sa životom uopće. Ovdje stvari teško mogu promijeniti budući da ne radim i jako mi je teško s godinama koje imam pronaći posao. Studiram i uskoro ću diplomirati, međutim sve to kao da mi poslije svih ovih godina ne predstavlja neko zadovoljstvo. Muž mi je inače "dobar". Život mi naoko nije loš, ali ovisna sam potpuno o njemu i nekad pomislim da bez njega neznam što bih. Djece nemamo iz razloga što sam prvo htjela čekati dok se aklimatiziram na novu sredinu, a poslije su počeli problemi jer nekako žudim za "stvarima" (ekonomskom neovisnošću, zajedničkim ciljevima) koje mi on, bez obzira na njegovu dobrotu, ne može ili možda neće pružiti. Osjećam se sama s njim, ali iako ga volim, ne ispunjava me. Dođe mi da ga ostavim, s druge strane, teže bi mi bilo da on pati, nego da ja nastavim s mojom patnjom ovako, jer smatram da različitost ljudi nije stvar zlobe. Različiti smo i to je to. Inače, vrlo malo prijatelja imam ovdje, nemam se kome povjeriti jer ono što imam nije toliko intimno za pričati o takvim stvarima. Moje pitanje je kako izaći iz zatvorenog kruga, osjećati se bolje jer mislim da kad se dodje do paničnih napadaja, stvar je ozbiljna i život treba mijenjati nekako, ali kako? S druge strane ni financijski ne bih mogla živjeti sama. Kući ili u Englesku (to je druga tek tema) se ne mogu vratiti jer osjećam da više tamo ne pripadam, a od kuće sam "pobjegla" zbog psihičkih maltretiranja od strane roditelja. Jedini izlaz vidim u odlasku u neku drugu zemlju, novi početak. Kako se suočiti sa svim tim problemima? Najviše me zabrinjava moje psihičko zdravlje jer napadi su sve češći, pokušavam se nekako kontrolirati, misliti na nešto drugo, ali teško je. Puno hvala unaprijed. odgovor

Moja prijeteljica ima 28 godina. Privatni posao, živi sama, nema dečka... Već dulje vrijeme ima periode neizlaženja, nedruženja. Nekako je svela život na sestričnu, mene, svoje radnice i mamu, sestru. Od ljeta se to sve više intenziviralo, počela je sve češće izbjegavati viđanja, sve više se zavlačiti u kuću i samovati. Pred Novu godinu imala je nekoliko problema (stvarno ne prevelikih, više situacije koje čovjek riješi i ide dalje), i krahirala je. Imala je nekakav slom, kompletan raspad sistema. Tada smo dosta razgovarale, ja sam je nagovarala da ode do psihologa da porazgovara o svemu. Međutim, ona je bila uporna da će ona to sve sama riješiti, da joj samo treba malo vremena. Zadnja tri mjeseca, meni se čini da joj je sve gore i gore, sve više me izbjegava (ne mene osobno, nego interakciju sa ljudima), kad je suočim, kaže da joj treba vremena, da je nervozna, da će se javiti (to bude komunikacija SMS-om), kad se čujemo telefonom (to je samo kad ona zove) užasno je brbljava, neprirodno vesela, nisam je vidjela 3 tjedna jer svako viđanje izbjegava obvezama (za koje sam u međuvremenu saznala da su laži), počela je lagati o beznačajnim stvarima, povremeno kad se čujemo frflja jezikom. I kao kap na kraju, jučer sam od njenih radnica saznala da ona samoinicijativno, bez recepta doktora pije alprazolam, ne znam u kojoj količini, ali izgleda od ljeta, da je počelo, od manje prema većem. Jedino društvo koje prihvaća je njena mama, ali i s njom ako je van kuće dulje od 2 sata postane užasno nervozna. I ti izlazi su kompulzivna kupovina svega i svačega. Uz to se od ljeta udebljala sigurno 15 kg. Njene reakcije su u zadnje vrijeme stvarno pojačane. Nema neke normalne reakcije, svaka situacija je ili pretjerano divna ili pretjerano užasna. Jako se uživljava u živote ljudi oko sebe, npr. moj razvod i muževo neplaćanje alimentacije nju puno više pogađa i ona to dublje doživljava nego ja, tj. ja o tom ne razmišljam, a ona opsesivno se bavi time. Kako da joj pomognem? Mogu li joj ikako pomoći? Trebam li prihvatiti to njeno pusti me (ali to je stvarno jako opiranje), iako imam osjećaj ko da puštam nekog da se utopi. Baš mi treba neko stručno mišljenje. Čitala sam tu o tom alprazolamu. Ne razumijem se u to, ali meni to izgleda opasno, nemojte se ljutiti ja vjerujem da čovjek sam može si najviše pomoći, i da kad je život ispunjen aktivnostima, s jasnim ciljevima da onda nema psihičkih problema. Možda sam u krivu. Trebam li je forsirati da izlađe iz kuće, natjerati je na šetnje, na jutarnje trčanje? Sva sam zbrkana... Valjda će bar dio biti suvisao... da mi možete dati neki savjet... puno hvala odgovor

Molim vas da mi odgovorite kako da se riješim ovisnosti o lijekovima. Vi ste mi posljednja nada jer više ne mogu ovako. Moje tegobe su počele prije 4 godine. Bila sam puna života, zdrava i vesela. Odjednom kao da se sve srušilo . Počela me mučiti glavobolja, lupanje srca, slabost. Bila sam na svim pretragama. Rečeno mi je da imam kronične glavobolje. Moj neurolog mi je prepisao Praxiten. Pila sam 3 na dan. Sad sam udata, živim u Švicarskoj, imam predivnog muža, no i dalje ne mogu bez lijekova .Trošim anksiolitike. To su lijekovi isti kao Praxiten samo što sad pijem i po 4,5 na dan. Molim vas savjet kako da smanjim tjeskobu, nesigurnost i kronični strah koji osjećam. Kako da smanjim unos lijekova. Znam da se trujem, ali ne mogu bez njih. Nadam se vašem brzom odgovoru. odgovor

Molim Vas pomoć ili savjet za mog oca. U zadnje vrijeme imamo veliki problem s njegovim čudnim ponašanjem. Naime, on ima 76 godina, a majka 66 godina i može se reći da su imali sretan i skladan brak. Otac je dijabetičar i dosta bolestan. Uzima mnogo lijekova, pa čak i sam na svoju ruku. U zadnje vrijeme se srušio 2 puta u godinu dana i spasili smo ga. Međutim, u zadnjih nekoliko mjeseci stalno optužuje mamu za nekakvu nevjeru, prebacuje joj za nekakve muškarce kojih nikad nije bilo, vraća neke slike unazad 20 godina kako ga je mama varala, a sve to nije istina. Ide toliko daleko ide da ujutro, umjesto da spava, se probudi između 4 i 5 sati te budi mamu i traži od nje da prizna nevjeru (koja nikad nije postojala, jer se mama udala sa 18 godina i nikad ga nije prevarila). On meni i sestri objašnjava stalno iste slike o nekakvoj "navodnoj" prevari i prisiljava mamu, maltretira, vrijeđa ju ružnim riječima itd. Čudno nam je također da želi imati seksualne odnose i mamu stalno prisiljava na seks koji mama odbija. Nakon toga je još agresivniji i opet ju vrijeđa. Prije nekoliko dana tražio je nekakav vinograd na zidu i izgovarao neke riječe koje su mami bile teško razumljive. Primjetili smo da kao da lagano mlati rukama, odnosno kao da nema mira u rukama pa čak i dok sjedi stalno spaja prst i kažiprst ili stišće šaku. Ne želi liječniku ni psihijatru jer kaže da je on zdrav. Užasno je posesivan, pa dok spava stalno traži mamine ruke da ju drži za ruke. Mislim da je bolesno ljubomoran a nema razloga za to. Ako mama ode u trgovinu, onda ju gleda i prigovara za koga se to uređuje i da "sigurno ima nekog tipa" i tako dalje. Molim Vas pomognite nam savjetom, mama je već totalno iscrpljena i iznemogla, jer stalno iste scene i priče više ne može slušati. Ja i sestra smo mu pokušavale pomoći da shvati da je bezrazložno ljubomoran, pa neko vrijeme (mjesec dana) bude miran i ne provocira mamu, a onda opet počne. Mama nezna kako da se ponaša prema njemu, a niti ja ni sestra. Hvala odgovor

Moja mama je bila prije 10 godina na liječenju i pila je tablete flufenazin i biperiden. Prije nekih 5 mjeseci ih je prestala piti i sada joj se ponovo vraćaju te misli da stalno netko lupa. Ne komunicira s ljudima, svi su joj idioti... teško joj je obavljati i najjednostavnije funkcije. Jedino što radi je da pere suđe i kuha. Uglavnom, izluđuje me. Prije nekoliko dana bili smo kod privatnog psihijatra koji joj je dao tablete olanzapin, ali moja mama je popila jednu i rekla da neće više jer da joj je od toga još gore, da joj je ta buka jača i što ja znam. Mama odbija suradnju i rekla je ako ode u kliniku da nikad više neće doći jer da će tamo tek poludjeti. Ja vas molim da mi kažete da li je jedino rješenje da na silu hitna pomoć dođe po nju ili da kontaktiram s psihijatrom jer ja ovako više ne mogu. Sva sam u tome i ne mogu se posvetiti sebi, a imam tek 19 godina. odgovor