Poštovani, javljam se drugi put. Nakon što sam pročitala par odgovora u vezi s paničnim poremećajem, primjećujem da se preporuča povećanje doze antidepresiva nakon 2-3 tjedna. Zanima me je li to obavezno? Ja pijem paroksetin 2 mjeseca i još sam uvijek na 10 miligrama. Alprazolam uskoro prestajem piti. Primjetila sam poboljšanje na način da više nemam napade, ali mi je najgore buđenje kada obavezno osjećam ubrzan puls i tjeskobu, što prođe nakon nekoliko minuta, isto tako i neposredno prije spavanja, kada se smirim i dobijem laganu tjeskobu. Znači li to da ipak trebam povećati dozu? Nakon prvog napada u godini dana imala možda 5 klasičnih napada s konstantnom prisutnošću straha od smrti. Moj je psihijatar procijenio da mi stanje nije tako teško jer nisam imala baš puno napada pa je htio da budem na što manjoj dozi. Još me zanima trebam li prestati piti kontracepcijske pilule dok koristim antidepresive? Vjerojatno je poremećaj posljedica silovanja jer sam potpuno iste simptome napada imala dok mi se to silovanje dogodilo. Iako sam mislila da nemam nikakve posljedice (izuzev toga što sam se bojala mraka), očito je to ostavilo malo teže posljedice nego što sam mislila. Kako da se riješim tog straha od mraka? Moram napomenuti da stalno imam noćne more i najviše sanjam kako padam (a bojim se visine) i onda u snu osjećam nedostatak zraka i ogromnu paniku, kao da sam na vlaku smrti, a ne mogu se probuditi. Kako da se riješim takvih snova? Imam osjećaj da se onda neću riješiti niti paničnog poremećaja, ako te noćne more i moji strahovi upravo i izazivaju napade. Molim Vas za odgovor! odgovor

Već duže vrijeme osjećam bol u prsima, umor bezvoljnost, misli su mi uvijek opterećene razmišljanjima što bi moglo biti. Učinjene su pretrage srca, želuca, pluća i u plućima je otkrivena mala količina sekreta zbog koje sam koristila antibiotik, ali bol je i dalje ista. Nedavno sam bila kod liječnika i tražila detaljnu pretragu srca. Učinjen je test kojim je praćeno srce 24 sata. Kažu da je sve u granicama normale, premda je puls nekad ubrzan 113 kada sam uplašena ili nervozna. Molim vas da mi objasnite. odgovor

Pročitao sam na internetu objašnjenja u svezi paralize spavanja. Simptome koje navodite (oko 90%) sam odmah prepoznao kod samoga sebe. Ne znam ima li to neke veze, ali sa 6 godina sam (1978.), samo jednom, doživio kratkotrajni napad epilepsije. Liječen sam u dječjoj bolnici Kantrida i pio još nekoilko godina fenobarbiton. Napad se više nikada nije pojavio, a svi EEG nalazi su bili uredni. Međutim, paraliza sna me prati od najranijih dana. Krajem 80-ih sam odlučio zatražiti pomoć jer nisam znao što mi se događa, a od nikoga nikada (do pojave interneta) nisam čuo da ima sličnih problema. Čak niti jedan liječnik mi nije o tome nikada ništa rekao. Obavio sam nekoliko EEG-snimanja, ali od toga nikakve koristi. U studenom 1990. sam upućen u Vrapče. Nakon pregleda sam obavio sam 24- satno snimanje (montirali su mi na pojas nešto kao walkman kojeg su povezali žicama sa mojom glavom). Iako cijelu noć nisam baš previše spavao nalaz je bio uredan. U lipnju 1991. sam ponovno bio na istom odjelu u Vrapču, ovaj put na snimanju od 22,00 do 06,00 u jutro. Ni tada nisam uspio zaspati kako treba. Ponovno je ispalo da je nalaz uredan. Iako moja struka nema veze sa medicinom (ja sam inženjer pomorskog prometa) po mom mišljenju nešto se moglo zabilježiti jedino ako bi ja ovaj "napad" doživio upravo za vrijeme snimanja. Šanse za to su bile vrlo male. Bilo kako bilo, nevjerovatno je da nitko od stručnih osoba tijekom svih tih godina nije spomenuo paralizu spavanja. Samo je jedna liječnica u prvom razgovoru (studeni 1990.) spomenula nešto slično i to u doslovno 5 riječi, a i nije pridavala tome nekakvu pozornost. Ali da prijeđem na stvar i da Vam postavim najvažnije pitanje: je li to nasljedno? Ovo mi je neopisivo važno zbog mog sina. Bilo bi tragično da i on proživljava ovakve patnje. Moim Vas da mi odgovorite može li se ovaj poremećaj ikako liječiti ili ublažiti? Ono što mi se događa ne trebam potanko opisivati jer ono što ste napisali manje-više odgovara mojim simptomima. Navesti ću samo neke razlike u odnosu na ovo što ste Vi napisali. Možda je bitno da ja gotovo nikad ne spavam čvrsto i praktički čim "zatvorim oči" sanjam. Imam osjećaj da sanjam cijelu noć. To su uvijek kratki nepovezani snovi, rijetko duži i povezani. Inače meni se ovo događa kada sam opušten i odmoran (suprotno od onoga što sam našao na webu), a ne kada sam umoran i okupiran poslom. Napisali ste da se ovo neugodno stanje može prekinuti pokretima očiju. Ja to ne mogu, ali prekinem ga trzajem tj. naglim sinkroniziranim pomakom ruku i nogu prema unutra. Ne uspije mi to nikada iz prve i zna biti dosta teško, ali na kraju se ipak probudim. Ne znam što bih kada ova tehnika koju sam razvio još u dijetinjstvu ne bi više funkcionirala. Opisao sam to jednoj izbezumljenoj djevojci sa foruma koja se nikako ne može probuditi kad je u takvoj situaciji. Nadam se da će joj pomoći. Molim vas odgovorite mi. Unaprijed se zahvaljujem! odgovor

Imam sina od 8 i pol godina. Kako raste, suočavanje sa nervozom zbog raznih problema rješava na razne načine. Ranije je grebao prste noktima tako da je povremeno imao pokoji prst potpuno ogreban. Sada zubima grize kožu oko usta. To mu se sada najviše događa u školi. Nešto u školi ga nevira, ali ne mislim da je neki veliki problem: npr. nasilje u školi ili nešto slično. U školi nema problema sa učenjem, ali za hrvatski i čitanje ga je jako teško nagovoriti, a matematiku jako voli. Kada nešto voli raditi onda nema problema sa koncetracijom, ali ako nešto ne voli onda ga je jako teško nagoviriti da malo vremena posveti tome. Malo problema ima i s mucanjem koje mu se javlja kada je uznemiren. Suprug i ja imamo jako stresne poslove, a i u trudnoći sam bila pod jako velikim stresom. Sin mi je inače jako osjetljiv i na sve reagira. Npr. male svađe sa prijateljima mu jako teško padaju. Mi pokušavamo što češće razgovarati s njim, ali je jako teško doći do uzroka problema jer on teško i sam shvaća što ga to smeta ili ne želi reći. Inače je zdrav osim povremenih viroza, gripe i slično. Molim vas za vaše mišljenje i da li bismo mogli nešto napraviti da se osjeća mirnije i sigurnije. Hvala. odgovor

Imam 24 godine te problem koji me veoma muči! Naime, prije godinu i pol dana su mi se javile psihičke smetnje u vidu depersonalizacije, gubitka fizičke snage, smanjenja radne inteligencije. Inače sam veoma pametna i aktivna osoba, ali u toj fazi nisam shvaćao neke stvari te nisam bio u stanju normalno funkcionirati. Sve to je dovelo do teškog depresivnog stanja, socijalne izolacije, suicidalnih misli. Budući da sam bio stjeran u kut, nakon posjeta psihijatru te dijagnoze psihotične reakcija, počeo sam terapiju olanzapinom od 5 mg, da bih kasnije smanjio na 2,5 mg. Nakon 6 mjeseci uzimanja terapije, stanje mi se poboljšalo te nakon što sam prestao piti tablete, posve normalno sam funkcionirao. Godinu dana je sve bilo u redu, da bi mi se slično stanje ponovno vratilo. U početku je to bio kao blagi osjećaj cjelodnevne opijenosti, iako ne pijem alkohol te se aktivno bavim hrvanjem. Zatim sam osjetio da ne shvaćam stvari te da mi je inteligencija smanjena više od 50%. Također, imao sam osjećaj kao da mi je netko oduzeo, inače savršene reflekse te sam morao prekinuti s treninzima. Počeo sam ponovno uzimati olanzapin uz istu dijagnozu od prethodnog puta. To stanje sada traje skoro pola godine. Terapija mi pomaze, ali samo djelomično. Izoliran sam od okoline, izbjegavam socijalne kontakte te nisam sposoban obavljati posao koji inače izvrsno obavljam. U kratkim crtama, od osobe koja ce bez straha voditi aerobic ispred sto osoba te zabavljati iste, sad imam strah od bilo kakvog socijalnog kontakta. Nadam se da ste uspjeli pobliže shvatiti moje trenutno psihičko stanje. Usrdno i hitno Vas molim za Vaše cijenjeno mišljenje! Zanima me je li moja dijagnoza točna te na koji način da što prije izađem iz ovog stanja, a da se ono više ne ponavlja. Veliko hvala i srdačan pozdrav! odgovor

Imam panični poremećaj već 3 i pol godine. Prvi napad se javio iznenada dok sam kuhala ručak. Sve je bilo u redu, no u jednom trenutku sam osjetila da mi nije dobro, krenula sam leći i jedva došla do sobe na katu. Legla sam na krevet i mislila sam da je to moj kraj, da umirem. Imala sam osjećaj da propadam kroz krevet, gubila sam se, a to bi trajalo nekoliko sekundi i prošlo, pa opet dolazilo u navratima u kratkim razmacima. Sve su to bile sekunde, ali meni se činilo kao da je vječnost. Bol u prsima bila je nevjerojatna, srce mi je kucalo nenormalno i osjećala sam toliku nemoć da nisam mogla doslovno pomaknuti niti prst na ruci. U kratkim pauzama između tih gubljenja i totalne nemoći uspjela sam nazvati hitnu pomoć. Rekli su mi da je se radi o podivljalom neurovegetativnom sustavu, da popijem Praxiten i da će proći. Popila sam tabletu i nakon 30-45 min stanje se počelo smirivati, a tada sam ispovraćala dušu iz sebe. Nakon toga pokušala sam se ponašati normalno jer sam mislila to je bilo, prošlo i gotovo, ali ponovilo se na poslu drugi dan i svaki sljedeći. Samo sam se doma osjećala sigurno, ali ni slučajno da sam sama u kući. Mama ili tata bi dolazili po mene na posao kad bi mi se to dogodilo i odvezli me doktorici. Ja tada nisam mogla niti stajati ni pričati, a sve je počinjalo trncima od glave do pete pa nazad. Nisam pila nikakvu terapiju, mučila sam se. Liječnica opće prakse mi je dala fluoksetin i alprazolam. Fluoksetin mi nije odgovarao, a alprazolam sam pila po potrebi, ali stvarao mi je nevjerojatnu ovisnost pa sam i njega prekinula. Pila sam Praxiten po potrebi, nekad pola na dan, nekad 3, a nekad tjednima niti jedan.Simptomi su se mijenjali. Jedno vrijeme sam mjesecima imala osjećaj kao da me netko drži za vrat i kao da mi je knedla u grlu. Obavila sam preglede štitnjače i otorinolaringološke preglede i sve je ispalo u redu. To je prošlo tj. počelo se javljati sve rjeđe, ali tada su počeli simptomi otežanog disanja. Prije godinu dana suprug i ja smo se vraćali iz grada i ja sam stalno pokušavala duboko udahnuti jer mi je nedostajalo zraka (nije bilo prvi put). Dok smo došli do hitne meni je cijelo tijelo bilo u jednom grču, a prsti svi zgrčeni. Napravili su EKG, nalaze krvi i rekli mi da sam nesvjesno ubrzano disala i da sam se zbog toga zgrčila. Kad sam krenula doma, opet su počeli isti simptomi: trnci oko usta i nedostatak zraka i početak grčenja, ali popila sam Praxiten, legla sam i prošlo je. Nakon toga otišla sam kod psihijatrice u jednu privatnu polikliniku koja mi je prepisala mi je sertralin 1 ujutro i 1 popodne te bromazepam od 3 mg 3 puta na dan. Na početku nije bilo baš bajno, ali kasnije se to donekle dovelo u neki red, da bi u 11 mjesecu 2006. opet meni bilo sve lošije. Liječnica mi je tada ubacila umjesto 1 sertralin ujutro tada 2 i popodne i dalje 1, a bromazepam kao i prije i u vrijeme atake diazepam 2 mg. Meni je po tome bilo jako loše, nazvala sam je i uz njen savjet izbacila taj drugi sertralin ujutro, a diazepam ne koristim. Stanje se pomalo opet počelo normalizirati, ali ja nisam osoba koja sam bila prije 3 i pol godine. Tada bih sjela u auto i išla sama kamo god mi je palo napamet, a sada ne mogu sama nigdje, vječito nekoga vučem i molim da ide sa mnom i uz sve tablete. Inače imam 28 godina i dvoje djece. Moja su djeca nažalost osuđena da najviše vremena provode doma jer ja nisam u stanju sama sjesti s njima u auto i otići bilo gdje, a kad netko i ide sa mnom, to mora biti osoba koja zna voziti. Bromazepam mi je uvijek u torbi. Sad ga već par mjeseci ne pijem 3 dnevno nego samo ujutro i popodne jer mi za noć nije potreban, a i dok sam ga pila navečer, pila sam pola jer se ujutro ne bih mogla ustati koliko mi se spavalo. Preko dana me ne uspavljuje. Stalno pišete da se ta vrsta tableta pije samo kratko vrijeme u početku. Zar nisam ja malo prešla tu mjeru, pijem ga već godinu dana, ali moja doktorica ništa ne govori o njegovom izbacivanju. Sada se osjećam kako koji dan, nekad mi je super, nekad sam skroz loše. Zna mi se dogoditi da mi se danima vrti u glavi, od jutra do mraka, kao da se ljuljam i kao da ću pasti. Najgore mi je to šta nisam u stanju nigdje ići sama, samostalno se krećem u krugu 2-3 km od kuće. Moram u Zagreb (iz Rijeke sam), mama će ići samnom, ali mene već hvata panika što ću ako mi bude nešto po putu, a na autoputu nema nigdje hitne ili bolnice. Što da radim, hoće li mi to ikada proći ili ću zauvijek ostati ovakav invalid? Ja sebe doslovno smatram invalidom jer nisam u stanju napraviti nešto što mi je prije bilo normalno. Događa mi se i da imam pred očima neki čudan pogled, nije mutno, nije kriva slika jednostavno ne mogu opisati, neki čudan pogled. Molim vas, postoji li nada za moje ozdravljenje da budem kao prije? Unaprijed hvala na odgovoru. odgovor

Postoji li dijagnoza "podvojene ličnosti", koji su simptomi i po čemu se razlikuje od shizofrenije? odgovor

Možete li mi objasniti kognitivno-bihevioralni pristup u radnoj terapiji? odgovor

Javljam Vam se jer imam jedan jako čudan psihički problem. Naime, radi se o tome da imam strah od gutanja tableta. Dosad sam par puta bila liječena od upala grla raznim antibioticima i nikad nisam mogla prevladati taj strah da ću se određenim tabletama ugušiti. Svaki put ih tajno smrvim iako znam da to nije preporučljivo. Inače normalno jedem i ne dijelim taj isti strah što se hrane tiče. Stvarno ne znam što mi je činiti jer ni najmanje tabletice ne smijem popiti ma koliko god se ja uvjeravala da se neće nista loše dogoditi. Imam 20 godina i taj strah sam primjetila s 14 godina. odgovor

Imam problem sa agorafobijom. Sve se svodi na to da ne izlazim iz kuće osim do trgovine. To mi predstavlja veliki problem kao i svakome tko pati od toga. Imam osjećaj da mi život prolazi u kući. Kao i svaki drugi čovjek što pati od toga imam svoje mjesto gdje sam miran, a to je kuća. Izađem ponekad van, ali tad dolazi do pojave simptoma: ruke mi se znoje, uznemiren sam. Nakon nekog vremena ti simptomi prođu dok se ja opustim, ali ipak je neugodno i to treba liječiti. Pijem Luxetu 100 mg ujutro što mi ne pomaže da ostanem budan, Normabel pijem po potrebi i lorazepam za spavanje. Cijeli mi se život okrenuo: po danu spavam, a po noći sam budan do 4 ujutro. Molim Vas da me savjetujete ako ikako možete kako da počnem s liječenjem, da li je potrebno mijenjati terapiju jer očito ova više ne pomaže. Postoje li alternativni oblici liječenja koji su učinkoviti te neke osobe specijalizirane za agorafobiju u mom području gdje živim (Pula ili okolica). odgovor