Na rubu sam očaja i iskreno se nadam da će mi netko izaći u susret i pomoći mi u ovoj za mene uistinu teškoj i nerješivoj situaciji. Živim u zajedničkom domaćinstvu sa majkom koja ima 69 godina i koja je relativno fizički zdrava i pokretna. Prije 10-tak godina operirala je dojku i dugo je vremena imala visoki tlak. Prvi problemi sa njezinim ponašanjem (počelo je sa optuživanjem mene za uzimanje nekih njenih stvari, prvenstveno odjeće) pojavili su se prije 3-4 godine, no nisam ih shvaćala ozbiljno. S vremenom je postala agresivnija te sklona svađi pa čak i fizičkom sukobljavanju koje sam ja izbjegavala na raznorazne načine. Konstantno je optuživala i pogrdnim imenima nazivala pojedine (nama poznate) osobe na ulici vičući i vrijeđajući, no na svu sreću ostalo je samo na tome. Nikad ranije je nisam čula da izgovara toliko vulgarne izraze i psovke. U posljednjih 6-7 mjeseci sve češće me posjećuje policija radi remećenja javnog reda i mira. Sukobi sa jednim susjedom su stalni, te ga je nekoliko puta fizički ozlijedila a isto tako i on nju nakon čega je uslijedila prekršajna prijava, tj. nekoliko njih. Radnici centra za socijalni rad dolazili su jednom i na tome posjetu je i završilo. I sama sam ponekad u situaciji da se bojim suočiti sa njom iako živimo toliko godina zajedno. Ja je sada ne mogu prepoznati kao svoju majku osim fizičkim izgledom. Nema ni smijeha, nema ni suza. Zanemaruje vlastiti izgled (ne češlja se, ne umiva, ne pere zube) i izgled našeg doma je prilično zapušten, ma koliko se ja trudila da nešto pospremim sutradan je to opet sve porazbacano. Često je nemirna i ne može sjediti na jednom mjestu, nego je konstantno na ulici ispred kuće gdje često samo stoji a ponekad zaustavlja nepoznate ljude i poziva ih u kuću bez nekog razloga. Razgovora sa njom nema nikakvog već duže vrijeme, što zbog oštećenja sluha što zbog nerazumijevanja najjednostavnijih rečenica. Ne zanimaju je nikakve aktivnosti osim boravka ispred kuće gdje zalijeva cvijeće. Televizor više ne gleda ili ga gleda 5-10 minuta, ne odlazi nigdje, ne zna koji je dan, mjesec ni godina, ne kuha, ne vodi računa o svom vanjskom izgledu, nitko nam više ne dolazi od njenih prijateljica, svi pomalo zaziru i zaobilaze kada je vide. Ne zna reći što hoće kada nešto traži, iskrivljuje riječi, a ponekad govori potpuno nerazumljivo i stalno nešto traži - zaboravlja sve (uključenu peglu, vodu da curi, ključeve od kuće) osim perioda iz neke rane mladosti. Odjeća iz ormara je stalno na podu po cijelom stanu, kanta za smeće se pregledava i vade se iz nje vrećice i sve ostalo što je otpad, odjeća se pere na ruke i to najčešće ona koja je čista. Po stanu pronalazim kamenje različitih veličina sa kojim se prijeti da će gađati nekoga. Pronalazim ostatke hrane na neprimjerenim mjestima. Isto tako u dvorištu je prikupila nekoliko štapova što drvenih što metalnih i često ih nosi sa sobom prilikom izlaska na ulicu. Često spominje svoje roditelje koji nisu živi već 30-tak godina. Prije mjesec dana, odnosno 07.03.07. sam je uspjela odvesti na pregled psihijatru. U tom sam trenutku na upit o hospitalizaciji rekla da ne bih željela ostavljati je do daljnjega, odnosno da bih prvo probala sa lijekovima. Sada joj dajem po preporuci liječnika 2 mg haloperidola, 3 x 25 mg Prazine i biperiden od 2mg. Ostale preglede (neurolog) i kontrolu nisam uspjela obaviti jer joj jednostavno ne mogu objasniti niti je silom natjerati da ide sa mnom. Inače sam zaposlena, no sada koristim godišnji odmor kako je ne bih ostavljala samu. Iako nemam utjecaja na njezino ponašanje, brinem da popije lijekove i da ima redovitu ishranu. U ova tri tjedna sam prilično iscrpila svoje snage u pokušaju da smislim na koji način da pomognem njoj, a i sebi, te sam ipak odlučila da je na bilo koji način odvedem u bolnicu gdje bi bila pod nadzorom i gdje bi se ustanovila nekakva terapija koja bi bila efikasnija. U kliničkoj bolnici sam bila prije par dana, kažu mi da nema mjesta i da je odjel stalno popunjen, a i pitanje je kako bih je dovela ukoliko ne želi ići. Dežurna liječnica mi je rekla da poduplam dozu navedenih lijekova. Nazvala sam nekoliko domova od kojih neki ne žele primiti pokretnu a psihički bolesnu osobu, dok neki drugi privatni imaju cijene smještaja koje ja ne mogu platiti. Tražila sam i preko oglasnika osobu koja bi je došla pripaziti dok sam ja na poslu no par osoba što se je javilo, iako sam rekla da je lakši duševni bolesnik, se poslije više nisu javljali. Danima promatram besciljno lutanje iz jedne prostorije u drugu, iz stana na ulicu po 50-tak puta dnevno, slušam što govori a ne razumijem ništa, odnosno samo nagađam što mi želi reći. Molim Vas da mi pomognete na bilo koji način jer sama ne znam ni kako ni dokle mogu ovako.

Prema opisu smetnji, kod vaše majke se radi o smetnjama iz kruga nekog od psihotičnih poremećaja što potvrđuje i glavni lijek (haloperidol) koji spada u kategoriju antipsihotika. Prema detaljnom opisu koji ste lijepo naveli, čini mi se da se radi o teškoj formi psihičkih smetnji pa bi bilo uputno razmisliti o bolničkom liječenju jer u bolničkim uvjetima je moguća intenzivnija skrb i praćenje stanja, a sukladno tome i određivanje terapije. Prema zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, postoji i mogućnost prisilne hospitalizacije. Prisilno psihijatrijsko liječenje je indicirano ako osoba koja ima znakove ozbiljnog psihijatrijskog poremećaja, pokazuje agresivno ili suicidalno ponašanje i ugrožava svoj život i živote drugih osoba.

Dr. sc. Darko Marčinko, dr. med., specijalist psihijatar