Polako ću vam objašnjavati svoj problem, nadam se da ću ga u potpunosti dobro opisati. Počela sam se zabavljati s očaravajućim momkom, on je bio moj san. Kod mene je bilo sve u redu, ali kod njega doma ne. Jedan dan sam ga nazvala i njegova majka mi je rekla da je on u odmaralištu. On je bio na psihijatriji. On je jedna emotivna osoba.poslije dvanaest dana provedenih tamo osjećao se mnogo bolje. Planirali smo vjenčanje, nismo se odvajali ni jedan dan, sve dok me njegova majka nije pozvala da mi kaže da je otišao od kuće u pet sati popodne i da ga nema. Tražili smo ga negdje oko 14 sati. Kad smo ga napokon našli, bio je sasvim drugačiji, nije mogao govoriti. Kaže da je popio dva lorazepama, nije narkoman, povučen je dečko. Obećao je da to nikada neće napraviti. Volim ga puno, ali očigledno nešto krije od mene. Planirali smo imati djecu, ali ja nikako da zatrudnim. Jedan dan dok sam bila na poslu, pozvala sam ga, ali se nije javljao. Javljeno mi je da je popio mnogo lijekova i da se pokušao ubiti, da su ga odveli da ispiranje želuca. Volim ga puno, ali krije se od mene, kako da mu pomognem? Što da radim?

Slažem se s vama, mislim da je potrebno otvoreno razgovarati o emocionalnim problemima s bliskim osobama. Jedino otvoreni razgovor nudi mogućnost pravog razrješenja problema. Kod vašeg dečka očito se radi o smetnjama koje zahtijevaju stručni psihijatrijski tretman i ono što vi možete je razgovarati s njim, s liječnikom također i na taj način strpljivo čekati rezultate terapije. Mislim da sada treba odrediti prioritete, a to je proces liječenja kod vašeg dečka. Tek po stabilizaciji psihičkog stanja, vas dvoje kao par možete na zrelijim razinama planirati nastavak zajedničkog života.

Dr. sc. Darko Marčinko, dr. med., specijalist psihijatar