2. Imam 18 godina i živim s mamom i bratom. Roditelji mi nisu razvedeni, ali ne žive zajedno. Imala sam sretno djetinjstvo makar mi se roditelji nisu uvijek slagali. Prije 10 godina mi se rodio brat. Ja sam uskoro ušla u pubertet i odnos s majkom, koji je uvijek prije bio savršen, tada je postao hladniji. Jednostavno sam osjetila da joj više ne trebam sve govoriti. To je sasvim normalno za djecu te dobi. Ali u to vrijeme moja je majka postajala sve nezadovoljnija i mrzovoljnija. Kad sam bila mala uvijek se svađala s ocem s kojim nikad nisam imala neki blizak odnos. On ne živi godinu dana s nama i otkad se on odselio sav svoj bijes majka iskaljuje na meni i bratu. Ja sam prije nekoliko mjeseci pronašla dečka koji se njoj ne sviđa. Kad god se idem naći s njim ona se strašno ljuti i stalno me vrijeđa. Meni i bratu predbacuje kako smo isti naš otac, kako smo grozni prema njoj, a zapravo joj ništa nažao ne radimo. Ja njoj nisam nikad ništa ružno rekla. Posvađamo se, kažem joj svoje mišljenje, ali ju ne vrijeđam. Ona to što ja kažem uopće ne čuje, uopće ne vidi kako se ponaša. Ne mogu vjerovati da je od onakve vesele, brižne osobe pune ljubavi postala tako živčana i nasilna osoba. Pokušala sam razgovarat o njoj, ali ne pomaže ništa što napravim. Kad joj kažem kako se ponaša i što radi, ona samo okrene temu na mene. Stalno mi prigovara zbog tog dečka, kako previše izlazim, što uopće nije istina. Izlazim kao i svi moji vršnjaci. Prije dva dana kao da je poludiela. Nije se niti jednom nasmiješila. Što god da moj brat i ja napravimo njoj ne valja. Stalno viče na nas. Živim u strahu. Trudim se biti što tiša jer znam da je njoj dovoljno samo da me vidi da počne vikat. Razumijem da joj je teško. Samohrana je majka i brine se za nas. Priznajem joj da puno radi po kući. Nema posao i tata nas uzdržava. Po cijele dane je doma, tako da moj brat i ja uopće nemamo mira, a ako odemo negdje van njoj to smeta. Zanima me što joj je. Je li moguće da joj je težak život tako naudio i da je poludjela od svega? Za par mjeseci ja odlazim na faks. Brinem se zbog brata koji će ostati sam s njom doma. Ne znam kako će on to sve izdržati. Znam da svi imaju problema s roditeljima, ali ovo što se nama događa više nije normalno. Teško mi je pomislit da mi je mama psihički bolesna osoba. Od tolikih svađa često izgubim tek. Želudac mi se stisne i ne mogu jesti. Molim vas, recite mi što mogu učiniti da popravim situaciju kod kuće? Na koji način da pričam s njom? Ne znam kome drugome da se obratim. Samo želim da postane manje živčana osoba i da vidi kako život nije tako siv kako se njoj čini. Da sve opet bude kao prije. odgovor

Već duže vrijeme imam nekih mentalnih problema koji me jako brinu. Kao dijete bila sam prilično bistra, najbolji đak u razredu itd, ali s vremenom sam postajala sve prosječnija da bih se danas s 25 godina osjećala stvarno glupom i ta moja glupost me stalno dovodi u neprilike. Teško se koncentriram i zbog toga nikako ne mogu položiti vozački ispit, ali ni mnoge druge stvari napraviti. Završavam faks i u zadnjih godinu dana radila sam neke studentske poslove, prilično nezahtjevne, ali bih zbog loše koncentracije svaki puta napravila takve pogreške, da sam svugdje dobila otkaz. Zbog toga se bojim da nikada neću moći raditi posao koji odgovara mojoj budućoj kvalifikaciji, ali ni to nije ono najgore. Ono što me muči još više je to da sam u razgovoru s ljudima postala tako nespretna, da svaki puta izvalim neku glupost koja druge povrijedi. To me najviše smeta, jer nimalo ne želim povrijediti ljude s kojima komuniciram, pogotovo bliske osobe. Nekada sam bila izrazito taktična u komunikaciji a danas se bojim progovoriti kako ne bih rekla nešto glupo. Što mi se to događa? I pamćenje mi je jako loše. Kako i gdje mogu provjeriti imam li neki oblik demencije? odgovor

Poštovani, obraćam Vam se za pomoć kako meni, tako najviše mom ocu i obitelji. Naime, moj otac je dugogodišnji shizofreničar i nakon navršene 51. godine života njegovo je psihičko stanje sve gore i gore. Prethodnih je godina pokazivao znakove bolesti jednom godišnje, većinom ljeti, koji bi se ponekad liječili hospitalizacijom, a ponekad kućnim liječenjem. Moja obitelj ima dugogodišnje povjerenje u njegovog psihijatra, s kojim je u vrlo prijateljskim odnosima. Međutim, smatram da bi bilo dobro potražiti i druga mišljenja jer moj otac se već godinu i pol dana liječi bez prestanka te ponekad dođe s razgovora i kaže da je doktor rekao da je pogriješio terapiju te da će mu promijeniti tablete pa će biti bolje. Naravno, on promijeni tablete no mom ocu je sve gore i gore. Molim vas recite mi je li normalno da osoba uzima ujutro, popodne i navečer po pet tableta: Praxiten, risperidon, Prazine, haloperidol, fluvoksamin i biperiden po potrebi. Zaista me zanima Vaše mišljenje o toj terapiji. Kada mu je stanje pogoršano on pokazuje depresivnost koja se izmjenjuje s ispadima agresije (rijetko) te sa stanjem užurbanosti, neorganiziranosti i slično. Također bih Vam bila vrlo zahvalna ako biste mi mogli preporučiti psihijatra za kojeg mislite da bi kvalitetno mogao preuzeti slučaj mog oca. odgovor

Prije 4 mjeseca prekinula sam vezu u kojoj sam bila žrtva psihičkog i fizičkog nasilja. Nakon prekida veze počeli su me mučiti razni strahovi, poput: da ću postati luda, shizofrenična, strah od samoće, ne smijem nigdje biti sama, zatim strah od duhova i zla općenito, strah da ću povrijediti drage ljude, strah od mene same, neuspjeha.... A svi ti strahovi su mi se javljali u obliku slika, u biti bili su pretočeni u misli, gdje vidim sebe u nekoj bolnici, odvojenu od normalnog života i svog doma, obitelji i prijatelja te su se javljali nakon svakog prisjećanja na scene iz bivše veze i na prisjećanje na bivšeg dečka. Išla sam mjesec dana psihologinji na razgovore te se počela osjećati puno bolje, uz to pila sam valerijanu, koja mi i nije puno pomagla. Mislila sam da me je sve prošlo, ali sada mi se unazad dva tjedna ti strahovi opet vraćaju, a mene je jako strah svega, više ne znam što da radim... Toliko me strah da ću izgubiti kontrolu nad sobom i da neću više biti normalna i često plačem radi svega, pokušavam se usmjeriti na razne stvari samo da ne mislim na to, ali ne pomaže... Inače imam normalan društveni život, izlazim, družim se, radim, malo mi je koncentracija slaba, ali te misli nikako da izbacim iz glave... odgovor

Već dvije godine pijem mirtazapin od 15 mg, antidepresiv i alprazolam od 3 mg. Moje stanje se malo popravilo, ali mislim da bih trebala promijeniti u nešto drugo. Prije sam bila vrlo sretna, nasmijana i vesela osoba, ali s obzirom na situaciju u kojoj se nalazim ne mogu razmišljati o pozitivnosti. Dosta sam plačljiva i imam strah od budućnosti jer imam jednu djevojčicu od 8 godina, gdje same živimo u tuđem svijetu i nemam nikog od rodbine. Najviše volim biti sama. Sve me nervira: i prijatelji i djeca, mada nisam prema svome djetetu takva. Također, nosim velike posljedice rata u kojem sam bila. Bavim se sportom, a novac mi čini sve i tad se najbolje osjećam, ali uistinu ga nemam. Kad ga imam, onda mislim da volim sve i mogu sa svima, a kad ga nemam svi me nerviraju i najradije bih to sve prespavala. Imam 43 godine, izgledam dobro i teško mi pada što ne mogu svom djetetu priuštiti što joj treba jer se osjećam bespomoćno, jednostavno zablokirana u glavi. odgovor

Uzimam lijek bromazepam od 1.5 miligrama već 2 godine. Postoji li opasnost od ovisnosti? odgovor

Interesira me psihijatrijska bolest šifre F06.32. odgovor

Imam 14 godina, a već se dugo ponašam ovako. Nisam emotivna, ne plačem, ne volim ljude jer one koje sam voljela razočarali su me. Čak se ni ne zaljubljujem jer znam da se nikomu ne sviđam kao cura. To mi je nekako odbojno i odvratno. Ali nisam lezbijka! Jednostavno ne vjerujem u ljubav i ona za mene predstavlja bajku isto kao i prijateljstvo. Mislim, imam ja prijatelja, ali nemam povjerenja u njih (s pravom jer sve kad tad izbrbljaju). Da li je možda moj odgoj kriv? Po prirodi sam jako ozbiljna (to mi svi govore). Živim na selu, tamo nemam prijatelja, ne smijem izlaziti van, a mama mi je rekla da ja za nju ne postojim i da sam jeftina ženska ako budem imala dečka. Znala sam ju pitati da li smijem na školski plesnjak s frendicama ali ona je uvijek rekla - ne! U zadnje vrijeme imam napade živčanoće (razljutim se zbog neozbiljnosti mojih vršnjaka). Ali to ne pokazujem nego šizim u sebi (tugujem i u sebi). Meni moje ovakvo ponašanje ne smeta. Naučila sam živjeti s tim. Ta neemotivnost i ravnodušnost sastavni je dio mene. Ali ipak da li je sa mnom sve u redu? odgovor

Imam 24 godine, završila sam fakultet, imam divnog momka i sada kad bih trebala biti sretna ja se nalazim u jednom jako teškom psihičkom stanju. Od malih nogu sam još u osnovnoj školi znala umisliti sebi svaku bolest o kojoj bih pročitala i o kojoj bi mi netko pričao pa sam završavala panično u hitnoj pomoći. Oduvijek sam bila jako strašljiva, osjećajna i panična. Kada sam otišla u veći, nepoznati grad na fakultet, doživjela sam panične i anksiozne napade, zbog kojih nisam mogla normalno funkcionirati neko vrijeme, živjela sam u stalnom strahu i strepnji, a onda su sami povukli. Živjela sam jako stresan život, pun nervoze, lošeg društva, trauma i tjeskoba, što su moja slaba građa, osjetljivost i panični mozak teško podnosili. Što god mi netko kaže o bilo čemu: o duhovima, bolesti, ja sam u stanju sebi stvoriti tako realne slike u glavi, umislim sve to, da se jako preplašim i u tome doživim sve to tako realno, zbog čega noću nisam mogla spavati ugašenog svjetla. Jako brzo se uvrijedim, za sitnice, sve me dotiče i boli u duši. Posljednjih mjeseci bila sam jako histerična, nervozna, teško sam ulazila u razgovor s roditeljima, dečkom, sve me je nerviralo, stalno sam galamila i histerizirala na sve. Sve mi je smetalo, ovaj mali grad, okruženje, moji, htjela sam da pobjegnem negdje od svega, ali nisam mogla, što je u meni stvaralo razdor, strašan bijes i gnjev, mržnju prema svima, bila sam jako nezadovoljna svojim životom i pod stalnim pritiskom da moram nešto učiniti da ne mogu više ovako, a nisam mogla ništa uraditi. A zatim su mi se pojavili problemi s otežanim disanjem, jednostavno nisam mogla da udahnem zrak do kraja. Bila sam strašno nervozna. Ovo sadašnje moje stanje počelo je prije sedam dana kada sam bila u drugom gradu u posjeti roditeljima mog momka. Bila je to prva posjeta njima, nepoznato okruženje, strani ljudi, umor od puta, neispavanost i stalne nervoze. Znala sam se probuditi jako rano iako kasno legnem, oči mi umorno žude za snom, ali mozak se probudi kao u grču. Znala sam zaplakati za sitnicu, ako bi mi dečko slučajno rekao nešto što mi se ne sviđa i plakala sam ni sama ne znajući što me to toliko boli. Trebali smo ići nazad, ali nas je zadesila financijska kriza i trebali smo čekati još par dana. Ti dani iščekivanja bili su kao u paklu, budila sam se rano (iako nenaspavana) s nervozom u želucu i po cijeli dan kao izgubljena lomila prste, sekirala se, hodala gore-dolje kao luda. Nisam više mogla slušati ničije priče, htjela sam biti sama, sve me je nerviralo. Izašla sam van po ko zna koji put, lomeći se i plačući. Moj dečko je izašao po mene i rekao mi da se ponašam kao luda. Tad me uhvatila strašna nervoza, i u jednom momentu mi se učinilo kao da gubim razum, kao da ću poludjeti, kao da sam u nekom drugom svijetu. Navečer je sve prošlo, ali strah od tog momenta i tog osjećaja ostao je u meni, pratio me je cijelo vrijeme puta, kada sam ponovo to isto doživjela s nekom gorčinom, kao da sve gledam kroz san, kao irealne slike nečega strašnog natprirodnog, odvratnog, jezivog. Nisam mogla jesti, niti sam imala apetit, svaki zalogaj bi mi zastao u grlu, a usta su mi se sušila, pogled kao ukočen (kao da spavam otvorenih očiju). Sve to prati me i sada kad sam kući na sigurnom, među svojim. Strah i pritisak počnu iz želuca i zatim se panično šire po cijelom tijelu, u tim momentima kao da se gubim, kao da više ne mogu razmišljati normalno, pogled kao da mi postaje ukočen i zamišljen i ja više nisam ja. Evo već peti dan od buđenja pa sve dok ne zaspim taj strah me ne popušta, ne mogu se koncentrirati ni na što drugo. Taj strah je utoliko veći što je moja mama već dugo vremena duševni bolesnik (u posljednjih nekoliko godina normalnog, stabilnog stanja) i bojim se da i ja isto ne doživim. Uzimam diazepam, koji me malo smiri, ali nikako ne može da mi ovaj nepoznati strah od ludila i nečeg strašnog izbaci iz glave. Strah me da neću moći ni da se udam ni da zasnujem porodicu, da neću moći biti dobra majka jer imam osjećaj da će me ovo stanje pratiti cijeli život i da ću da poludim uskoro, da ću izgubiti vezu sa stvarnošću i početi umišljati i vidjeti neki nerealni svijet. Kod psihijatra još nisam bila, a želim da odem. Moji me ne shvaćaju, govore da umišljam da mi nije ništa, a ja svaki tren živim kao u paklu, s nesabranim mislima i ogromnim strahom od gubljenja veze sa stvarnošću i ludilom. Ima li za mene pomoći i što da radim? odgovor

Postovani, prije 2,5 mjeseca nesretnim slučajem izgubila sam supruga, svoju najveću ljubav. Ne znam kako da krenem dalje. Borim se iz dana u dan jer nisam sama, imam 5-godišnju djevojčicu, plod naše ljubavi, naše teško stečeno dijete koje smo 10 godina čekali i koje sam jedva rodila, prije nje izgubila sam tri bebe, znam da moram dalje zbog nje ali ne znam kako, gdje da nađem snagu. Živim na silu zbog nje, ništa me više ne veseli, nemam čemu da se nadam, on mi je bio sve. Strah me zbog moje djevojčice, ona je ispočetka pokazivala da joj nedostaje, tražila ga uvečer, jer tad je i bio s njom, a ja se trudim da je vodim svaki dan da bude negdje s djecom, rodbinom, prijateljima da nismo same, no sad se sve više boji za mene, da se meni nešto ne dogodi i da ne ostane sama, toliko ju je strah za mene da potiskuje u sebi to žalovanje za njim. Mene je to prestravilo, ne znam kako da joj pomognem, što da radim, molim vas pomozite mi. odgovor