Imam 27 godina, završila sam fax i živim s roditeljima. Moj problem je depresivna majka. Vrlo je nezadovoljna svojim životom i često mi nabacuje krivnju zbog toga. Govori da će se ubiti, nema prijatelja, kaže da joj je život prošao, da se nema čemu veseliti i sl. Sve u životu joj je negativno i to nezadovoljstvo prenosi na cijelu obitelj. Mi drugi se ne smijemo veseliti jer nam kaže da nemamo zbog čega i sl. Od svih ukućana ja imam najveći osjećaj da joj moram u svemu udovoljavati jer mislim da će u suprotnom biti još gore. Cijele dane sam doma, ako negdje otiđem ona se ljuti, a ja to ne mogu podnjeti pa joj uvijek udovoljavam, a na taj način dalje samo hranim takvo njezino stanje. Jednostavno nemam snage joj se suprotstaviti i početi sa svojim životom! Kako da shvatim da za njezino nezadovoljstvo nisam ja kriva, da joj ne moram stalno udovoljavati, da imam pravo na svoje mišljenje i svoj život? Ona ne priznaje da je bolesna, ako joj tko što kaže to joj je samo dokaz da nju nitko ne voli i da je svima višak i opterećenje. Prijatelja uopće nema i ne želi imati, s tatom se nikako ne slaže tako da sve svoje nezadovoljstvo stalno iskazuje na nama djeci. Znam da sam odrasla osoba, ali ne želeći nju povrijediti ili naljutiti ja nikada ništa ne poduzimam. Kako da se toga oslobodim? Toliko sam postala frustrirana cijelom tom situacijom da i sama već teško funkcioniram. Ne mogu spavati, stalno sam loše volje, samo pazim što ću reći da se ona ne bi naljutili i sl. Uistinu više ne znam što da radim?!

Očito je da vaša majka pati i da dio patnje ima potrebu prebaciti i na vas. Kratkoročno joj je vjerojatno to određeno olakšanje, međutim kroz duži period taj mehanizam obrane iscrpljuje i nju i vas. Znači treba nešto promijeniti! Unatoč tome što na spoznajnoj razini vi vidite da niste krivac za majčino nezadovoljstvo, emocionalno ste duboko povezani s majkom i njezinom potrebom da vas krivi za mnoge stvari za koje realno niste krivi. Da bi razriješili taj problem, koji je separacijske naravi (odvajanje), potrebno je prihvatiti sebe kao neovisnu osobnost koja ima pravo na svoj život i na to da koji put kaže DOSTA. Znam da nije jednostavno, ali vrijedi pokušati. Uvijek ostaje kao opcija psihoterapija i rad na sebi, gdje se uz pomoć stručne osobe može raditi na problemu separacije. Druga mogućnost je da se ništa u vašoj obiteljskoj situaciji ne promijeni, da vi i dalje budete, kao što ste to rekli "frustrirana cijelom tom situacijom da i sama već teško funkcioniram", no to je najlošije rješenje.

Dr. sc. Darko Marčinko, dr. med., specijalist psihijatar