Imam dijagnozu specijaliste F33 i F60.3. Koristim terapiju (paroksetin, olanzapin) te se nekako podnosim mada nisam uopće zadovoljan sa sobom. Često sam na bolovanju, a bio sam i dva puta na komisiji gdje su mi produžavali bolovanje. Nedavno sam bio upućen na obavezni redovni pregled u firmi gdje nisam prošao psihotest te su mi utvrdili privremenu nesposobnost. Sugerirali su mi bolovanje, no nisu mi htjeli dati nikakvu pismenu uputu za izabranog liječnika tako da i dalje radim. Naime, u čestim sam sukobima sa izabranim doktorom opće medicine koji se nervira kada donesem nalaz spec. radi bolovanja, ponavljajući mi da meni nije ništa itd. Ponekad me čak ne želi primiti već me ostavi u ordinaciji sa pripravnikom koji mi čita "pravne zakone" o bolovanju, što me dodatno iznervira. Čak me i specijalista često pita što želim da mi napiše, umjesto da on sam stručno donese odluku. Zanima me da li je to dozvoljeno ponašanje doktora ili je poanta da potražim novog? Da li su te dijagnoze uistinu neozbiljne za doktore? Općenito, kako da si olakšam situaciju? odgovor

Molim vas, recite mi može li se ECT koristiti u osoba ovisnih o/ili alkoholu, kofeinu, benzodiazepinima, barbituratima, opijatima i/ili opioidima, "doktorskim stimulansima" (metilfenidat-fenmetrazin-amfetamini-dezoksiefedrin) te ilegalnim stimulansima poput levo-dekstro-meta-benzipiperazin-amfetamina? Ili se mora proći kroz striktne kontrole prije tretmana? Tko je kandidat? Koliko se mora ležati u bolnici prije prvog tretmana te što znači gubljenje memorije odnosno sjećanja? Potpuna amnezija ili parcijalna? Te koliko u budućnosti može se manifestirati? Dalje, što je sa kognitivnim sposobnostima? Par psihijatara mi je priopćilo strašne nuspojave! Tupilo i kresanje IQ-a preko 20-30 bodova s takvih IQ testnih procedura i ljestvica? Je li moguće izazvati ECT-stanje lijekovima? Flumazenilom? odgovor

Imam 21 godinu i već me 2 i pol mjeseca muči problem s "mutnom" glavom. Sve je počelo od problema s tahikardijom (4 puta, 1. put za vrijeme ispita) i trnjenja lijeve ruke zbog čega sam bila kod kardiologa i prvo su pretpostavljali da imam rupicu između klijetki. Na kraju su ipak zaključili da je sve u redu. Išla sam i na psihologijsko testiranje gdje je ustanovljeno sniženo raspoloženje i anksiozno-depresivni poremećaj. Nakon toga sam isto išla i na EEG: frekvencija 15-20 Hz, niže voltaže uz alfa akt. F 9-10 Hz srednje voltaže. Povremeno srednjevoltažna theta akt. F 4-6 Hz. Blokira slabo. Na IFS i HV analogno. Asimetrije ni paroksizama nema. Nalaz graničan, nespecifičan. Od 2 mjeseca je bilo različitih razdoblja malo dobro, pa smušeno, pa osjećaj kao da gubim ravnotežu, pa mala vrtoglavica, pa kao da gledam u križ, te posljednjih dana kao neka slabost u rukama i nogama. Najgori mi je taj osjećaj u glavi uz kojeg se ne mogu koncentrirati, sve mi je kao u snu što donosi neraspoloženje i neaktivnost, te nervozu. Čim mi nije "mutno" odmah sam sretna i vesela, spremna na druženja i razgovore. Doktori su tu "mutninu" prepisali nervozi i anksioznosti, ali ja i jesam nervozna zbog toga što mi je "mutno". Brinem se i ne znam kako da si pomognem. odgovor

Kod moje 22-godišnje kćerke je nakon manične faze uslijedila faza teške depresije popraćene svim simptomima, te je u dva navrata u dva mjeseca liječena u čak dvije različite psihijatrijske bolnice gdje je primarna postavljena dijagnoza bila bipolarni poremećaj. Iako je uvedena terapija, između dva ležanja na odjelima moja kći je samoinicijativno prestala piti lijekove, no zbog povratka simptoma (nekih čak i neurološke prirode) terapija je ponovno uvedena. Ipak, vezano uz dijagnozu bipolarnog poremećaja, psihijatrica me (kao majku) nije upoznala sa bolesti niti kako da se ja ponašam, stoga često ne znam što i kako treba postupati. Možete li mi ukratko pojasniti kako ja mogu pomoći, osim što joj sve odobravam, kontroliram pije li redovito terapiju i trpim njezina stanja koja su - čak i u fazi kada nije ni manična ni depresivna - najblaže rečeno čudna. Unaprijed hvala na pomoći. odgovor

Imam 23 godine i prije 3 tjedna sam rodila.Tijekom cijele trudnoće imala sam dosta stresnih situacija i pred sam kraj majka mog muža me napala i nema kakve riječi mi nije izgovorila. Ona je od onih majki koja bi najradije 24 sata dnevno bila sa svojim sinom tako da se od početka miješala i pravila probleme. Naime, nakon tog napada i takvih njenih riječi mi ne pričamo, ali moj muž je u kontaktu s njom. Ona stalno zove i izlazi pred njega kada ide na posao. Sve to me smeta, a i naravno pomisao da će željeti viđati moje dijete. U zadnje vrijeme sam jako nervozna zbog toga i nikako ne mogu shvatiti kako je mogla da me trudnu napadne, a poslije hoće da sve zaboravim. Nema kakve riječi mi nije izgovorila, i to par dana pred porod. Od kada sam se porodila loše spavam jer dijete mi ima grčeve, trenutno mi majka pomaže jer je došla na mjesec dana kod nas, ali za par dana ide kući. Ja ovdje nemam nikog svog i jako mi je teško zbog toga, a posebno sada kada mi je život tako stresan. Pred par dana sam osjetila umor i kako me guši, a tako opet danas. Ne znam je li u pitanju depresija, umor ili slaba krv jer apetita uopće nemam. Možda je uzrok i to što non-stop mislim na njegovu majku i na riječi koje mi je rekla. Molim vas ako imate neko rješenje ili neki dobar savjet da mi sto prije odgovorite. Najgore mi je kada mi mama ode, onda sam sama s bebom, a bojim se da mi ne bude lošije pa kako onda da se brinem za dijete. odgovor

Imam veliki problem sa suprugom s kojim sam provela gotovo cijeli svoj život, i to u obostranoj ljubavi. Oboje imamo 50 godina, u braku smo 23 godine. Prošli smo trnovit put sa dvoje njegove djece iz prvog braka i jednim mojim djetetom iz prvog braka (prethodni brakovi su nam trajali 2 godine), kao i jednom zajedničkom kćeri koja je sada navršila 21 godinu. Mi smo jedan drugome prva ljubav još od 16. godine, on je moja jedina i vječna ljubav u životu, što sam i ja njemu bila do unazad 3 mjeseca. Proveli smo vrlo lijep, odgovoran, emotivan i intenzivan zajednički život uz svu djecu, iako njegova nisu živjela s nama. Dakle hoću reći da smo bili prava obitelj, naravno, koliko smo to mogli biti uz sve koji nas okružuju (pritom mislim na naše bivše bračne drugove). S obzirom da bih mogla napisati roman našeg života, pokušat ću skratiti i možda ću time izostaviti neke važne dijelove, ali jako mi je važan Vaš savjet pa stoga molim pomoć. Naime, brak nam je bio jako intenzivan, djeca su bila centar svega, a voljeli smo se jako. U tim svim ponekad nemogućim sitacijama isplivali smo svi osim jednog; naime, njegov mlađi sin je prije tri godine zbog halucinacija završio u psihijatrijskoj bolnici gdje je proveo tri godine. On je još uvijek pod lijekovima i nije baš dobro. Bezvoljan je i nedruštven, a u toj se bolesti jako vezao uz oca koji je isto tako sada jednostavno - pukao. Naravno da nitko od njih dvojice nije toga svjestan. Otac mog supruga liječi se od depresije gotovo 20 godina (na terapiji je litijem, pokušao je i samoubojstvo). Stric moga supruga objesio se u dobi u kojoj je moj suprug (dakle s 50 godina). Majka moga supruga ima problema s alkoholom. No da ne duljim, pokušat ću opisati što se dogodilo. Unazad deset godina suprug i ja se bavimo privatnim poslom, financijski smo dobro situirani, no nekako loše funkcioniramo po pitanju dogovora o investicijama - dakle, o svemu odlučuje samo on. Troje naše djece radi s nama u firmi, a treći (bolesni sin) studira. Naime, proteklih deset godina neprekidno raspravljamo zbog posla, ulaganja, organizacije rada i slično. Firma je puna kredita, ali moj suprug je to uz nekoliko mojih ulaganja uspješno održavao. Prije tri mjeseca otišao je od kuće jer nam je svađa bila sastavni dio svakodnevice. Vratio se nakon tjedan dana svog izbivanja i naši odnosi su se jako popravili - ja više nisam inzistirala ni na čemu, nisam vrijeđala (što je on sporadično i dalje radio, ali se znao i ispričavati). Samo sam savjetovala, jer je unazad godinu dana euforičan po pitanju daljnjeg razvitka posla. Naime, postao je najpametniji, najsposobniji, nitko mu nije ravan, razbacuje se raznim neukusnim izjavama o našem bogastvu, investicijama - jednom rječju, postao je sasvim druga osoba. S obzirom da ima nasljeđe (prepoznala sam to stanje koje sam gledala kod njegovog oca - euforija, kojoj slijedi depresija), opominjala sam ga, predlagala da posjeti liječnika, ali je on sve to sustavno odbijao. Te promjene ličnosti su svi zamijetili: kolege na poslu, prijatelji, djeca. Dakle, da rezimiramo: stres zbog bolesti sina, stres zbog posla (financijski problemi), jednostrane odluke na poslu, majka koja je često pijana - sva ta bol izašla je van i on je pukao. Pukao je u smislu našeg braka, otišao od kuće, želi rastavu i podjelu imovine odmah. U razgovoru s njim saznala sam ukratko sljedeće: nikada mu nije bilo lijepo sa mnom u braku, a sve što je bilo lijepo, on je izbrisao. Sjeća se isključivo nekih emotivnih detalja kojim sam ja njega navodno povrijedila. Ne voli me i nikada više ne želi živjeti sa mnom. Uvijek smo se voljeli najjače na svijetu, bili smo primjer ljubavi i obitelji, a on je bio galantan, emotivan i divan čovjek za svoju obitelj. Glavna preokupacija mu je bila obitelj, voljena supruga i dragi prijatelji. Uvijek je bio spreman pomoći svakome, čak do te mjere da je već bilo i smiješno koliko bi se on trudio oko ljudi. Ja sam za njega to isto jutro prije njegovog bijega iz braka bila žena koja zaslužuje najbolje, tj. brak u kojem konačno (sad kada su djeca odrasla) možemo uživati, putovati, posvetiti se samima sebi. To jutro o kojem pričam nalazili smo se u hotelskom apartmanu u kojem je idealizirao mene i naš život, da bi nakon tri sata izašao iz automobila (a sve što sam napravila jest da sam prigovorila vožnji u pješačkoj zoni). Izašao iz auta i pobjegao od mene, uopće se ne osvrnuvši. Naime, mi smo se tada nalazili u stranoj državi. Napustio je i hotel, pokupio svoje stvari i otišao bez riječi. To nije čovjek kojeg volim. Optužuje me da ne volim njegovu djecu, roditelje, ne volim s njim ići na mjesta od kuda su mu roditelji i slične bedastoće. Ustvari on je nezadovoljan svojim roditeljima, djecom, poslovima u kojima se preinvestirao, a glavni krivac sam mu sada - ja. Njega sada nije briga ni za koga tko mu se suprostavlja. Ogorčen je na cijeli svijet i nitko mu ne treba. Želi da svi i dalje radimo s njim, da ga slušamo i da budemo korektni, ali i da ja njemu prodam svoj udio kako bi time zatvorio financijsku konstrukciju koju je zakuhao. Istovremeno ismišlja priče o druženju sa svojim roditeljima, koji o tome pojma nemaju, priča kako brine o majci i kako će ju za mjesec dana izvući iz problema sa alkoholom, a niti je ne posjeti. Molim za vaš savjet kako se postaviti. Napominjem da sam sigurna da je postisnuo sve osjećaje i da to nije zdravo stanje. Rado bih ga vratila u stvaran svijet, jer volim tog čovjeka i ne želim ga izgubiti, ne želim da si nešto napravi. Pokušala sam nježno, ali ne ide. Ne želi me, ništa ne osjeća za mene, iako me i dalje želi u svojoj blizini. Djeca ga isto tako jako vole, ali ako nije po njegovom, on se odriče redom svih. Ne znam da li sam izostavila važne detalje, ali imam ih za roman i teško mi je bilo izabrati, a da bude što kraće, sažetije i razumljivije. Napomiminjem da njegov stariji sin i roditelji imaju jako lijepo mišljenje o meni kao majci, ženi i čovjeku, jedino ne znam što je sa mlađim, jer on je uvijek bio zatvoren i drugačiji,a sada je i bolestan. To sam napomenula jer ne mislim da je netko od njih utjecao negativno na njega. Jedino je naša zajednička kćer pomislila da je možda njegov bolesni sin zahtijevao nešto od svog oca. No to je samo jedno od bezbroj pitanja koja nam se nameću. Pozdrav i unaprijed hvala. odgovor

Javila sam vam se jednom, prije dosta vremena, sa simptomima opsesivno-kompulzivnog poremećaja i anksioznog poremećaja i puno vam hvala na odgovoru. Danas me muči nešto drugo, a to je borderline disorder. Nisam sigurna imam li ovo i koje su ustvari glavne karakteristike ovoga stanja, ali se bojim da nemam kakav poremećaj. Znam da imam anksioznost i disoirinaciju često i da često reagiram impulzivno. Ne pijem i ne uzimam drogu. Jedino što pijem kavu i čaj i pušim. Grizem nokte uvijek i izgledaju grozno, također diram lice i kosu non-stop i često diram vrh nosa kao da ga popravljam i ne mogu ga prestanti dirati dok se ne osjeti da je dobro na dodir. Drugi problemi što me muče je da reagiram jakom ljutnjom na nešto što me nervira, ali to se najviše događa kod kuće. Na poslu sam dobro, ali čim dođem kući onda sam odmah pod stresom jer me djeca ne slušaju pa počnem galamiti i osjećati jaku ljutnu i nemir iznutra, a kasnije se osjećam jako tužno i krivo mi je što sam tako reagirala. Muž me također jako nervira, najčešće zato što me ne razumije i ne sluša kako treba. Zanemari me često, a ja se naljutim na njega i onda me to muči - da li ga volim dovoljno, zato imam ovako ružne misli o njemu. Da li želim razvod braka. Sve me to muči jer to ne želim. Želim samo da budem smirena i sretna sa svojom obitelji. Ponekad se osjećam kao da imam dvije strane, jednu dobru i jednu zlu. Ponekad kao da poludim i izražavam puno ljutnje bez nekog velikog razloga. To me u tom trenutku jako plaši i što me više plaši, više me ljuti. Ne mislim o smrti - ne bih se nikad ubila, ali se nekad bojim života i budućnosti. Bojim se da će moja djeca naslijediti ovo moje ponašanje i ne bih sebi nikad oprostila. Još nisam bila kod liječnika jer mi nije toliko loše, samo oni trenuci kad se nerviram bez veze me uplaše toliko da bih odmah otišla doktoru. Nadam se da mi možete dati neki savjet iz ovog mog pisma. odgovor

Obraćam Vam se za pomoć iako znam da to nije moguće, ali jednostavno ne znam odakle početi. Naime, 24 sam godine u braku, od čega su 23 bile idealne. U jednom danu sve se srušilo i moj suprug je "pukao". Za njega sam mrtva kao da ne postojim. U 23 godine braka, svako jutro je bila pusa i svaki dan kada se dođe s posla pusa. Svaki vikend šetnje, islasci, kartanje s prijateljima, plesovi i sve naj, naj. Ljetovanja, putovanja i život koji ne može biti ljepši i brak kakav bi svakome poželila. Posljednja, 24. godina braka je noćna mora. Moj suprug je druga osoba, nema ničega više što je nekada bilo. U kući vlada tišina i kontakti su sve manji prema meni, a i prema našem osamnaestogodišnjem sinu. Unatoč našem nagovaranju da posjeti psihologa ili psihijatra i da s nekim popriča o svom stanju i ponašanju prema nama, on odbija posjetiti liječnika i kaže meni da sam ja bolesna. Sinu je rekao da ja sve pokvarim i da nisam normalna da ga bez veze ljubim, a u stvari je moje ponašanje potpuno normalno. Najviše me zanima kako da se moj sin i ja ponašamo prema njemu, jer primijetili smo da mu odgovara da ga ništa ne pitamo i da mu se što manje obraćamo. Inače je bio vrijedan i radio sve poslove u kući, i nikada nismo moravli zvati majstore jer bi sve on napravio. Uvijek je volio raditi u garaži i nije nikada sjedio, već je stalno radio nešto. Sada je u stanju presjediti na stolici kraj kompjutera kao kip i samo gledati u monitor nešto, valjda čita i to mu je život. Mrtav je i nema volje doslovno pomaknuti jednu grančicu na dvorištu, a kamoli nešto drugo. Ponašanje prema meni je užasno, ne smijem ga dodirnuti, da ne govorim ako ga pokušam poljubiti ili pogladiti, jednostavno "poludi" i samo kaže da ga ostavim na miru. Ako ga pitam bi li se razveo od mene, on kaže da je meni samo to na pameti. Ja bih mu zaista željela pomoći, u ime svih onih predivnih godina koje su ispred nas, a i strašno mi je gledati ga kako puca, a samim time i ja skupa s njim. Oboje smo "skinuli" kila i kila. Kada mu kažem neka misli o onome lijepome što je nekada bilo, on kaže bilo je, a sada je to mrtvo. Možemo biti prijatelji, a nismo ni to. Jer u stvari mi smo sve ove godine bili zaljubljeni, veseli, puni života, i pored svega i prijatelji. Sve smo si povjeravali i kao što sam rekla na početku, naš brak je bio nešto posebno. On sada kaže da sam ja vrag od žene i svakakve ružne riječi, onda nekada kaže da je samo on kriv za sve, nekada da sam ja, jer sam bila ljubomorna, a iznio mi je i mnogo stvari što su meni beznačajne, a njemu su sada to sve teške, teške stvari u životu. Mene najviše zanima kako da se ponašam ja, a posebno moje dijete, koje je stvarno divan sin i previše je osjećajan, katkada plače i kaže da želi imati tatu kao prije. Nisam napomenula da suprug ne može spavati, budi se i puši na terasi u 4 sata ujutro, nikada se nije napijao, a sada već u više navrata i jednostavno - ne mogu ga prepoznati. Imam drugog muža i ne znam više kako se nositi s tom činjenicom. Da li da jednostavno odem, jer ja mislim da bi to njemu odgovaralo ili on to samo tako pokazuje. Naime, ako kažem da mu hoću pomoći, to ga ljuti. A ako kažem da nas je zapostavio i onda se ljuti - u stvari, ja ne znam što mu smijem reći. Do sada sam otvoreno razgovarala s njim o svemu i nikada nisam morala paziti što ću reći, sada su njemu i one najljepše riječi strašne. Kaže da sam dosadna, naporna i tome slično. Mogla bih napisati roman, ali kratko i jasno: imala sam 23 godine najljepšeg života i zadnjih par mjeseci najcrnjih i najgorih, što me ubija. Molim vas za pomoć. odgovor

Prije tri dana bila sam na jednoj svadbi gdja sam upoznala dečka s kojim sam osjetila obostrane simpatije. Taj dečko živi u drugom gradu i on je spreman ući u vezu na daljinu. Meni je takva zbrka u glavi i strah od nečeg što nisam u mogućnosti opisati. Kad pomislim na čitavu situaciju, kao i na njega, uhvati me panični napadaj. Zanima me što se to sa mnom događa. Naime, dečko mi se sviđa, ali mene hvataju veliki strahovi u vezi toga i sve se nekako brzo dogodilo. Je li takva nagla promjena djelovala na mene ili je riječ o nečem drugom? Inače sam i prije patila od paničnih napadaja, ali nikad u vezi ovako nečeg. Hvala unaprijed. odgovor

Imam 26 godina. Prije par godina oboljela sam od anksiozno - depresivnog poremećaja te sam odmah otišla psihijatru koji mi je dao terapiju fluoksetin 20mg i alprazolam 0,5mg. Alprazolam uopće nisam uzimala, a fluoksetin sam uzimala oko godinu dana bez prestanka. Osjećala sam se mnogo bolje te mi je moj psihijatar rekao da mogu slobodno prekinuti s uzimanjem fluoksetina. To sam i učinila, bez ikakvih smanjivanja doza. Bolest se ponovno javila za 3 mjeseca s još većim intenzitetom. Opet sam posjetila psihijatra koji mi je rekao da opet uzimam fluoksetin, jer se pokazao uspješnom terapijom u mom slučaju. Sad sam ga pila 2 godine bez prestanka i opet se osjećam dobro. Prošli tjedan sam bila kod psihijatra i on mi je opet rekao da ga mogu prestati piti kad hoću. Moja pitanja glase: 1. Smatrate li da se tablete kao što je fluoksetin nakon 2 godine uzimanja mogu samo tako prestati uzimati? Nije li potrebno smanjivanje doze ili nešto slično? 2. Postoji li veća mogućnost da se bolest vrati ako ga samo prestanem uzimati, nego ako smanjujem dozu? Lijepo Vas molim za Vaše mišljenje o tome je li fluoksetin lijek koji se nakon 2 godine uzimanja može odjednom prestati piti, bez ikakvih posljedica? Unaprijed hvala. odgovor