Imam veliki problem sa suprugom s kojim sam provela gotovo cijeli svoj život, i to u obostranoj ljubavi. Oboje imamo 50 godina, u braku smo 23 godine. Prošli smo trnovit put sa dvoje njegove djece iz prvog braka i jednim mojim djetetom iz prvog braka (prethodni brakovi su nam trajali 2 godine), kao i jednom zajedničkom kćeri koja je sada navršila 21 godinu. Mi smo jedan drugome prva ljubav još od 16. godine, on je moja jedina i vječna ljubav u životu, što sam i ja njemu bila do unazad 3 mjeseca. Proveli smo vrlo lijep, odgovoran, emotivan i intenzivan zajednički život uz svu djecu, iako njegova nisu živjela s nama. Dakle hoću reći da smo bili prava obitelj, naravno, koliko smo to mogli biti uz sve koji nas okružuju (pritom mislim na naše bivše bračne drugove). S obzirom da bih mogla napisati roman našeg života, pokušat ću skratiti i možda ću time izostaviti neke važne dijelove, ali jako mi je važan Vaš savjet pa stoga molim pomoć. Naime, brak nam je bio jako intenzivan, djeca su bila centar svega, a voljeli smo se jako. U tim svim ponekad nemogućim sitacijama isplivali smo svi osim jednog; naime, njegov mlađi sin je prije tri godine zbog halucinacija završio u psihijatrijskoj bolnici gdje je proveo tri godine. On je još uvijek pod lijekovima i nije baš dobro. Bezvoljan je i nedruštven, a u toj se bolesti jako vezao uz oca koji je isto tako sada jednostavno - pukao. Naravno da nitko od njih dvojice nije toga svjestan. Otac mog supruga liječi se od depresije gotovo 20 godina (na terapiji je litijem, pokušao je i samoubojstvo). Stric moga supruga objesio se u dobi u kojoj je moj suprug (dakle s 50 godina). Majka moga supruga ima problema s alkoholom. No da ne duljim, pokušat ću opisati što se dogodilo. Unazad deset godina suprug i ja se bavimo privatnim poslom, financijski smo dobro situirani, no nekako loše funkcioniramo po pitanju dogovora o investicijama - dakle, o svemu odlučuje samo on. Troje naše djece radi s nama u firmi, a treći (bolesni sin) studira. Naime, proteklih deset godina neprekidno raspravljamo zbog posla, ulaganja, organizacije rada i slično. Firma je puna kredita, ali moj suprug je to uz nekoliko mojih ulaganja uspješno održavao. Prije tri mjeseca otišao je od kuće jer nam je svađa bila sastavni dio svakodnevice. Vratio se nakon tjedan dana svog izbivanja i naši odnosi su se jako popravili - ja više nisam inzistirala ni na čemu, nisam vrijeđala (što je on sporadično i dalje radio, ali se znao i ispričavati). Samo sam savjetovala, jer je unazad godinu dana euforičan po pitanju daljnjeg razvitka posla. Naime, postao je najpametniji, najsposobniji, nitko mu nije ravan, razbacuje se raznim neukusnim izjavama o našem bogastvu, investicijama - jednom rječju, postao je sasvim druga osoba. S obzirom da ima nasljeđe (prepoznala sam to stanje koje sam gledala kod njegovog oca - euforija, kojoj slijedi depresija), opominjala sam ga, predlagala da posjeti liječnika, ali je on sve to sustavno odbijao. Te promjene ličnosti su svi zamijetili: kolege na poslu, prijatelji, djeca. Dakle, da rezimiramo: stres zbog bolesti sina, stres zbog posla (financijski problemi), jednostrane odluke na poslu, majka koja je često pijana - sva ta bol izašla je van i on je pukao. Pukao je u smislu našeg braka, otišao od kuće, želi rastavu i podjelu imovine odmah. U razgovoru s njim saznala sam ukratko sljedeće: nikada mu nije bilo lijepo sa mnom u braku, a sve što je bilo lijepo, on je izbrisao. Sjeća se isključivo nekih emotivnih detalja kojim sam ja njega navodno povrijedila. Ne voli me i nikada više ne želi živjeti sa mnom. Uvijek smo se voljeli najjače na svijetu, bili smo primjer ljubavi i obitelji, a on je bio galantan, emotivan i divan čovjek za svoju obitelj. Glavna preokupacija mu je bila obitelj, voljena supruga i dragi prijatelji. Uvijek je bio spreman pomoći svakome, čak do te mjere da je već bilo i smiješno koliko bi se on trudio oko ljudi. Ja sam za njega to isto jutro prije njegovog bijega iz braka bila žena koja zaslužuje najbolje, tj. brak u kojem konačno (sad kada su djeca odrasla) možemo uživati, putovati, posvetiti se samima sebi. To jutro o kojem pričam nalazili smo se u hotelskom apartmanu u kojem je idealizirao mene i naš život, da bi nakon tri sata izašao iz automobila (a sve što sam napravila jest da sam prigovorila vožnji u pješačkoj zoni). Izašao iz auta i pobjegao od mene, uopće se ne osvrnuvši. Naime, mi smo se tada nalazili u stranoj državi. Napustio je i hotel, pokupio svoje stvari i otišao bez riječi. To nije čovjek kojeg volim. Optužuje me da ne volim njegovu djecu, roditelje, ne volim s njim ići na mjesta od kuda su mu roditelji i slične bedastoće. Ustvari on je nezadovoljan svojim roditeljima, djecom, poslovima u kojima se preinvestirao, a glavni krivac sam mu sada - ja. Njega sada nije briga ni za koga tko mu se suprostavlja. Ogorčen je na cijeli svijet i nitko mu ne treba. Želi da svi i dalje radimo s njim, da ga slušamo i da budemo korektni, ali i da ja njemu prodam svoj udio kako bi time zatvorio financijsku konstrukciju koju je zakuhao. Istovremeno ismišlja priče o druženju sa svojim roditeljima, koji o tome pojma nemaju, priča kako brine o majci i kako će ju za mjesec dana izvući iz problema sa alkoholom, a niti je ne posjeti. Molim za vaš savjet kako se postaviti. Napominjem da sam sigurna da je postisnuo sve osjećaje i da to nije zdravo stanje. Rado bih ga vratila u stvaran svijet, jer volim tog čovjeka i ne želim ga izgubiti, ne želim da si nešto napravi. Pokušala sam nježno, ali ne ide. Ne želi me, ništa ne osjeća za mene, iako me i dalje želi u svojoj blizini. Djeca ga isto tako jako vole, ali ako nije po njegovom, on se odriče redom svih. Ne znam da li sam izostavila važne detalje, ali imam ih za roman i teško mi je bilo izabrati, a da bude što kraće, sažetije i razumljivije. Napomiminjem da njegov stariji sin i roditelji imaju jako lijepo mišljenje o meni kao majci, ženi i čovjeku, jedino ne znam što je sa mlađim, jer on je uvijek bio zatvoren i drugačiji,a sada je i bolestan. To sam napomenula jer ne mislim da je netko od njih utjecao negativno na njega. Jedino je naša zajednička kćer pomislila da je možda njegov bolesni sin zahtijevao nešto od svog oca. No to je samo jedno od bezbroj pitanja koja nam se nameću. Pozdrav i unaprijed hvala.

Na početku, par tvrdnji koje spominjete u mailu. Navodite da ste u braku 23 godine, a unazad 3 mjeseca događaju se promjene u odnosima između vas i supruga, istovremeno navodite i promjene u ponašanju kod supruga u odnosu na ranije funkcioniranje. Promjene u ponašanju supruga primjetila je uz vas i okolina. Navodite čitav niz pozitivnih faktora u ranijem odnosu vas i supruga, citiram "...Proveli smo vrlo lijep, odgovoran, emotivan i intenzivan zajednički život uz svu djecu... brak nam je bio jako intenzivan, djeca su bila centar svega, a voljeli smo se jako...". Moguće da je jedan od faktora koji je mogao utjecati na promjenu ponašanja supruga, bolest i nepotpuni oporavak kod sina, a ako u obzir uzmemo i familijarnu opterećenost (navodite primjer oca i strica, kao i majke od supruga koji imaju ili su imali psihičke smetnje), moguće da je sve to utjecalo, uz tzv. uobičajene životne stresove (navodite poslovne stresove i kredite), na to da se kod vašeg supruga počnu javljati, prema opisu, promjene raspoloženja kao i promjene u ponašanju prema vama. Navodite da se otac vašeg supruga liječi od depresije gotovo 20 godina i da pije litij. Inače, litij je lijek koji se najčešće primjenjuje kod bipolarnog poremećaja (nekadašnji naziv manična depresija), kod kojeg se izmjenjuju periodi depresije i neraspoloženja s euforičnim periodima, kada osoba ima osjećaj pojačane energije, ubrzana je, često pretjerano priča, a pri svemu tome česte su nagle izmjene raspoloženja i ponašanja. Ciklotimija je po intenzitetu blaži poremećaj od bipolarnog poremećaja, u smislu da su manje izraženi periodi sniženog i povišenog raspoloženja, a ljudi se većinom ne javljaju psihijatru, mada postoji realni razlog za to. Vi navodite, citiram "...da je suprug unazad godinu dana euforičan po pitanju daljnjeg razvitka posla. Naime, postao je najpametniji, najsposobniji, nitko mu nije ravan, razbacuje se raznim neukusnim izjavama o našem bogastvu, investicijama - jednom rječju, postao je sasvim druga osoba...". Ukoliko, uz ovo što ste naveli, postoje i ostale smetnje, kao što su promjene raspoloženja, smetnje sna i apetita, nemir ili usporenost, smetnje koncentracije, kriva procjena realnosti i druge smetnje, a osoba ili okolina zbog toga pate, savjetuje se što ranije obaviti razgovor kod liječnika - psihijatra da se procijeni koji oblik pomoći je najbolji. Važno je biti strpljiv s osobama koje pokazuju promjene u ponašanju i pokušati na više načina utjecati da se što ranije jave po stručnu pomoć, jer prognoza je bolja što tretman ranije započne. Ono što smatram pozitivnim u cijeloj situaciji jest vaša jaka volja i želja da pomognete suprugu i da se vaš odnos stabilizira. Očito je da vam je teško, ali ne treba smetnuti s uma, niz pozitivnih faktora koje imate, kao što je podrška obitelji, a to je ono što čovjeku daje snagu i kada prolazi životne krize.

Dr. sc. Darko Marčinko, dr. med., specijalist psihijatar