Panični poremećaj
Imam 20 godina i prije otprilike mjesec dana počeo mi se javljati veliki problem, pa sam se (uz pomoć roditelja) obratila svojoj liječnici obiteljske medicine. Ona je ustanovila da imam simptome depresije, a od drugih simptoma javljali su mi se napadaji drhtanja ruku i nogu, kočenje mišića, panični ispadi i nesanica. To sam ponajprije pokušala riješiti sama sa sobom i sa roditeljima, a kasnije i pomoću tableta alprazolama. Sada sam nekako sve to uspjela prebroditi, ali i dalje mi je ostao jedan veliki problem: kako se riješiti panike. Naime, imam strah doslovno od svega - od najobičniji obaveza, npr. vožnje u automobilu. Tada imam osjećaj gubitka zraka kao da ću se ugušiti, a slično mi se događa i prilikom najobičnijeg odlaska do trgovine. Najviše pak počnem paničariti kad si postavim neka osnovna pitanja o životu, npr. kako smo mi ljudi uopće nastali. Što se to sa mnom događa? odgovor
Prema opisu iz vašeg maila ima dosta elemenata za panični poremećaj, koji je čest u osoba vaše dobi. Panični poremećaj spada u skupinu anksioznih poremećaja. Kada smetnje predstavljaju značajno opterećenje u svakodnevnom funkcioniranju, poželjno je javiti se psihijatru kako bi se razmotrilo liječenje, koje se sastoji od male doze lijekova (kombinacija antidepresiva i/ili anksiolitika, vi ste u mailu naveli lijek iz ove skupine generičkog imena alprazolam) i/ili psihoterapije. Savjetujem da obavite razgovor kod psihijatra, koji će pomoći u određivanju terapijskog pristupa koji kod vas osobno treba rezultirati poboljšanjem psihičkog stanja. Unatoč mogućnosti povratka smetnji kod nekih osoba, u prosjeku je uspješnost liječenja visoka, a izlječenje jedna od realnih mogućnosti.
Dr. sc. Darko Marčinko, dr. med., specijalist psihijatar
Strah od ovisnosti o lijekovima
Prema terapiji trebala bih uzimati Luxetu od 50 miligrama i alprazolam od 0,25 miligrama po potrebi. Svaki dan popijem samo polovinu doze alprazolama od 0,25 jer me strah da ću se naviknuti na njega i da se neću moći odviknuti. Osim toga, budući da sam u vezi, bojim se da će djetetu sve to škoditi ako ostanem trudna. Čitam da se puno ljudi navikne na alprazolam, a budući da ne mogu bez njega, uhvati me strah da će takva situacija biti i sa mnom. Pokušavam ga uzimati samo kad me uhvati jaka vrtoglavica i ošamućenost i kad osjetim da bez njega ne mogu. odgovor
Doze alprazolama koje navodite su u kategoriji vrlo malih doza, tako da s obzirom na sadržaj vašeg maila nema elemenata da se govori o ovisnosti. Mislim da bi bilo najprikladnije da u dogovoru s psihijatrom napravite okvirni plan koji uključuje i prestanak uzimanja ovih vrlo malih doza alprazolama. Temeljni lijek u vašoj farmakoterapiji je antidepresiv generičkog imena sertralin (Luxeta), koji ne stvara ovisnost. Uz navedeno, nema realnog razloga za strahove vezano uz planiranu trudnoću.
Dr. sc. Darko Marčinko, dr. med., specijalist psihijatar
Poremećaj osobnosti
Moja majka uskoro će navršiti 56 godina. Trenutačno se nalazi u psihijatrijskoj bolnici nakon 4 ili 5 pokušaja samoubojstva, s time da su se dva dogodila unatrag nekoliko mjeseci, a preostali za koje znam u rasponu od kojih dvadesetak godina (a možda ih je bilo i više). Od 1997. do 2008. godine bila je hospitalizirana 4 puta, liječila se kod psihijatra, ali je terapiju samoinicijativno prekidala i lijekove miješala s alkoholom. Cijelu svoju mladost sam je čuvala i strepila za nju, jer je svakodnevno govorila da ne vrijedi živjeti, da ništa nema smisla, crtala grobove, davala upute gdje i kako je pokopati (ja sam tada imala 13, a sestra tek 8 godina). S druge strane je sestru i mene, kao i čitavu obitelj konstantno emocionalno ucjenjivala, stvarala drame i kreirala pravi pakao iako je bila u urednom obiteljskom i egzistencijalnom okruženju. Otjerala je sve prijatelje i poznanike, jer su prema njenom mišljenju svi bili glupi. Njezini pokušaju suicida su sve gori po načinu izvršenja, postaje opasna i za druge jer je ranvnodušna prema svemu te se počinjem bojati za svoju djecu i svoj zdravlje. Stalno laže, izvrće obične činjenice i emocionalno je hladna, iako plače ko mila godina. Prema navodima liječnika, osim depresije, dijagnosticiran je poremećaj osobnosti. Od zadnjeg strašnog pokušaja nisam je željela više vidjeti. Osjećam gađenje i prolazi me jeza. S druge pak strane, grize me savjest i ne znam kako da joj pomognem, jer učestali razgovori i svakodnevni kontakti do sada nisu urodili plodom. Samo njenim vrijeđanjem i boli. Kako se postaviti prema takvom bolesniku, za kojeg je prognoza liječnika u 99% slučajeva loša? Kako se postaviti, što učiniti, a da uspijem sačuvati vlastito psihičko zdravlje? Na koji način komunicirati? Napominjem da njen suprug redovito odlazi u posjetu. odgovor
Prema istraživanjima, čak 10% (neka istraživanja kažu i 15%) osoba u općoj populaciji pokazuje znakove nekog od proemećaja osobnosti. Poremećaji osobnosti, kojih prema službenoj psihijatrijskoj klasifikaciji ima 10-ak, u ranijoj psihijatrijskoj povijesti smatrali su se terapijski gotovo nepromjenjivim stanjima. Suvremena psihijatrija razvila se na više razina i ima nešto optimističniji stav prema liječenju osoba s ovim poremećajima. Naime, došlo je do poboljšanja razumijevanja ove problematike, kako na planu razvoja strukturiranih psihoterapija, tako i po pitanju lijekova za liječenje ovih poremećaja. U današnje vrijeme, sve se manje koristi ranija psihijatrijska formulacija da "kod poremećaja osobnosti pati okolina, a sam bolesnik ne", što nije u potpunosti točno. Naime, osobe s poremećajem osobnosti imaju tzv. deficit u strukturi osobnosti, što znači da zbog oštećenja osobnosti pokazuju pretjeranu povredljivost s jedne strane i ispade agresivnosti (kako prema okolini, tako i prema sebi) s druge strane. Permanentno su na nekoj granici i u tzv. crno-bijelom sagledavanju životnih situacija. Američki psihijatar Otto Kernberg intenzivno se bavi problematikom poremećaja osobnosti i govori o tzv. graničnoj organizaciji osobnosti, gdje za razliku od psihotične organizacije postoji, u grubo, uredno tesitiranje realiteta, ali za razlika od neurotika pokazuju puno nezrelije mehanizme obrane i loše mentaliziraju (procjenjuju) sebe i druge. Dio tih osoba zbog nerealne procjene sebe i okoline zapada u interpersonalne sukobe, kako u radnoj i socijalnoj okolini tako i u obitelji. U konačnici to često vodi u izolaciju i razmišljanja da ih okolina permanentno ne razumije i bez jasnog razloga povređuje, a drugi ljudi permanentno koče u njihovim razmišljanjima i djelovanjima. Za većinu svojih životnih problema krivi su "neki drugi", a jedan od temeljnih obrambenih mehanizama je projekcija - u druge ubacujem ono što je zapravo moj problem kojeg ne prepoznajem kao svoj. Sekundarni razvoj depresije je tada razumljiv. Samoubilačko ponašanje u stanjima depresije kod poremećaja osobnosti, fenomen je s kojim se psihijatri redovito susreću.
Savjet za vas je da shvatite da imate pravo na vlastitu sreću, a nju ćete lakše dosegnuti ako se malo više koncentrirate na svoj život. Naime, naveli ste da "učestali razgovori i svakodnevni kontakti do sada nisu urodili plodom" što potvrđuje da liječenje vaše majke treba biti u domeni stručnjaka-psihijatra, a vi možete obaviti razgovor sa psihijatrom nasamo, da vas savjetuje kako da se lakše nosite s psihičkim poremećajem kod majke i da bolje zaštitite svoje mentalne potencijale.
Dr. sc. Darko Marčinko, dr. med., specijalist psihijatar
Liječenje anksiozno-depresivnog poremećaja
Imam 33 godine i u mojoj obitelji ima oboljelih od depresije. Molio bih vas da mi odgovorite moja pitanja. Već otprilike deset godina se liječim od depresivno-anksioznog poremećaja, što mi je i službena dijagnoza. Isprobao sam sve antidepresive, i neke lijekove iz grupe antipsihotika (Prazine, risperidon, olanzapin). Od antipsihotika se jako debljam pa sam ih morao prekinuti. Naime, na raspoloženje su mi djelovali jako dobro, ali nažalost, ta nuspojava mi ne dopušta mi daljnu upotrebu jer ne znam na što bih ličio da ih nastavim uzimati, budući da za vrijeme njihovog uzimanja nikako ne mogu kontrolirati apetit. Antidepresivi uglavnom pokazuju slično djelovanje, dakle dovode do poboljšanja, makar mi se čini ne do kraja jer, unatoč tome što funkcioniram, imam dosta loših dana. Kao veliki problem ostaje anksioznost, koja je konstantno izražena.
Sedativni antidepresivi kod mene izazivaju dosta izraženu potrebu za snom, kao i debljanje. Kada sam pokušao prekinuti upotrebu lijekova, nisam mogao ujutro ustati iz kreveta, i ne mogu funkcionirati uopće. Trenutno uzimam fluoksetin od 40 mg i Velafax od 150 mg. Pod tom terapijom sam relativno dobrog raspoloženja, ali anksioznost i dalje ostaje dosta izražena. Bilo koji benzodiazepin to donekle suzbija, ali ih zbog straha od ovisnosti ne uzimam redovito, nego samo kada ne mogu izdržati tu anksioznost koju osjećam. Išao sam godinama na psihoterapiju, no bez rezultata i nekog pomaka. Moj psihijatar više ne zna što bi mi drugo, osim ovoga što već uzimam, uveo u terapiju (budući da sam gotovo sve isprobao). Kaže da je anksioznost dio moje depresivne bolesti, ali niti jedan antidepresiv mi je ne smanjuje, osim sedativnih antidepresiva, ali kao što sam već napomenuo, od njih se jako debljam i previše spavam. Debljanje si ne mogu dopustiti, jer i ovako imam graničnu težinu i dijagnosticiranu hipertenziju koju liječim, ali i steatozu jetre. Ostale fizičke pretrage su u redu, uključujuči i hormone. Zanima me vaše mišljnje u vezi sa svim time i imam još dva konkretna pitanja:
1. Imam li šanse izlječiti se tako da mogu funkcionirati bez lijekova, jer svako smanjenje terapije ili njeno prekidanje dovede do povratka depresivne epizode koje svaki puta budu sve teže?
2. Bih li se navikao na benzodiazepine, ako bih recimo jedan mjesec uzimao alprazolam, drugi dijazepam, treći bromazepan, itd., dakle ako bih mijenjao anksiolitike nakon svakih mjesec do mjesec i pol? Bi li se svejedno stvorila ovisnost? Što mi vi predlažete, i koje je vaše mišljenje, jer ponavljam, probao sam SVE antidepresive koji postoje na našem tržištu, i to u manjim i većim dozama, ali anksioznost ostaje kao perzistirajući problem. odgovor
Prema sadržaju vašeg maila vidim da vam je teško i da, unatoč tome, pokazujete jaku volju da si pomognete, što smatram iznimno bitnim i pohvalnim u procesu liječenja. Psihički poremećaji često imaju oscilirajući tijek, stoga je potrebno biti
pripravan i na faze pogoršanja u kojima treba biti svjestan da svaka kriza ima svoj početak, ali i kraj, a lijek i psihoterapija će omogućiti lakši izlazak iz krize koja ima svoj prirodni tijek. Vezano uz lijekove, smatram kako je najbitnije da u dogovoru s psihijatrom donosite odluke o svakoj promjeni lijeka i pri tome ne treba imati strah od nastanka ovisnosti jer, uz adekvatno ordiniranu terapiju od strane liječnika i redovito uzimanje preporučene terapije od strane bolesnika, ne bi trebalo biti nepotrebnog povećanja doze i stvaranja ovisnosti. Vezano uz mogućnost liječenja putem psihoterapije, važno je napomenuti kako u Hrvatskoj postoji više različitih psihoterapijskih pravaca, sukladno tome i mogućnosti psihoterapijskog liječenja smetnji iz kruga anksiozno-depresivnog sindroma, koji ste naveli. S jedne strane, postoje psihoanalitičke tehnike koje se provode, kako individualno, tako i kao grupna terapija (psihijatri KBC Zagreb-Rebro, PB Vrapče i PB Jankomir).
Isto tako, postoji mogućnost liječenja putem integrativne psihoterapije (psihijatri KB Dubrava), kao i kognitivno-bihevioralne psihoterapije (u Hrvatskoj je većinski provode psiholozi, centar društva za kognitivno-bihevioralnu terapiju je u Zagrebu), kao i geštalt-psihoterapije i još neke druge psihoterapije. Smatram da u vašem konkretnom slučaju ne bi trebalo pozornost koncentrirati isključivo na lijekove, što smatram bitnim, ali prava terapija ide kroz kombinaciju lijekova i psihoterapije. Pri tome je moguće da psihijatar određuje farmakoterapiju, a drugi psihijatar-psihoterapeut (ili psiholog-psihoterapeut) provodi psihoterapiju. Smatram da je važan segment u procesu vašeg izliječenja da i nadalje budete aktivni u procesu liječenja koje se sastoji od uzimanja lijekova i psihoterapije.
Dr. sc. Darko Marčinko, dr. med., specijalist psihijatar
Poremećaji prehrane i anskioznost
U šestom mjesecu ove godine bit će jedanaesta godina otkad sam prvi put namjerno povratila. Točno se sjećam datuma, a i povoda - htjela sam biti mršava. Ideju sam dobila iz popularnog časopisa Teena (ili OK-a). I eto, takvo ponašanje traje i dan danas. Ponekad povratim par puta dnevno, a ponekad dva ili tri dana ništa. Nikad ovo nisam nikome rekla, a čudi me da, s obzirom na ožiljke na ruci, to nitko nije primijetio ili pretpostavio. Dolaskom u Zagreb na studij, počela sam intenzivnije piti i par puta tjedno sam zaista u vrlo pijanom stanju. Tada sam saznala za Atkinsonovu dijetu i potpuno izbacila ugljikohidrate iz prehrane. Smršavila sam, samo jednom tjedno sam izazivala povraćanje, i to nedjeljom kad bi se najela puno kruha, krumpira i kolača. Nedugo nakon novootkrivene dijete javila mi se i anksioznost, zbog čega sam pila alprazolam od 0,25 miligrama 3 puta dnevno. Diplomirala sam i vratila se kući, ali nisam pronašla posao. I dalje povraćam, i dalje izbjegavam ugljikohidrate i dalje pijem - ukratko, ubijam se. Često mi se ujutro tresu ruke, trnci mi preplave listove i imam osjećaj da neću moći ustati ni hodati. Taj osjećaj se javi puno intenzivnije kad sam van kuće, kao i kad sam dan prije nešto pila. Čak mi se čini da to stanje i izaziva konzumacija alkohola. Krvna slika mi je u redu, izuzev nešto nižih trombocita unazad godinu dana. Budući da sam "zatočena" na otoku, Internet je moja jedina nada za stupanje u kontakt, zato Vas molim da mi pomognete. Iskreno me zaima što budi sve one nabrojene simptome; bulimija, alkohol, anksioznost, ili je pak anksioznost produkt svega nabrojenog. Znam da sam za sve sama kriva. odgovor
S obzirom na polimorfne smetnje koje ste naveli, od anksioznih, depresivnih do smetnji s prekomjernom konzumacijom alkohola i smetnji iz kruga poremećaja hranjenja, pretpostavljam da vam je teško te da i ovo pismo znači da si želite na pravi način pomoći.
Poremećaji hranjenja, koje spominjete, su psihološki poremećaji koji se očituju upadljivim odstupanjima u ponašanju vezanom za uzimanje hrane i poremećenom slikom vlastitog tijela. Da bi se postavila dijagnoza poremećaja hranjenja nužna je prisutnost dugotrajnijeg i izraženog poremećaja u obrascima hranjenja. Bulimia nervosa je poremećaj hranjenja što ga karakterizira cikličko izmjenjivanje epizoda prekomjernog uzimanja hrane s dramatičnim aktivnostima čišćenja i oslobađanja od konzumirane hrane. Uzroci poremećaja još uvijek nisu jedinstveno prihvaćeni, postoji niz različitih bioloških i psihosocijalnih čimbenika, psihoanalitičke teorije tako spominju smetnje u obiteljskim interakcijama u periodu ranog rasta i razvoja.
Ono što je vidljivo iz vašeg maila je da imate jak poriv za samokažnjavanjem tako da mi se čini da pojam "otok" ima i simbolično značenje u vašem slučaju, a ne samo na konkretnoj razini. Želim reći, da bi bilo dobro prihvatiti proces promjena, u kojem bi se otok vlastite destrukcije pokušao zamijeniti s "kopnom", što je puno širi pojam i gdje onda i vaše pozitivne osobine koje definitivno postoje (spomenuli ste među ostalim i završen studij, za što ste, pretpostavljam, uložili puno truda i vlastitog potencijala) mogu doći do izražaja. Ne treba zaboraviti da uz patologiju postoji i zdravi dio, tzv. pozitivni potencijal, tako da proces oslobađanja iz "zatočeništva psihičkih smetnji" ide ne samo kroz liječenje patologije nego i kroz rad na rastu potencijala. Nedostatak posla, koji navodite, svakako može doprinijeti pojačanju smetnji.
Smatram kako je najbolji put za smanjenje i razrješenje vaših smetnji, razgovor kod psihijatra-psihoterapeuta koji će odrediti koji oblik terapije je pogodan, osobno smatram da bi bila uputna psihoterapija, uz racionalnu kombinaciju lijekova.
Dr. sc. Darko Marčinko, dr. med., specijalist psihijatar
Liječenje Anafranilom
Već tri godine uzimam Anafranil i to jednom na dan u dozi od 25 miligrama. Je li to štetno za organizam? Naime, imam povremene napade panike koji dolaze do izražaja kada moj suprug ode na službeni put. Molim Vas da mi odgovorite smijem li nastaviti s uzimanjem Anafranila, jer mi se čini da bi bez njega napadaji bili svakodnevni, no s druge pak strane, bojim se negativnih utjecaja ovog lijeka na moj organizam. odgovor
Lijek koji ste naveli, generičkog naziva klomipramin, spada u skupinu antidepresiva i koristi se među ostalim i za liječenje paničnog poremećaja. Naveli ste dozu od 25 mg dnevno, koja je vrlo niska i pitanje je koji je smisao uzimanja navedenog lijeka u toj dozi. Savjetujem svakako obaviti razgovor kod psihijatra kako bi se razmotrila terapija lijekom/lijekovima i dodatne mogućnosti liječenja. Ovaj lijek ima prihvatljiv profil nuspojava, tako da smatram da na toj razini ne postoji problem.
Dr. sc. Darko Marčinko, dr. med., specijalist psihijatar
Panični poremećaji i depresija
Imam 26 godina i moje tegobe su počele prije osam godina.
Bila sam najnormalnije biće na svijetu, otvorena, nasmijana i ne pretjerano strašljiva (što inače kažu za osobe podložne paničnom poremećaju). Oko 18. godine života, neposredno nakon gubitka voljene osobe, nesretna kombinacija (u potencijalnom depresivnom stanju) alkohola i marihuane u jednom navratu pokrenula mi je panični poremećaj u svojoj punoj snazi.
Nikada do tada nisam mogla zamisliti kako mozak može ići na svoju ruku. Da mi je netko ispričao ja to vjerojatno ne bih mogla shvatiti. Jedan dan ste zdravi, drugi dan ne. Kad bi se to moglo izbrisati iz sjećanja, prvi panični napadaj i što ga je potaklo, resetirati, obrisati datoteke i nastaviti bezbrižno, to bi bilo uistinu odlično (npr. detoksikacija antipsihoticima). Ako kod depresije i paničnog poremećaja pomaže lobotomija, svakako me predbilježite.
Inače moja majka pati od istog, tako da je vjerojatno neurološki status u ovom slučaju naslijeđen.
Posjetila sam psihijatra koji mi je rekao da nakon proživljenog (zaista mi se tada zaredao niz nesretnih okolnosti) meni ne trebaju nikakvi lijekovi i poslao me kući, s napomenom da je to normalna reakcija na izloženost stresu koji sam doživjela.
Naravno, nije bio u pravu.
Imala sam napadaje panike, a nisam imala lijeka. Pomagala sam si sama.
Sada se osjećam bolje, mogu funkionirati, radim, imam vezu, ali sam ipak ograničena jer imam strah od gubitka kontrole, izbjegavam putovanja, neke fobije su ostale i osjećam se depresivno, a to znam jer me napadaju turobne misli, s tim da povremeno imam nesanicu i povećan umor.
Mjerenjem biopotencijala, energetski rad glave mi je uvijek puno veće vrijednosti od ostalih organa. Naglašavam da ipak funkioniram, stisnem zube i kažem si da je to sve proizvod mog mozga koji fiziološki nije u najboljem stanju.
Pijem bromazepam već duže vremena, ali samo 1,5 mg ujutro, ponekad svaki drugi dan. Pomaže mi, ali taj lijek smanjuje moždanu aktivnost i meni bi zapravo bilo idealnije da pijem antidepresiv, budući da je moje stanje anksiozno-depresivno.
Pokušala sam s lijekom na biljnoj bazi, pokušavajući se na taj način skinuti s bromazepama, no nije mi pomogao. Htjela bih se svakako skinuti s bromazepama jer mi pomaže samo trenutno, a isti problem ostaje i dalje. Zbog toga želim primati terapiju koja je najbolja baš za mene. Želim se potpuno izliječiti. Puno sam čitala, ne mislim da imam duševnu bolest nego je problem očito u mom mozgu. Moj duh je zdrav, pun ljubavi i kreativnosti, ali moji neurotransmiteri su s greškom. Problem je niz mogućih rješenja, a kako sam kreativna po prirodi, ja ću izmisliti rješenje. Duh me snaži, daje mi volju. Htjela bi se liječiti kod pravog stručnjaka, ali ne u svom gradu. Hvala na savjetu i preporuci. odgovor
Panični poremećaj, čije simptome vi navodite (tipični simptom je strah od gubitka kontrole), spada u skupinu anksioznih poremećaja. Vrlo često anksioznost dolazi u kombinaciji s depresivnim smetnjama, koje su u konkretnom slučaju većinom sekundarne i dolaze kao posljedica iscrpljenja organizma zbog jake anksioznosti (tjeskobe). Kada smetnje predstavljaju značajno opterećenje u svakodnevnom funkcioniranju, poželjno je javiti se psihijatru kako bi se razmotrilo liječenje, koje se sastoji od male doze lijekova (kombinacija antidepresiva i/ili anksiolitika, vi ste u mail-u naveli lijek iz skupine anksiolitika) i/ili psihoterapije.
Prema opisu iz vašeg mail-a, ima par otvorenih pitanja vezano uz uzimanje lijekova. Konkretnije, promjene lijekova koje ste spomenuli i koje su izvršene bez konzultacije s liječnikom, nedovoljno su dobre za smanjenje smetnji koje imate. Svakako savjetujem konzultaciju i razgovor kod psihijatra, da se razmotri koji oblik terapije, kako lijekova tako eventualno i psihoterapije, je za vas najbolji. Uz adekvatnu terapiju i dobru motivaciju osobe koja traži pomoć i prognoza je jako dobra.
Dr. sc. Darko Marčinko, dr. med., specijalist psihijatar
Napadaji panike
Molim Vas da mi kažete da li se napadaji panike mogu ikada potpuno izliječiti i koji je njihov utjecaj na eventualnu trudnoću. Naime, ja sam suočena s problemom napadaja panike. Liječnica mi je prepisala alprazolam od 0,25 mg i tek sam ga počela piti. Imam super život i ne mogu dokučiti koji je razlog tih strahova i panika. Želim se svakako toga riješiti; naime, radi toga odgađam trudnoću jer me strah kako ću reagirati, a još više me strah moguće postporođajne depresije. odgovor
Panični poremećaj spada u skupinu anksioznih poremećaja. U svakom slučaju, kada smetnje predstavljaju značajno opterećenje u svakodnevnom funkcioniranju, poželjno je javiti se liječniku-psihijatru kako bi se razmotrilo liječenje, koje se sastoji od male doze lijekova (kombinacija antidepresiva i/ili anksiolitika, vi ste u mail-u naveli lijek iz ove skupine generičkog imena alprazolam) i/ili psihoterapije. Savjetujem nastavak uzimanja lijeka, prema preporuci nadležnog psihijatra, kao i provođenje neke od psihoterapijskih metoda. Psihoterapija se provodi individualno ili u grupi. Razgovor kod psihijatra, može pomoći u određivanju terapijskog pristupa koji kod Vas osobno treba rezultirati poboljšanjem psihičkog stanja. Unatoč mogućnosti povratka smetnji kod nekih osoba, u prosjeku je uspješnost liječenja visoka, a izliječenje jedna od realnih mogućnosti. Vjerujem, da će u trenutku kada se vaše stanje stabilizira, i strahovi vezani uz trudnoću i period nakon poroda biti značajno manji.
Dr. sc. Darko Marčinko, dr. med., specijalist psihijatar
Depresija i trudnoća
Imam 26 godina. Posljednje tri godine sam zbog pojave depresije i opsesivnih misli posjećivala psihijatra koji mi je prepisao antidepresiv - sertralin. Trenutno ne uzimam ništa. Kako u narednom periodu svog života planiram trudnoću, zanima me da li uzimanje takvog lijeka u protekle tri godine može imati kakve negativne posljedice na plod, te može li pojava paničnih napadaja ili depresije u toku trudnoće dovesti do nekih neželjenih posljedica? odgovor
Navodite da ste ranije uzimali lijek iz skupine selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina (generički naziv sertralin) te da ga više ne uzimate. S obzirom da to nije lijek koji se duže kumulira i ne spada u kategoriju jačih lijekova kao niti lijekova koji su dokazano teratogeni (toksični po plod), nema apsolutno nikakvnog razloga za zabrinutost s obzirom da planirate trudnoću. Također smatram kako nije potrebno opterećivati se sa strahovima da će trudnoća kod vas potaknuti panične napadaje ili depresiju jer trudnoća kod velike većine žena djeluje smirujuće na psihičko stanje.
Dr. sc. Darko Marčinko, dr. med., specijalist psihijatar
Opsesivno- kompulzivni poremećaj
Od 11. mjeseca počeli su mi se pojavljivati simptomi kao što su tjeskoba, strah, izgubila sam na tjelesnoj težini, izgubila sam apetit, i ne mogu zaspati (budim se svakih 1 sat). Nakon toga počele su me obuzimati suicidalne misli i tada su se strah i panika povećavale. Dijagnosticirano mi je sa strane psihijatra anksioznost i opsesivno - kompluzivni poremećaj. Pijem lijekove. Kako se riješiti suicidalnih misli, nisam osoba koja bi to bila u stanju napraviti. Te misli me ometaju u svakodnenom životu i trudim se misliti o lijepim stvarima, ali opet imam osjećaj kao da sam na samom početku. 1987. sam godište. odgovor
Opsesivno-kompulzivni poremećaj spada u skupinu anksioznih poremećaja, a svi anksiozni poremećaji često imaju popratne simptome depresije, koja ponekad može imati simptome suicidalnosti. Opsesivno-kompulzivni poremećaj očituje se javljanjem prisilnih misli i radnji koje osoba doživljava kao strane i nametnute. Potrebno je istaknuti da se kod dosta osoba u općoj populaciji često mogu sresti prisilne misli ili radnje kao pojedinačni simptomi. Neki su ljudi vrlo pedantni, točni, čisti i uredni, sve vrlo pažljivo i precizno organiziraju, i od drugih traže da budu takvi. U većine ljudi takve crte ne postaju ekscesivne, dok se u određenog broja njih razvijaju i pojačavaju sve do točke kada počinju uzrokovati naglašene smetnje u funkcioniranju. U takvim slučajevima kažemo da netko pati od opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Većina ovakvih osoba taji svoje opsesije i rituale pred drugima i ne javljaju se liječniku sve dok simptomi ne postanu jako uznemirujući i onesposobljavajući. Za Vas savjetujem da se uz terapiju lijekovima (treba ih redovito uzimati) organizira i psihoterapija, jer kombinirana terapija daje bolje rezultate s obzirom da kod vas postoje polimorfne smetnje. Kroz psihoterapiju se može raditi na brojnim teškim emocijama koje ste spomenuli i postupno ih kroz terapiju bolje razumijevati što u konačnici može dovesti i do smanjenja agresivnih impulsa i bolje slike o sebi. U psihoterapiji se daje značanje i teškim smetnjama kao što su suicidalna promišljanja koja spominjete, što s vremenom dovede do poboljšanja psihičkog stanja. S obzirom na vaše mlade godine, molio bi malo više optimizma, jer uz redovnu terapiju za vas svakako ima nade u izliječenje - samo hrabro!
Dr. sc. Darko Marčinko, dr. med., specijalist psihijatar