Imam 18 godina i uopće nemam potrebu za društvom, jednostavno se ne želim družiti ni sa kim, ali imam par frendova sa kojima sam dobar, iako i sa njima ne volim biti nešto previše. odgovor

Imam 19 godina i u djetinjstvu sam doživjela dva fizička seksualna zlostavljanja. Sama sam prebrodila cijelu situaciju, ali sada kad napokon imam osobu (s kojom sam prvi put spavala) koja me voli i koju ja istinski volim, nastao je problem. Naime, problem je u tome što ja ne uživam u spolnom odnosu, prati me osjećaj stida, prljavosti i neugodnosti, na kraju odnosa moj dečko ima osjećaj kao da me prisilio na nešto, a kad ga odbijem osjeća se razočarano, a meni je već dosta toga da ga stalno odbijam. Rekla sam mu u čemu je problem, razuman je, ali i ja s druge strane znam da je spolni odnos nešto sasvim prirodno i da svi imaju potrebu za tim. Predložila sam mu da odemo na neko savjetovanje, ali ne želi svoj intimni život dijeliti s nekom nepoznatom osobom. odgovor

Prije pola godine dijagnosticiran mi je oblik anksiozno-depresivnog poremećaja i određena terapija paroksetinom. Mogu reći da mi se stanje znatno popravilo i da ponovno normalno funkcioniram zbog čega sam presretan, jedini simptom koji je ostao i kojeg se nikako ne mogu riješiti je zatezanje mišića u visini želuca i osjećaj stalnog rada želuca koji rezultira odvratnim okusom u usnoj šupljini. Ovo mi se događa periodično i traje po nekoliko dana, a "napada" me nekoliko puta mjesečno. Osim kod psihijatra, bio sam i kod gastroenterologa, koji mi je dao tablete protiv ulkusa. Shvativši naknadno da je problem psihičke naravi odustao sam od uzimanja tih tableta. Od ostalih simptoma treba istaknuti vjetrove i učestalu potrebu za podrigivanjem te javljanje neke vrste osipa na jednom mjestu na tijelu (izgleda kao krasta i svrbi). odgovor

Imao sam vrlo težak i stresan život od rane mladosti. Uz pomoć neke više sile uspio sam uvijek ostati sabrane glave i hrabro sam kročio dalje. Završio sam visoku školu, imam dobar posao sa visokom funkcijom, osnovao obitelj. I sada kada bi sve trebalo ići samo na bolje ja sam počeo dobivati nekakve strahove koje se čak ne bi moglo ni imenovati jer su nelogični i neutemeljeni, ali su svejedno prisutni. Recimo da je to nekakav "strah od života" (barem bih ga ja tako nazvao). U tim trenucima bi se osjećao kao u nekakvom stanju panike ili visokog stresa. Srećom ti trenuci ne traju dugo ali se često znaju pojaviti i što je najgore imam strah da bi se mogli pojaviti i samim time sebi stvaram još veći strah te tako pridajem tome puno veću važnost nego što bi trebalo. Trebao bih naglasiti da si uvijek sam uspijem pomoći i da se saberem te da nitko pored mene ne može vidjeti da ja imam borbu u sebi. Najgore mi je od svega toga što više se ne mogu opustiti, pogledati film, maštati, zaspati ili raditi bilo što će me relaksirati već sam jedino siguran dok radim i zato mi najteže padaju vikendi i radni dani poslije 4 kada više nema posla. Već polako postajem umoran od toga i želio bih pitati da li možda ja polako ludim ili ima neko opravdanje za to? I može li se to izroditi u nešto veće ako ne potražim stručnu pomoć ili ne počnem uzimati nekakve ljekove? odgovor

Zanima me koji antidepresiv je najpogodniji mojoj situaciji. Imam probleme s tjeskobom, zatim imam povijest prehrambenih poremećaja, a kad sam imao 16 anorexia nervosa umalo me stajala života. Sad imam 19 godina, do prije 2 mjeseca nekoliko mjeseci sve je bilo ok, no sad imam ozbiljnih problema s anksioznošću, F40, to je valjda anksioznost? Obzirom da često se prejedam kad se osjećam zlovoljno i to uglavnom konzumiram preslatku hranu sa takozvanim brzim ugljikohidratima kakavo bi riješenje bio fluoksetin? Inače težina mi je sada u redu i uprkos dugogodišnjoj opsesiji sada je iza mene. odgovor

Imam problem koji me muči već 3 godine i ne mogu ga se nikako riješiti. Dobila sam gastroduodenitis i GERB pred 4 godine i to sam uspjela djelomično zaliječiti, no otada mi je ostao osjećaj povraćanja nakon što bih nešto pojela ili ako bih trebala ići negdje izvan kuće uvijek pomislim "što ako mi ne bude dobro" i u pričuvi imam negdje nešto za svaki slučaj u što bih mogla povratiti. To me dosta ometa u svakidašnjem životu. Evo sad sam na prvoj godini studija (imam 19 godina) i sve češće ne idem na predavanja jer "mi nije dobro". Ako moram ići negdje onda čak ne jedem jer znam da neću imati što povratiti "ako mi bude loše". Počela sam se raspitivati o tome i saznala da se taj poremećaj zove emetofobija. Htjela bih si sama pomoći za početak ako ikako mogu (možda čitanjem neke literature i sl.) pa ako ne bude išlo onda zatražila stručnu pomoć. odgovor

Kao posljedica sudjelovanja u ratu dijagnosticirano mi je F 41.2 i F 62, kao i kronični PTSP. Danas imam 32 godine i bez obzira na posao sa dobrom plaćom nimalo nisam zadovoljan svojim životom. Što je najgore, nemam nikakvih želja, već godinama se osjećam potpuno "prazno". odgovor

Imam 20 godina, uspješna sam studentica, govorim 5 jezika, prije sam i radila kao model, imam divnog dečka, kojeg sigurno nisam zaslužila, ali ja jednostavno mrzim samu sebe i svoj život. Nikad mi ništa nije dovoljno dobro, pa padam u depresivna stanja. Najmanja sitnica me izbaci iz takta. Život mi je pun obaveza, za koje nisam sigurna ni zašto sam ih preuzela. Strašno sam anksiozna, alprazolam pijem i kad treba i kad ne treba. Baš ništa u životu mi nema smisla, često mi se plače, mogu spavati i 13-14 sati dnevno, općenito se fizički jako loše osjećam (mučnina, opća slabost, vrtoglavica, tahikardije), što je vjerojatno povezano s mojim psihičkim stanjem. Kod psihijatara sam već bila i bilo je to bacanje novca i vremena. Više i ne znam što da učinim. Najgore je što konkretnog razloga za moje stanje zapravo nema. Ljudi od mene stalno nešto očekuju, a ja pucam po šavovima. Mislim da mi gore nikad nije bilo. Počeli su mi se vraćati i napadi panike, što već 3 godine nisam doživjela. odgovor

Moji problemi su poceli prije 4 god jakim lepršanjem srca ili preskakanjem, uz opću slabost, što je trajalo nekih 20 min. Kad se to smirilo puls je bio 140. Otišla sam doktoru i napravila osnovne pretrage. Sve je bilo u redu, dali su mi više vrsta anksiolitika. Ali napadi su se ponavljali sa lepršanjem srca ili bez, uz utrnulost ruku i nogu, osjećaj nekog tereta u prsima, ubrzan puls, tako da sam bila u lošem stanju. Sve pretrage sam napravila i sve je bilo u redu, ali ja sam se strašno loše osjećala. Kardiolog mi je dao alprazolam. Sve je bilo dobro do prošle god dok nisam počela imati smetnje sa disanjem. Nikako nisam mogla udahnuti dovoljno zraka i ponovo mi se napad ponovio, s istim simptomima. Ponovo sam uzimala alprazolam. Sada osjećam neku nelagodu u kostima, posebno u lijevoj nozi,kao da će me izdati, slabost je tako jaka da samo gledam gdje ću se spustiti, osjećam da kad sam u gužvi da ću se izgubiti ili onesvijestiti od glasova. Ne znam što da radim, imam toliku tremu ako moram u auto,čak mi smeta kad se vozim, smeta mi to kretanje i prolaženje pored nečeg, odmah mi je slabo. Inače imam 29 god. odgovor

Imam dijagnozu kronificirane agorafobije s izraženim paničnim atacima koju držim pod kolikom-tolikom kontrolom fluoksetinom i to već nekoliko godina. Dosta sam o tome čitala na vašim stranicama i naučila. No to me je i potaknulo da bih možda trebala ponovno otići do liječnika i provjeriti da li mogu svoje liječenje nečim poboljšati ili eventualno promijeniti terapiju jer iako sam puno bolje još uvijek su mi neke fobije ostale, npr. strah od vožnje tramvajem. Liječenje sam započela 2001. odgovor