Povučenost
Imam 18 godina i uopće nemam potrebu za društvom, jednostavno se ne želim družiti ni sa kim, ali imam par frendova sa kojima sam dobar, iako i sa njima ne volim biti nešto previše. odgovor
Na osnovu par informacija koje ste iznijeli u mail-u, spadate u osobe koje su po prirodi introvertirane (povučene) i nemaju veliku potrebu za socijalnim kontaktima. To je nešto što je kod dijela ljudi vezano uz pojedine periode odrastanja, vi ste po godinama još uvijek adolescent. Kod dijela ljudi to traje cijeli život i to ne mora značiti ništa loše. Tek kada osoba zbog toga vidno pati i osjeća jake smetnje potrebno je potražiti stručnu pomoć. Svatko ima pravo na izbor ljudi s kojima se druži, a često se ti izbori ljudi s kojima se družimo mijenjaju kako prolazimo kroz razne razvojne faze i životne situacije, jer obično biramo prema nekim zajedničkim osobinama ili tzv. stupnju zrelosti.
Dr. sc. Darko Marčinko, dr. med., specijalist psihijatar
Zlostavljanje u djetinjstvu i strah od seksa
Imam 19 godina i u djetinjstvu sam doživjela dva fizička seksualna zlostavljanja. Sama sam prebrodila cijelu situaciju, ali sada kad napokon imam osobu (s kojom sam prvi put spavala) koja me voli i koju ja istinski volim, nastao je problem. Naime, problem je u tome što ja ne uživam u spolnom odnosu, prati me osjećaj stida, prljavosti i neugodnosti, na kraju odnosa moj dečko ima osjećaj kao da me prisilio na nešto, a kad ga odbijem osjeća se razočarano, a meni je već dosta toga da ga stalno odbijam. Rekla sam mu u čemu je problem, razuman je, ali i ja s druge strane znam da je spolni odnos nešto sasvim prirodno i da svi imaju potrebu za tim. Predložila sam mu da odemo na neko savjetovanje, ali ne želi svoj intimni život dijeliti s nekom nepoznatom osobom. odgovor
Spomenuli ste da ste u djetinjstvu doživjeli dva fizička seksualna zlostavljanja, što je nešto što može ostaviti posljedice na daljnje psihofizičko sazrijevanje osobe. Teške situacije, u kojima ste bili žrtva nečije brutalnosti, zapamtili ste i ispravno ih povezujete sa sadašnjim smetnjama koje imate u seksualnoj sferi. S obzirom da ste vrlo mladi i da je život pred vama, mislim da bi bilo pametno da što prije krenete u individualnu (ne partnersku) psihoterapiju i savjetovanje, gdje ćete imati prilike u razgovoru sa stručnom osobom poraditi na situacijama koje su za vas ostale nerazriješene i stvaraju vam osjećaj nelagode i negativnih emocija. Referalni centar Ministarstva zdravstva za psihoterapiju je Klinika za psihološku medicinu KBC-a Zagreb (Rebro), gdje je putem uputnice moguće ići na psihoterapiju.
Dr. sc. Darko Marčinko, dr. med., specijalist psihijatar
Anksioznost i bol u želucu
Prije pola godine dijagnosticiran mi je oblik anksiozno-depresivnog poremećaja i određena terapija paroksetinom. Mogu reći da mi se stanje znatno popravilo i da ponovno normalno funkcioniram zbog čega sam presretan, jedini simptom koji je ostao i kojeg se nikako ne mogu riješiti je zatezanje mišića u visini želuca i osjećaj stalnog rada želuca koji rezultira odvratnim okusom u usnoj šupljini. Ovo mi se događa periodično i traje po nekoliko dana, a "napada" me nekoliko puta mjesečno. Osim kod psihijatra, bio sam i kod gastroenterologa, koji mi je dao tablete protiv ulkusa. Shvativši naknadno da je problem psihičke naravi odustao sam od uzimanja tih tableta. Od ostalih simptoma treba istaknuti vjetrove i učestalu potrebu za podrigivanjem te javljanje neke vrste osipa na jednom mjestu na tijelu (izgleda kao krasta i svrbi). odgovor
Kod vas je na psihološkoj razini dominantna slika anksioznosti (tjeskobe), koja je značajnim dijelom prisutna u formi tjelesnih, tzv. psihosomatskih smetnji. Bez obzira na to koji je psihosomatski simptom aktualno dominantan, uz primjenu lijekva, mislim da bi bilo dobro uz pomoć stručne osobe (educirani psiholog ili psihijatar-psihoterapeut) poraditi na boljem razumijevanju svojih smetnji i tada je prognoza jako dobra.
Mislim da je dobro da ste napravili i internističku-gastroenterološku obradu jer je s obzirom na narav simptoma dobro ustanoviti i organsko stanje sustava. Bilo bi dobro uz nastavak psihoterapije i uzimanja lijekova, obaviti još jedan razgovor kod gastroeneterologa kako bi se vidjelo da li postoji još neko rješenje, koje bi bilo poželjno prihvatiti, bez obzira da li se radi o uzimanju nekog lijeka ili provođenju neke dodatne pretrage. Naime, uslijed jakog stresa, često dolazi do promjena na organima probavnog sustava, što se može očitovati kao jaki gastritis ili promjene na debelom crijevu, što u konačnici može proizvesti i simptome koje ste naveli.
Dr. sc. Darko Marčinko, dr. med., specijalist psihijatar
Generalizirani anksiozni poremećaj
Imao sam vrlo težak i stresan život od rane mladosti. Uz pomoć neke više sile uspio sam uvijek ostati sabrane glave i hrabro sam kročio dalje. Završio sam visoku školu, imam dobar posao sa visokom funkcijom, osnovao obitelj. I sada kada bi sve trebalo ići samo na bolje ja sam počeo dobivati nekakve strahove koje se čak ne bi moglo ni imenovati jer su nelogični i neutemeljeni, ali su svejedno prisutni. Recimo da je to nekakav "strah od života" (barem bih ga ja tako nazvao). U tim trenucima bi se osjećao kao u nekakvom stanju panike ili visokog stresa. Srećom ti trenuci ne traju dugo ali se često znaju pojaviti i što je najgore imam strah da bi se mogli pojaviti i samim time sebi stvaram još veći strah te tako pridajem tome puno veću važnost nego što bi trebalo. Trebao bih naglasiti da si uvijek sam uspijem pomoći i da se saberem te da nitko pored mene ne može vidjeti da ja imam borbu u sebi.
Najgore mi je od svega toga što više se ne mogu opustiti, pogledati film, maštati, zaspati ili raditi bilo što će me relaksirati već sam jedino siguran dok radim i zato mi najteže padaju vikendi i radni dani poslije 4 kada više nema posla.
Već polako postajem umoran od toga i želio bih pitati da li možda ja polako ludim ili ima neko opravdanje za to? I može li se to izroditi u nešto veće ako ne potražim stručnu pomoć ili ne počnem uzimati nekakve ljekove? odgovor
Vi ste osoba koja je na profesionalnoj razini, unatoč nepovoljnim vanjskim faktorima u periodu razvoja i odrastanja, uspjela ostvariti značajan dio svojih potencijala što je dobro i pohvalno. Međutim, određene nepovoljne okolnosti, ostavile su traga na razini psihičkog funkcioniranja, lijepo ste to prepoznali kao visoka razina tjeskobe i nemogućnost opuštanja. Očito da se vaš organizam kondicionirao na stanje pojačane pobuđenosti u smislu permanentnog opreza, koji je zapravo obrana od nepredviđenih situacija i neuspjeha koji po svaku cijenu želite izbjeći jer su vas ranije životne situacije naučile da je pomoć izvana često nedostupna pa morate učiniti sve sami...
Psihoanalitičke teorije kažu, da simptomi tjeskobe imaju dvostruku prirodu, s jedne strane otežavaju život, no s druge strane obično znače određeni signal, odnosno alarmiraju organizam da je potrebna promjena određenih obrazaca ponašanja - što je zapravo životna šansa za pozitivnu promjenu.
Ako su naša očekivanja od nas samih i života relativno visoka, a to u mnogim situacijama ne možemo ostvariti, javlja se raskorak željenog i mogućeg, a na razini smetnji postoji osjećaj frustracije-nezadovoljstva. Rad na sebi, koji određeni
ljudi čine kroz psihoterapiju, omogućuje bolji uvid u svoje intrapsihičke procese, omogućuje da se sadržaji strahova koji su značajnim dijelom potaknuti događajima u domeni nesvjesnog, na pravi način osvijeste, što u konačnici nudi smanjenje smetnji i poboljšanje kvalitete života. Psihoterapija je poput sazrijevanja, proces koji kroz svoje trajanje nudi bolje razumijevanje sebe i svojih potreba pa kada se osoba bolje spozna, gubi se značenje pojedinih simptoma koji su raniji signalizirali da su na razini osobnosti potrebne promjene jer tijelo reagira strahom i tjeskobom. U svakom slučaju, mislim da bi bilo pametno uz pomoć stručne osobe (educirani psiholog ili psihijatar-psihoterapeut) poraditi na boljem razumijevanju svog umora i tjeskoba i tada je prognoza jako dobra.
Dr. sc. Darko Marčinko, dr. med., specijalist psihijatar
Antidepresivi i poremećaj prehrane
Zanima me koji antidepresiv je najpogodniji mojoj situaciji. Imam probleme s tjeskobom, zatim imam povijest prehrambenih poremećaja, a kad sam imao 16 anorexia nervosa umalo me stajala života. Sad imam 19 godina, do prije 2 mjeseca nekoliko mjeseci sve je bilo ok, no sad imam ozbiljnih problema s anksioznošću, F40, to je valjda anksioznost? Obzirom da često se prejedam kad se osjećam zlovoljno i to uglavnom konzumiram preslatku hranu sa takozvanim brzim ugljikohidratima kakavo bi riješenje bio fluoksetin? Inače težina mi je sada u redu i uprkos dugogodišnjoj opsesiji sada je iza mene. odgovor
Za smetnje koje ste naveli obično se koriste lijekovi iz skupine anksiolitika-sedativa, ali i antidepresiva, obično se koriste SIPPS-selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina. Generička imena SIPPS-lijekova su fluoksetin, fluvoksamin, paroksetin, sertralin, citalopram i escitalopram - ima više tvorničkih imena za većinu ovih lijekova. Primjena fluoksetina obično pokazuje dobre rezultate u smanjenju smetnji iz kruga anksioznih poremećaja (gdje spadaju i smetnje označene
šifrom koju ste spomenuli - F 40). Savjetujem da u dogovoru s psihijatrom, razmotrite primjenu nekog od lijekova iz skupine SIPPS, a to može biti i fluoksetin.
Dr. sc. Darko Marčinko, dr. med., specijalist psihijatar
Emetofobija
Imam problem koji me muči već 3 godine i ne mogu ga se nikako riješiti. Dobila sam gastroduodenitis i GERB pred 4 godine i to sam uspjela djelomično zaliječiti, no otada mi je ostao osjećaj povraćanja nakon što bih nešto pojela ili ako bih trebala ići negdje izvan kuće uvijek pomislim "što ako mi ne bude dobro" i u pričuvi imam negdje nešto za svaki slučaj u što bih mogla povratiti. To me dosta ometa u svakidašnjem životu. Evo sad sam na prvoj godini studija (imam 19 godina) i sve češće ne idem na predavanja jer "mi nije dobro". Ako moram ići negdje onda čak ne jedem jer znam da neću imati što povratiti "ako mi bude loše". Počela sam se raspitivati o tome i saznala da se taj poremećaj zove emetofobija. Htjela bih si sama pomoći za početak ako ikako mogu (možda čitanjem neke literature i sl.) pa ako ne bude išlo onda zatražila stručnu pomoć. odgovor
Emetofobija je strah od povraćanja. U vašem slučaju, paralelno postoji i tzv. anticipirajuća anksioznost, to jest tjeskoba koja se javlja prije izlaganja situacijama u kojima bi moglo nastupiti povraćanje. Zbog visoke razine tjeskobe, smanjen je vaš stupanj funkcioniranja, razvili ste izbjegavajuća ponašanja, a potencijali vaše ličnosti značajnim su dijelom blokirani.
Kada postoji blokada, treba je na pravi način pokušati otkloniti. Savjetujem razgovor sa stručnom osobom (psihijatar, psiholog) kako bi zajedničkim snagama odabrali optimalnu metodu za uklanjanje smetnji. Mislim kako je čitanje psihološke literature dobar potez u smislu razvoja svojih potencijala za svaku mladu osobu, ali u vašem konkretnom slučaju za razrješenje smetnji treba prihvatiti pomoć stručne osobe.
Dr. sc. Darko Marčinko, dr. med., specijalist psihijatar
PTSP
Kao posljedica sudjelovanja u ratu dijagnosticirano mi je F 41.2 i F 62, kao i kronični PTSP. Danas imam 32 godine i bez obzira na posao sa dobrom plaćom nimalo nisam zadovoljan svojim životom. Što je najgore, nemam nikakvih želja, već godinama se osjećam potpuno "prazno". odgovor
Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) javlja se kao neposredni, zakašnjeli ili produženi odgovor na stresni događaj izuzetno ugrožavajući ili katastrofalne prirode, koji je izvan područja uobičajenog ljudskog iskustva i koji bi bio
izrazito mučan gotovo za svakoga. Javlja se nakon što je osoba proživjela, prisustvovala ili se suočila s događajem ili događajima koji su predstavljali izravnu ili potencijalnu smrtnu opasnost, ranjavanje ili ugroženost osobnog ili tuđeg
fizičkog integriteta i kao odgovor na traumatsku situaciju javio se intenzivan strah, osjećaj bespomoćnosti ili užasnutosti. Psihički i tjelesni poremećaji izazvani ratnom traumom poznati su još iz američkog građanskog rata. Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) u oko 80% slučajeva dolazi kombiniran sa drugim duševnim poremećajima: depresijom, alkoholizmom i anksioznim poremećajima. Vaše smetnje očito su u kategoriji kroničnih, tako da je bitno prihvatiti neizbježnost da
je funkcioniranje na nižoj razini u odnosu na onu prije rata. Savjetujem kombinirani tretman, uz manje doze psihofarmaka potrebno je i psihoterapijsko liječenje koje se provodi individualno i u grupi te je tada moguće i poboljšanje
psihičkog stanja.
Dr. sc. Darko Marčinko, dr. med., specijalist psihijatar
Anksiozno-depresivni poremećaj
Imam 20 godina, uspješna sam studentica, govorim 5 jezika, prije sam i radila kao model, imam divnog dečka, kojeg sigurno nisam zaslužila, ali ja jednostavno mrzim samu sebe i svoj život. Nikad mi ništa nije dovoljno dobro, pa padam u depresivna stanja. Najmanja sitnica me izbaci iz takta. Život mi je pun obaveza, za koje nisam sigurna ni zašto sam ih preuzela. Strašno sam anksiozna, alprazolam pijem i kad treba i kad ne treba. Baš ništa u životu mi nema smisla, često mi se plače, mogu spavati i 13-14 sati dnevno, općenito se fizički jako loše osjećam (mučnina, opća slabost, vrtoglavica, tahikardije), što je vjerojatno povezano s mojim psihičkim stanjem. Kod psihijatara sam već bila i bilo je to bacanje novca i vremena. Više i ne znam što da učinim. Najgore je što konkretnog razloga za moje stanje zapravo nema. Ljudi od mene stalno nešto očekuju, a ja pucam po šavovima. Mislim da mi gore nikad nije bilo. Počeli su mi se vraćati i napadi panike, što već 3 godine nisam doživjela. odgovor
Period života u kojem se nalazite, s obzirom na godine, spada u period kraja adolescencije. Dakle, još uvijek imate priliku razviti svoje potencijale jer razvoj, u širem smislu, još nije završen. Smetnje koje navodite ulaze u kategoriju miješanih anksioznih i depresivnih. No to je samo površina problema, neki bi rekli vrh sante ledenog brijega. U svakom slučaju, kada smetnje predstavljaju značajno opterećenje u svakodnevnom funkcioniranju, poželjno je javiti se psihologu ili psihijatru-psihoterapeutu, a psihoterapija služi za bolje razumijevanje nastanka smetnji i uči kako da se osoba ponaša u konkretnoj situaciji. Mogu razumjeti vaše nezadovoljstvo, ali smatram da je uz psihoterapiju, prognoza dobra, tako da mislim da trebate unijeti malo više optimizma u razmišljanje o liječenju vaših smetnji, nema razloga za pretjerani strah i katastrofične procjene svojeg stanja.
Dr. sc. Darko Marčinko, dr. med., specijalist psihijatar
Somatoformni poremećaj
Moji problemi su poceli prije 4 god jakim lepršanjem srca ili preskakanjem, uz opću slabost, što je trajalo nekih 20 min. Kad se to smirilo puls je bio 140. Otišla sam doktoru i napravila osnovne pretrage. Sve je bilo u redu, dali su mi više vrsta anksiolitika. Ali napadi su se ponavljali sa lepršanjem srca ili bez, uz utrnulost ruku i nogu, osjećaj nekog tereta u prsima, ubrzan puls, tako da sam bila u lošem stanju. Sve pretrage sam napravila i sve je bilo u redu, ali ja sam se strašno loše osjećala. Kardiolog mi je dao alprazolam. Sve je bilo dobro do prošle god dok nisam počela imati smetnje sa disanjem. Nikako nisam mogla udahnuti dovoljno zraka i ponovo mi se napad ponovio, s istim simptomima. Ponovo sam uzimala alprazolam. Sada osjećam neku nelagodu u kostima, posebno u lijevoj nozi,kao da će me izdati, slabost je tako jaka da samo gledam gdje ću se spustiti, osjećam da kad sam u gužvi da ću se izgubiti ili onesvijestiti od glasova. Ne znam što da radim, imam toliku tremu ako moram u auto,čak mi smeta kad se vozim, smeta mi to kretanje i prolaženje pored nečeg, odmah mi je slabo. Inače imam 29 god. odgovor
Kroz cijeli sadržaj mail-a opisujete smetnje koje ulaze u kategoriju smetnji iz kruga anksioznih poremećaja, kod kojih je
dominantni fenomen anksioznost-tjeskoba, koja nije prorađena. U prvom dijelu mail-a spominjete smetnje koje idu u kategoriju anksioznosti (tjeskobe) koja se pretvorila u tjelesne simptome, što bi dijagnostički išlo u skupinu nekog od anksioznih poremećaja. Navodite i da se anksioznost javljala povremeno u formi paničnih napadaja, što je dosta često kod osoba mlađe životne dobi i jedan je od vodećih razloga zbog koji se mlađe osobe javljaju psihijatru. U drugom dijelu mail-a navodite smetnje koje bi teoretski (dijagnoza je moguća tek nakon psihijatrijskog pregeda, uz uvid u raniju medicinsku dokumentaciju) mogle ići u krug somatoformnog poremećaja. Kada govorimo o tjelesnim simptomima i psihičkoj podlozi (što u vašem slučaju još nije potvrđeno, zato je bitno obaviti sve pretrage i javiti se neurologu), obično koristimo u psihijatriji termin konverzivni ili somatoformni poremećaj. Termin konverzije tumači se kao proces putem kojeg se psihička energija pretvara - konvertira u tjelesni simptom. Konverzivni poremećaj uključuje neobjašnjive simptome ili deficite koji pogađaju voljne motoričke ili osjetilne funkcije. Psihološki čimbenici vezani su uz simptom i zamijećeno je da pojavi ili pogoršanju simptoma prethodi psihički konflikt ili neka stresna situacija. Simptomi nisu namjerno izazvani. Motorički simptomi koji se mogu pojaviti uključuju oštećenu koordinaciju ili ravnotežu, paralizu ili slabost određene grupe mišića, otežano gutanje,
osjećaj knedle u grlu. Osjetilni simptomi mogu biti gubitak osjeta boli ili dodira, dvoslike, sljepoća ili gluhoća. Dijagnozu konverzivnog poremećaja treba postaviti nakon temeljitih medicinskih pretraga kojima se isključe neurološke ili neke druge bolesti. Tradicionalno se pojam konverzije izvodi iz hipoteze da tjelesni simptomi predstavljaju simboličko razrješenje nesvjesnog psihološkog konflikta, smanjujući anksioznost (tjeskobu) i zadržavajući konflikt izvan svjesnog. Liječenje konverzivnog poremećaja je kombinirano - uz lijekove se primjenjuje psihoterapija (osobito korisna u razumijevanju konflikata koji su u podlozi simptoma).
Dr. sc. Darko Marčinko, dr. med., specijalist psihijatar
Agorafobija s paničnim napadajima
Imam dijagnozu kronificirane agorafobije s izraženim paničnim atacima koju držim pod kolikom-tolikom kontrolom fluoksetinom i to već nekoliko godina. Dosta sam o tome čitala na vašim stranicama i naučila. No to me je i potaknulo da bih možda trebala ponovno otići do liječnika i provjeriti da li mogu svoje liječenje nečim poboljšati ili eventualno promijeniti terapiju jer iako sam puno bolje još uvijek su mi neke fobije ostale, npr. strah od vožnje tramvajem. Liječenje sam započela 2001. odgovor
U Zagrebu psihijatrijska služba postoji unutar više bolnica (KBC Zagreb, KB Sestre Milosrdnice, KPB Vrapče, PB "Sveti Ivan"-Jankomir, KB Dubrava) kao i pri Domovima zdravlja. S obzirom da za agorafobiju ne postoji specijalizirana ambulanta,
a većina psihijatara se bavi i tim problemom, savjetujem javiti se na neko od gore navedenih mjesta. Za pregled je potrebna uputnica liječnika opće medicine. U slučaju hitnog stanja, pri navedenim bolnicama postoji hitna služba, koja radi od 0-24h.
Dr. sc. Darko Marčinko, dr. med., specijalist psihijatar