Kod moje 22-godišnje kćerke je nakon manične faze uslijedila faza teške depresije popraćene svim simptomima, te je u dva navrata u dva mjeseca liječena u čak dvije različite psihijatrijske bolnice gdje je primarna postavljena dijagnoza bila bipolarni poremećaj. Iako je uvedena terapija, između dva ležanja na odjelima moja kći je samoinicijativno prestala piti lijekove, no zbog povratka simptoma (nekih čak i neurološke prirode) terapija je ponovno uvedena. Ipak, vezano uz dijagnozu bipolarnog poremećaja, psihijatrica me (kao majku) nije upoznala sa bolesti niti kako da se ja ponašam, stoga često ne znam što i kako treba postupati. Možete li mi ukratko pojasniti kako ja mogu pomoći, osim što joj sve odobravam, kontroliram pije li redovito terapiju i trpim njezina stanja koja su - čak i u fazi kada nije ni manična ni depresivna - najblaže rečeno čudna. Unaprijed hvala na pomoći.

Bipolarni afektivni poremećaj (nekadašnji naziv manična depresija) spada u skupinu poremećaja raspoloženja. Poremećaji raspoloženja su duševni poremećaji u kojima se osnovne promjene događaju na razini raspoloženja, a prate ga i promjene u nekim drugim psihičkim i tjelesnim funkcijama. Često se mijenja sveukupno razmišljanje, opažanje, tjelesno stanje, ponašanje i socijalno funkcioniranje osobe koja je sada postala bolesnik. Promjene raspoloženja koje klasificiramo kao psihijatrijske poremećaje razlikuju se od normalnih oscilacija raspoloženja po jačini otklona od normalnog, po duljini trajanja i nemogućnosti da osoba takvo raspoloženje kontrolira. Raspoloženje se može mijenjati u dva smjera: ka povišenom pa tada govorimo o hipomaniji (ako je poremećaj blaži), ili maniji (ako je poremećaj teži), ili k sniženom raspoloženju, pa tada govorimo o depresiji. Te se promjene mogu javiti bez ikakva očigledna razloga ili u očitom neskladu s uzrokom. U povišenim, maničnim fazama, česte su nerazumne odluke kada osoba može ugroziti svoj život ili osobe iz okoline. U maničnim fazama, kada je česta i zlouporaba alkohola, ukoliko postoji opasnost suicidalnog ili heteroagresivnog ponašanja, može se primijeniti i odredba tzv. prisilnog psihijatrijskog liječenja, što je jasno definirano Zakonom o zaštiti osoba s duševnim smetnjama.

Dr. sc. Darko Marčinko, dr. med., specijalist psihijatar