Obraćam Vam se za pomoć iako znam da to nije moguće, ali jednostavno ne znam odakle početi. Naime, 24 sam godine u braku, od čega su 23 bile idealne. U jednom danu sve se srušilo i moj suprug je "pukao". Za njega sam mrtva kao da ne postojim. U 23 godine braka, svako jutro je bila pusa i svaki dan kada se dođe s posla pusa. Svaki vikend šetnje, islasci, kartanje s prijateljima, plesovi i sve naj, naj. Ljetovanja, putovanja i život koji ne može biti ljepši i brak kakav bi svakome poželila. Posljednja, 24. godina braka je noćna mora. Moj suprug je druga osoba, nema ničega više što je nekada bilo. U kući vlada tišina i kontakti su sve manji prema meni, a i prema našem osamnaestogodišnjem sinu. Unatoč našem nagovaranju da posjeti psihologa ili psihijatra i da s nekim popriča o svom stanju i ponašanju prema nama, on odbija posjetiti liječnika i kaže meni da sam ja bolesna. Sinu je rekao da ja sve pokvarim i da nisam normalna da ga bez veze ljubim, a u stvari je moje ponašanje potpuno normalno. Najviše me zanima kako da se moj sin i ja ponašamo prema njemu, jer primijetili smo da mu odgovara da ga ništa ne pitamo i da mu se što manje obraćamo. Inače je bio vrijedan i radio sve poslove u kući, i nikada nismo moravli zvati majstore jer bi sve on napravio. Uvijek je volio raditi u garaži i nije nikada sjedio, već je stalno radio nešto. Sada je u stanju presjediti na stolici kraj kompjutera kao kip i samo gledati u monitor nešto, valjda čita i to mu je život. Mrtav je i nema volje doslovno pomaknuti jednu grančicu na dvorištu, a kamoli nešto drugo. Ponašanje prema meni je užasno, ne smijem ga dodirnuti, da ne govorim ako ga pokušam poljubiti ili pogladiti, jednostavno "poludi" i samo kaže da ga ostavim na miru. Ako ga pitam bi li se razveo od mene, on kaže da je meni samo to na pameti. Ja bih mu zaista željela pomoći, u ime svih onih predivnih godina koje su ispred nas, a i strašno mi je gledati ga kako puca, a samim time i ja skupa s njim. Oboje smo "skinuli" kila i kila. Kada mu kažem neka misli o onome lijepome što je nekada bilo, on kaže bilo je, a sada je to mrtvo. Možemo biti prijatelji, a nismo ni to. Jer u stvari mi smo sve ove godine bili zaljubljeni, veseli, puni života, i pored svega i prijatelji. Sve smo si povjeravali i kao što sam rekla na početku, naš brak je bio nešto posebno. On sada kaže da sam ja vrag od žene i svakakve ružne riječi, onda nekada kaže da je samo on kriv za sve, nekada da sam ja, jer sam bila ljubomorna, a iznio mi je i mnogo stvari što su meni beznačajne, a njemu su sada to sve teške, teške stvari u životu. Mene najviše zanima kako da se ponašam ja, a posebno moje dijete, koje je stvarno divan sin i previše je osjećajan, katkada plače i kaže da želi imati tatu kao prije. Nisam napomenula da suprug ne može spavati, budi se i puši na terasi u 4 sata ujutro, nikada se nije napijao, a sada već u više navrata i jednostavno - ne mogu ga prepoznati. Imam drugog muža i ne znam više kako se nositi s tom činjenicom. Da li da jednostavno odem, jer ja mislim da bi to njemu odgovaralo ili on to samo tako pokazuje. Naime, ako kažem da mu hoću pomoći, to ga ljuti. A ako kažem da nas je zapostavio i onda se ljuti - u stvari, ja ne znam što mu smijem reći. Do sada sam otvoreno razgovarala s njim o svemu i nikada nisam morala paziti što ću reći, sada su njemu i one najljepše riječi strašne. Kaže da sam dosadna, naporna i tome slično. Mogla bih napisati roman, ali kratko i jasno: imala sam 23 godine najljepšeg života i zadnjih par mjeseci najcrnjih i najgorih, što me ubija. Molim vas za pomoć.

Navodite skladan i sretan bračni život u 23 godine braka sa suprugom te promjenu u zadnjoj godini braka, za koju navodite da je "mora". Prema sadržaju vašeg mail-a, razlog za loše stanje je značajna promjena ponašanja i funkcioniranja kod vašeg supruga, citiram "Moj suprug je druga osoba, nema ničega više što je nekada bilo. U kući vlada tišina i kontakti su sve manji prema meni, a i prema našem osamnaestogodišnjem sinu." Također ste naveli smetnje koje spadaju u grupu tipičnih simptoma iz skupine depresivnog spektra uz dodatnu zlouporabu alkohola, naveli ste citiram, "Sada je u stanju presjediti na stolici kraj kompjutera kao KIP i samo gledati u monitor nešto, valjda čita i to mu je život. Mrtav je i nema volje doslovno pomaknuti jednu grančicu na dvorištu, a ne nešto drugo", citiram dalje "ne može spavati, budi se i puši na terasi u 4 sata ujutro, nikada se nije napijao, a sada već u više navrata i jednostavno, ja ga ne mogu prepoznati." Suprugu je očito jako teško i stupanj patnje je visok, a u takvim situacijama neki ljudi pribjegavaju i nezrelim mehanizmima obrane kao što su pripisivanje svojih teških emocija osobama iz okoline (tzv. projektivni mehanizmi obrane), citiram "suprug kaže meni da sam ja bolesna". Kada postoje znakovi ozbiljne depresije, onda je ključ razrješenja smetnji POČETAK I KONTINUITET stručnog tretmana, a ponašanje obitelji treba biti usmjereno na POTICANJE OSOBE DA PRIHVATI TRETMAN, što zna biti problem, kao što je i u vašoj obitelji. Međutim, stvari se često s vremenom mijenjaju, tako da razne situacije mogu potaknuti osobu s ozbiljnim smetnjama da prihvati savjet članova obitelji za prihvaćanjem stručne pomoći. Prema sadržaju vašeg mail-a jasno je da istinski želite pomoći svom suprugu, tako da mislim da će on u konačnici ipak prihvatiti vaš i sinov savjet da se javi stručnoj osobi. U tom smislu, nadam se da neće biti potrebe za primjenom točke Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, koja navodi da postoji i mogućnost prisilne hospitalizacije. Prisilno psihijatrijsko liječenje je indicirano ako osoba ima znakove ozbiljnog psihijatrijskog poremećaja, a pokazuje agresivno ili suicidalno ponašanje i ugrožava svoj život i živote drugih osoba. S obzirom da prema opisu iz vašeg mail-a postoji značajna promjena u funkcioniranju vaše obitelji u odnosu na stanje od ranije, savjetujem da se suprug i vi zajednički javite kod psihijatra, kako bi u razgovoru sa stručnom osobom poradili na boljem razumijevanju razloga zbog kojih suprug, vi, a očito i sin, proživljavate teške trenutke i vidno patite.

Dr. sc. Darko Marčinko, dr. med., specijalist psihijatar