Moja majka uskoro će navršiti 56 godina. Trenutačno se nalazi u psihijatrijskoj bolnici nakon 4 ili 5 pokušaja samoubojstva, s time da su se dva dogodila unatrag nekoliko mjeseci, a preostali za koje znam u rasponu od kojih dvadesetak godina (a možda ih je bilo i više). Od 1997. do 2008. godine bila je hospitalizirana 4 puta, liječila se kod psihijatra, ali je terapiju samoinicijativno prekidala i lijekove miješala s alkoholom. Cijelu svoju mladost sam je čuvala i strepila za nju, jer je svakodnevno govorila da ne vrijedi živjeti, da ništa nema smisla, crtala grobove, davala upute gdje i kako je pokopati (ja sam tada imala 13, a sestra tek 8 godina). S druge strane je sestru i mene, kao i čitavu obitelj konstantno emocionalno ucjenjivala, stvarala drame i kreirala pravi pakao iako je bila u urednom obiteljskom i egzistencijalnom okruženju. Otjerala je sve prijatelje i poznanike, jer su prema njenom mišljenju svi bili glupi. Njezini pokušaju suicida su sve gori po načinu izvršenja, postaje opasna i za druge jer je ranvnodušna prema svemu te se počinjem bojati za svoju djecu i svoj zdravlje. Stalno laže, izvrće obične činjenice i emocionalno je hladna, iako plače ko mila godina. Prema navodima liječnika, osim depresije, dijagnosticiran je poremećaj osobnosti. Od zadnjeg strašnog pokušaja nisam je željela više vidjeti. Osjećam gađenje i prolazi me jeza. S druge pak strane, grize me savjest i ne znam kako da joj pomognem, jer učestali razgovori i svakodnevni kontakti do sada nisu urodili plodom. Samo njenim vrijeđanjem i boli. Kako se postaviti prema takvom bolesniku, za kojeg je prognoza liječnika u 99% slučajeva loša? Kako se postaviti, što učiniti, a da uspijem sačuvati vlastito psihičko zdravlje? Na koji način komunicirati? Napominjem da njen suprug redovito odlazi u posjetu.

Prema istraživanjima, čak 10% (neka istraživanja kažu i 15%) osoba u općoj populaciji pokazuje znakove nekog od proemećaja osobnosti. Poremećaji osobnosti, kojih prema službenoj psihijatrijskoj klasifikaciji ima 10-ak, u ranijoj psihijatrijskoj povijesti smatrali su se terapijski gotovo nepromjenjivim stanjima. Suvremena psihijatrija razvila se na više razina i ima nešto optimističniji stav prema liječenju osoba s ovim poremećajima. Naime, došlo je do poboljšanja razumijevanja ove problematike, kako na planu razvoja strukturiranih psihoterapija, tako i po pitanju lijekova za liječenje ovih poremećaja. U današnje vrijeme, sve se manje koristi ranija psihijatrijska formulacija da "kod poremećaja osobnosti pati okolina, a sam bolesnik ne", što nije u potpunosti točno. Naime, osobe s poremećajem osobnosti imaju tzv. deficit u strukturi osobnosti, što znači da zbog oštećenja osobnosti pokazuju pretjeranu povredljivost s jedne strane i ispade agresivnosti (kako prema okolini, tako i prema sebi) s druge strane. Permanentno su na nekoj granici i u tzv. crno-bijelom sagledavanju životnih situacija. Američki psihijatar Otto Kernberg intenzivno se bavi problematikom poremećaja osobnosti i govori o tzv. graničnoj organizaciji osobnosti, gdje za razliku od psihotične organizacije postoji, u grubo, uredno tesitiranje realiteta, ali za razlika od neurotika pokazuju puno nezrelije mehanizme obrane i loše mentaliziraju (procjenjuju) sebe i druge. Dio tih osoba zbog nerealne procjene sebe i okoline zapada u interpersonalne sukobe, kako u radnoj i socijalnoj okolini tako i u obitelji. U konačnici to često vodi u izolaciju i razmišljanja da ih okolina permanentno ne razumije i bez jasnog razloga povređuje, a drugi ljudi permanentno koče u njihovim razmišljanjima i djelovanjima. Za većinu svojih životnih problema krivi su "neki drugi", a jedan od temeljnih obrambenih mehanizama je projekcija - u druge ubacujem ono što je zapravo moj problem kojeg ne prepoznajem kao svoj. Sekundarni razvoj depresije je tada razumljiv. Samoubilačko ponašanje u stanjima depresije kod poremećaja osobnosti, fenomen je s kojim se psihijatri redovito susreću. Savjet za vas je da shvatite da imate pravo na vlastitu sreću, a nju ćete lakše dosegnuti ako se malo više koncentrirate na svoj život. Naime, naveli ste da "učestali razgovori i svakodnevni kontakti do sada nisu urodili plodom" što potvrđuje da liječenje vaše majke treba biti u domeni stručnjaka-psihijatra, a vi možete obaviti razgovor sa psihijatrom nasamo, da vas savjetuje kako da se lakše nosite s psihičkim poremećajem kod majke i da bolje zaštitite svoje mentalne potencijale.

Dr. sc. Darko Marčinko, dr. med., specijalist psihijatar