Imam 26 godina i moje tegobe su počele prije osam godina. Bila sam najnormalnije biće na svijetu, otvorena, nasmijana i ne pretjerano strašljiva (što inače kažu za osobe podložne paničnom poremećaju). Oko 18. godine života, neposredno nakon gubitka voljene osobe, nesretna kombinacija (u potencijalnom depresivnom stanju) alkohola i marihuane u jednom navratu pokrenula mi je panični poremećaj u svojoj punoj snazi. Nikada do tada nisam mogla zamisliti kako mozak može ići na svoju ruku. Da mi je netko ispričao ja to vjerojatno ne bih mogla shvatiti. Jedan dan ste zdravi, drugi dan ne. Kad bi se to moglo izbrisati iz sjećanja, prvi panični napadaj i što ga je potaklo, resetirati, obrisati datoteke i nastaviti bezbrižno, to bi bilo uistinu odlično (npr. detoksikacija antipsihoticima). Ako kod depresije i paničnog poremećaja pomaže lobotomija, svakako me predbilježite. Inače moja majka pati od istog, tako da je vjerojatno neurološki status u ovom slučaju naslijeđen. Posjetila sam psihijatra koji mi je rekao da nakon proživljenog (zaista mi se tada zaredao niz nesretnih okolnosti) meni ne trebaju nikakvi lijekovi i poslao me kući, s napomenom da je to normalna reakcija na izloženost stresu koji sam doživjela. Naravno, nije bio u pravu. Imala sam napadaje panike, a nisam imala lijeka. Pomagala sam si sama. Sada se osjećam bolje, mogu funkionirati, radim, imam vezu, ali sam ipak ograničena jer imam strah od gubitka kontrole, izbjegavam putovanja, neke fobije su ostale i osjećam se depresivno, a to znam jer me napadaju turobne misli, s tim da povremeno imam nesanicu i povećan umor. Mjerenjem biopotencijala, energetski rad glave mi je uvijek puno veće vrijednosti od ostalih organa. Naglašavam da ipak funkioniram, stisnem zube i kažem si da je to sve proizvod mog mozga koji fiziološki nije u najboljem stanju. Pijem bromazepam već duže vremena, ali samo 1,5 mg ujutro, ponekad svaki drugi dan. Pomaže mi, ali taj lijek smanjuje moždanu aktivnost i meni bi zapravo bilo idealnije da pijem antidepresiv, budući da je moje stanje anksiozno-depresivno. Pokušala sam s lijekom na biljnoj bazi, pokušavajući se na taj način skinuti s bromazepama, no nije mi pomogao. Htjela bih se svakako skinuti s bromazepama jer mi pomaže samo trenutno, a isti problem ostaje i dalje. Zbog toga želim primati terapiju koja je najbolja baš za mene. Želim se potpuno izliječiti. Puno sam čitala, ne mislim da imam duševnu bolest nego je problem očito u mom mozgu. Moj duh je zdrav, pun ljubavi i kreativnosti, ali moji neurotransmiteri su s greškom. Problem je niz mogućih rješenja, a kako sam kreativna po prirodi, ja ću izmisliti rješenje. Duh me snaži, daje mi volju. Htjela bi se liječiti kod pravog stručnjaka, ali ne u svom gradu. Hvala na savjetu i preporuci.

Panični poremećaj, čije simptome vi navodite (tipični simptom je strah od gubitka kontrole), spada u skupinu anksioznih poremećaja. Vrlo često anksioznost dolazi u kombinaciji s depresivnim smetnjama, koje su u konkretnom slučaju većinom sekundarne i dolaze kao posljedica iscrpljenja organizma zbog jake anksioznosti (tjeskobe). Kada smetnje predstavljaju značajno opterećenje u svakodnevnom funkcioniranju, poželjno je javiti se psihijatru kako bi se razmotrilo liječenje, koje se sastoji od male doze lijekova (kombinacija antidepresiva i/ili anksiolitika, vi ste u mail-u naveli lijek iz skupine anksiolitika) i/ili psihoterapije. Prema opisu iz vašeg mail-a, ima par otvorenih pitanja vezano uz uzimanje lijekova. Konkretnije, promjene lijekova koje ste spomenuli i koje su izvršene bez konzultacije s liječnikom, nedovoljno su dobre za smanjenje smetnji koje imate. Svakako savjetujem konzultaciju i razgovor kod psihijatra, da se razmotri koji oblik terapije, kako lijekova tako eventualno i psihoterapije, je za vas najbolji. Uz adekvatnu terapiju i dobru motivaciju osobe koja traži pomoć i prognoza je jako dobra.

Dr. sc. Darko Marčinko, dr. med., specijalist psihijatar