Hrvatski zavod za javno zdravstvo
Cilj obilježavanja je podići svijest o zloćudnim bolestima kod djece, te pružiti podršku oboljeloj djeci i adolescentima, kao i njihovim obiteljima te preživjelima.
Temeljem odluke Hrvatskog sabora, u Hrvatskoj se od 2006. godine 15. veljače obilježava Nacionalni dan djeteta oboljelog od maligne bolesti.
Prema zadnjim podacima Registra za rak RH, u Hrvatskoj je 2020. godine od malignih bolesti oboljelo 110 djece (41 djevojčica) u dobi do 14 godina, odnosno 159 djece (67 djevojčica) u dobi do 19 godina.
Prema zadnjim podacima o umrlim osobama, 2021. je od malignih bolesti umrlo 12 djece (6 djevojčica) u dobi do 14 godina, odnosno 16 djece (7 djevojčica) u dobi do 19 godina.
U proteklih 10 godina je u prosjeku godišnje od malignih bolesti obolijevalo 103, a umiralo 18 djece u dobi do 14 godina, odnosno obolijevalo 157, a umiralo 27 djece u dobi do 19 godina.
Na razini Hrvatske, od ukupno 159 djece s novodijagnosticiranom malignom bolešću u 2020. godini, 49 je bilo u dobi do 4 godine, 27 u dobi do 9 godina, 34 u dobi od 10 do 14 godina, te 49 u dobi od 15 do19 godina.
Najčešće dijagnoze malignih bolesti u djece (0-19) su bile leukemije (25%), limfomi (16%) te maligni tumori mozga i leđne moždine (13%).
U liječenju malignih bolesti je teško govoriti o izlječenju; uobičajeno se govori o petogodišnjem preživljenju kao mjeri izlječenja.
Podaci iz velikog svjetskog opservacijskog istraživanja CONCORD-3 objavljenog u časopisu Lancet pokazuju da je petogodišnje preživljenje od malignih bolesti djece u Hrvatskoj iznad europskog prosjeka, te za limfome u dječjoj dobi iznosi 95%, akutne limfatične leukemije 85%, a za tumore mozga 73%.
Maligne bolesti u dječjoj dobi imaju značajne socijalne i medicinske posljedice.
Sama dijagnoza i promjene u svakodnevnom životu zbog novonastale situacije predstavljaju značajan stresor za samo dijete i njegovu obitelj.
Roditeljima je u prevladavanju svakodnevnih teškoća s kojima se suočavaju u brizi za svoje dijete neophodno osigurati pomoć: omogućiti ravnomjernu dostupnost skrbi i suvremenim postupcima liječenja te obiteljima pravovremeno pružiti i psihološku potporu.
Treba naglasiti da je podrška potrebna i nakon završetka terapije, jer se pacijenti i njihove obitelji i dugo nakon mogu suočavati s fizičkim i psihološkim posljedicama do kojih dovodi sama dijagnoza zloćudne bolesti te često vrlo intenzivno liječenje.