Starenje i inkontinencija mokraće

Inkontinencija kao javnozdravstveni problem

S javnozdravstvenog aspekta, inkontinencija mokraće predstavlja značajan problem. Procjenjuje se, naime, kako će se s problemom inkontinencije u životu susresti između 25 i 45 % svih žena. Međutim, značajan broj žena ne traži aktivno liječničku pomoć zbog još uvijek uvriježenoga mišljenja kako je inkontinencija gotovo neizbježan pratilac starenja, srama, kao i nedovoljne informiranosti o dostupnim suvremenim mogućnostima konzervativnog i kirurškog liječenja inkontinencije. Tek manje od 20 % bolesnica doista dobiva adekvatnu liječničku skrb.

Bolesnice s inkontinencijom mokraće imaju značajno narušenu kvalitetu života. Brojna su epidemiološka istraživanja pokazala kako je njihov indeks kvalitete života niži nego u žena s brojnim drugim kroničnim bolestima (npr. dijabetesom ili hipertenzijom). Tek će bolesnice s depresijom imati lošiju kvalitetu života u usporedbi s bolesnicama s inkontinencijom.

Čimbenici rizika za inkontinenciju

Čimbenici rizika za inkontinenciju su brojni i različiti. Na neke od njih, kao što su genska predispozicija i starenje, ne možemo utjecati. Urogenitalno starenje je važan etiološki čimbenik inkontinencije i dominantno je uvjetovan značajno sniženom razinom estrogena nakon menopauze, a estrogeni su hormoni, koji su izuzetno važni za niz funkcija ženskog spolnog sustava te donjeg dijela mokraćnog sustava, što uključuje i sposobnost zadržavanja mokraće. Kako se u razvijenim zemljama, a i u Hrvatskoj, dobna struktura stanovništva značajno i rapidno mijenja u korist starije populacije, za očekivati je kako će uroginekološka problematika biti sve više zastupljena u godinama koje dolaze. Osim toga, inkontinencija u starijoj životnoj dobi, a posebno nakon 80-e godine života, ima obično težu kliničku sliku i teže ju je kontrolirati i liječiti zbog sve brojnijih pratećih dijagnoza i uzimanja većeg broja lijekova.

Ipak, na neke uzročne čimbenike inkontinencije možemo utjecati, a to su način života, izbjegavanje prekomjerne tjelesne težine i prekomjernoga dnevnog unosa tekućine (posebno kave, čaja i gaziranih napitaka), pravovremeno otkrivanje i liječenje šećerne bolesti, prolapsa genitalnih organa itd.

Vrste/tipovi inkontinencije

Premda klasifikacija inkontinencije podrazumijeva niz različitih tipova, tri su najzastupljenija oblika inkontinencije: stresna (ili statička), urgentna te miješana inkontinencija, koja podrazumijeva istovremeno prisutne simptome stresne i urgentne inkontinencije.

Stresna inkontinencija

Stresna inkontinencija je najzastupljeniji oblik inkontinencije i karakterizirana je nevoljnim otjecanjem mokraće prilikom povećanja tlaka u trbušnoj šupljini, kao npr. prilikom tjelovježbe, trčanja, podizanja tereta, kašljanja, kihanja itd. U težim oblicima otjecanje mokraće može se javiti i kod manjeg tjelesnog napora, npr. prilikom hodanja ili ustajanja.

Starenje jest jedan od promovirajućih čimbenika stresne inkontinencije, premda ne i dominantan. Naime, stresnu inkontinenciju sve više susrećemo i u žena mlađe životne dobi, pogotovo nakon porođaja. Pri tome je najvažniji uzročni čimbenik mehaničko oštećenje vezivnoga tkiva dna zdjelice, kao i tzv. denervacijske ozljede (ozljede živaca) zdjeličnoga dna prilikom vaginalnoga porođaja, zbog čega dolazi do djelomične paralize i slabljenja mišića dna zdjelice te oštećene anatomske i funkcionalne potpore urogenitalnom sustavu žene. U postporođajnom razdoblju stresna inkontinencija je najčešće prolazna i može se dobro korigirati i kontrolirati vježbama mišića dna zdjelice (poznate i kao Kegelove vježbe), kojima se osnažuje njena anatomska potpora. Međutim, sa starenjem i nastupom menopauze, dio tih žena će ponovo razviti simptome stresne inkontinencije, a u nekih će biti neizbježan i korektivni operacijski zahvat.

Urgentna inkontinencija

S druge strane, urgentna inkontinencija ima značajno izraženiju uzročno-posljedičnu povezanost sa starenjem. Karakterizira je neodgodivi podražaj za mokrenjem (urgencija), koji bolesnica ne može kontrolirati. Također, često je praćena učestalim mokrenjem (polakisurija), kao i noćnim mokrenjem (nikturija). Od svih oblika inkontinencije, upravo urgentna najviše narušava kvalitetu života jer bolesnice cijeli svoj život moraju podrediti mokrenju, umjesto da mokrenje podrede svojim životnim navikama. Takve bolesnice ne mogu, primjerice, prošetati gradom bez prethodnoga plana odlaska na WC, a često izbjegavaju duža putovanja vlakom ili autobusom. Također, odu li u kino ili kazalište, birat će sjedala neposredno uz izlaz, kako bi im WC bio što dostupniji. Upotreba predložaka za inkontinenciju, osjećaj nelagode, straha, srama ili neugodnog mirisa, također su bitni čimbenici koji značajno narušavaju psihološku, socijalnu i seksualnu funkciju bolesnica s urgentnom inkontinencijom i vode ih u društvenu izolaciju. Sa starenjem, simptomi urgentne inkontinencije često se produbljuju i praćeni su drugim dijagnozama, koje mogu dodatno otežavati simptome inkontinencije, ali i otežavati njihovu kontrolu i liječenje.

Funkcionalna inkontinencija

U starosti se često susrećemo s pojmom tzv. funkcionalne inkontinencije, kad bolesnice ne mogu kontrolirati otjecanje mokraće ponajviše zbog otežane tjelesne pokretljivosti, koja im onemogućuje pravovremeni odlazak na WC i voljno pražnjenje mjehura. Neurološke i cerbrovaskularne bolesti također su sve zastupljenije u starijoj životnoj dobi i često se reflektiraju na funkciju mokraćnoga sustava. Moždani udar, tako, može dovesti do razvoja teške kliničke slike urgentne inkontinencije, ali i do potpune nemogućnosti voljnog pražnjenja mjehura, što dovodi do doživotne potrebe za kateterizacijom mokaćnoga mjehura. Procjenjuje se kako čak dvije od tri žene, kod prijema u dom za starije i nemoćne, imaju simptome inkontinencije.

Važne mjere u liječenju inkontinencije

U liječenju bolesnica s urgentnom inkontinencijom moramo imati na umu kako je urgentna inkontinencija multifaktorijalna i kako je nemoguće identificirati samo jedan uzročni čimbenik, na koji bismo mogli djelovati. Osim toga, ponekad nije ni moguće odrediti točan uzrok inkontinencije, zbog čega je liječenje najčešće simptomatsko i usmjereno je k olakšavanju i redukciji kliničkih simptoma inkontinencije.

Izuzetno je važna dobra komunikacija s bolesnicama jer one ponekad imaju nerealno visoka očekivanja od liječenja te ih je potrebno upoznati s činjenicom kako je dio njihovoga problema neodvojivo povezan sa starenjem. Primjerice, žene u 80-im godinama u prosjeku moraju prazniti mjehur dva puta tijekom noći, što je posljedica povećanog fiziološkog stvaranja mokraće u bubrezima u ležećem položaju u toj životnoj dobi, u odnosu na mlađe žene.

Bolesnicama je svakako potrebno naglasiti kako unos napitaka s diuretskim djelovanjem potiče značajno stvaranje mokraće i potrebno ga je izbjegavati. „Trening“ mokraćnog mjehura je također jedna od metoda liječenja koja se često zanemaruje, a podrazumijeva voljno pražnjenje mjehura u redovitim, unaprijed isplaniranim vremenskim intervalima, bez hitnog podražaja na mokrenje. Dokazano je da se time može povećati funkcionalni kapacitet mokraćnog mjehura i smanjiti broj dnevnih potreba za njegovim pražnjenjem.

Aktivan život, kretanje, a posebno redovito provođenje vježbi mišića dna zdjelice, također mogu ublažiti simptome urgentne inkontinencije jer aktiviranje mišića zdjeličnoga dna dovodi do refleksne inhibicije mišića mokraćnog mjehura (detruzora), što smanjuje potrebu za mokrenjem.

Medikamentozno liječenje

Ipak, medikamentozna terapija zauzima središnje i najvažnije mjesto u liječenju urgentne inkontinencije. Dvije su temeljne skupine lijekova, čiji je zajednički cilj reducirati kontrakcije mišića detruzora, a to su antimuskarinici i beta-3 agonisti. U starijoj životnoj dobi od izuzetne je važnosti izabrati lijek, koji će imati što manje neželjenih nuspojava. Naime, neki od navedenih lijekova mogu imati značajne neželjene učinke na središnji živčani sustav i pogoršati kognitivnu sposobnost liječenih bolesnica. Stoga se uvijek odlučujemo za visoko selektivne antimuskarinike, kao što je desfesoterodin, ili, u zadnje vrijeme, za beta-3 agoniste, kao što su mirabegron i vibegron, čiji je sigurnosni profil optimalan u liječenju bolesnica u starijoj životnoj dobi.