Već dvije godine se ne osjećem dobro. Gubim ravnotežu, imam vrtoglavice, ubrzani rad srca i nervozu. U zadnjih 2 mjeseca je to sve eskaliralo. Doktor me uputio psihijatru koji mi je propisao paroksetin i alprazolam pp. No, informirajući se o anksioznosti, vidim da ljudi panične napadaje dobivaju povremeno, a ja 24 sata nisam dobro - ne mogu ustati iz kreveta, a da bih došla do kupaonice, moram se pridržavati za nešto. Ništa ne radim jer ne mogu. Sad jedva sjedim i ovo pišem, osjećam se kao da ću se srušiti. Ne mogu npr. stajati na jednoj nozi. Uz ogromnu nervozu koju osjećam, hvata me strah od ludila, kaos mi je u glavi. Ne znam što da radim. Samoinicijativno sam otišla na CT glave i sve je bilo u redu. Inače, imam 26 godina. naprijed zahvaljujem! odgovor

Imam 18 godina. Oko dva mjeseca pijem paroksetin od 10mg i alprazolam od 0.5mg dnevno zbog paničnog poremećaja. Kod psihologa odlazim redovito, vjerujem mu tj. vjerujem njegovom načinu lječenja i mislila sam da će to biti dovoljno. Po prirodi sam hipohondar i osim što me sve bolesti plaše, sve me i zanimaju. Ne mogu se suzdržati da se ne informiram o njima, iako mi je psihijatar savjetovao da prestanem jer postoji mogućnost da si počnem umišljati nepostojeće simptome što opet može izazvati napad. Naravno, otkad se liječim, najviše me zanimaju duševne bolesti o kojima stalno čitam. Počela sam umišljati da ću početi halucinirati, da će doći do depersonalizacije, da imam shizofreniju ili nešto slično i sve me to jako plaši. Znam da kognitivno-bihevioralna terapija djeluje na način da u trenutku napada razmišljam i ponašam se tako da napad spriječim ili da iz njega izađem normalno, bez straha, no ponekad se stvarno bojim da nemam snage proživljavati napade, a nitko mi ne može garantirati da se oni više nikada neće pojaviti. Trebala bih što dublje ulaziti u svoje strahove da bih iz njih izašla jača, a sve me više plaše i samo se želim sakriti od njih. Bojim se i najmanjeg stresa jer znam da u takvim situacijama reagiram panično. Da li je paroksetin ipak najbolje riješenje za mene? Primijetila sam i gubitak apetita, no sve više shvaćam da to nije samo gubitak apetita već jednostavno bezvoljnost da sama sebi ugodim. Može li mi netko sa sigurnošću reći hoće li moja terapija biti uspješna i koji su ustvari glavni faktori uspjeha u takvom liječenju? odgovor

Prije tri godine ustanovljena mi je manija ili sada zvani biopolarni poremećaj s paničnim napadajima. Ne znam ni sama kako sam živjela s tim jer danas se ne sjećam skoro ničega što se događalo u zadnjih par godina. Bila sam na kraju snaga i u zadnji tren sam došla kod liječnika. Godinu dana pila sam razne tablete kako bih izdržala dan. Na kraju ih moj želudac više nije mogao podnijeti, polako sam ih odbacivala. Dvije godine sam bila na kognitivnoj terapiji 3 sata u tjednu uzastopno 2 puta mjesečno interpersonalna po sat vremena. Puno mi je bolje. Vrate se loši dani - mogu živjeti s tim i radim na tome, jasno mi je da je to posao za cijeli život. Majka sam djeteta od 8 godina, koje je raslo uz majku koja ima gore navedene probleme. Polako kako sam dolazila k sebi, tako sam u njemu vidjela sebe. Nikad nisam pričala pred njim o tome, a vjerovala sam da imam sve pod kontrolom. On već ima strahove i panične napadaje. Testirali smo ga i bilo je sve u redu. Tražila sam još jedno testiranje i po mogućnosti kognitivnu terapiju za djecu. Je li pametno djecu izlagati takvim stvarima? Nisam više pametna, to mi je najveci problem. Ne bih htjela da on jednog dana prođe kroz ono što sam ja morala! Željela bih znati koliko sam mu naštetila. odgovor

Imam simtome manične depresije, neurotična sam, patim od nesanice i stalno si "zabrijavam" stvari. Živim kao da nisam u realnom svijetu. Imam 20 godina, oduvijek sam lutala u glavi i posebno mi je istaknut manjak koncentracije. Nikako je nemam dulje od 10-15 minuta. Maničnu depresiju sam primjetila da imam zadnje 2- 2 i pol godine, na što mi je ukazala najbliža okolina. Neurotične napadaje imam stalno. I u banalnim situacijama (primjerice, kad me netko pita koliko je sati) ja ću se izderat na nekoga bez razloga i izvrijeđat ću ga. To je prisutno nekih 4 god i zadnjih godinu do godinu i pol se pogoršava. Nesanicu isto imam zadnjih 2 do 3 godine. Izišla sam iz puberteta i jako sam sazrijela u zadnjih godinu dana. Pitam se da li bih trebala možda otici psihijatru na razgovor i da li mi je potrebno liječenje. Depresija me zna gadno uhvatiti. Sve super, divno, krasno i onda me uhvati i na rubu sam da se ubijem, zlostavljam svoje tijelo. Kasnije mi je žao zbog toga. Inače živim sa alkoholičarom koji ima PTSP, a majka mi isto ima sve moguće simptome neuroze. Ne znam, stvarno više ne bih htjela biti ovakva, htjela bih normalno funkcionirati i živjeti. Ponekad imam izljeve agresije koje ne mogu obuzdati, a i inače sam poprilično gruba. Molim vas da mi date neki savjet. odgovor

Molim Vas savjet. Dijagnosticiran mi je anksiozni poremecaj. Imam 27 godina. Pila sam bromazepam tablete pa su se povukli napadaji panike ili su blaži. Svjesna sam u čemu je problem. Zanima me da li pomažu u liječenju čajevi ili neki drugi biljni preparati i koliko su učinkoviti? Vec 3 mjeseca ne pijem lijekove i napadi su rijetki i blagi, a anksioznost se smanjuje, kontroliram je racionalizacijom. odgovor

Gotovo dvije godine uzimam moklobemid tablete 2x150 mg. Od studenog prošle godine počela sam se osjećati loše, no svoje sam emocionalne krize prevladavala sama. Međutim početkom veljače više nisam mogla. Nakon tri dana plakanja, otišla sam svom liječniku opće prakse (nemam svog psihijatra) koji me tada uputio na psihijatrijski pregled. Otišla sam do najbližeg Doma zdravlja, ali nisu imali slobodnih termina do 26.03.07. te su me uputili u Jankomir, hitnu ambulantu. Tamo sam dobila savjet da nastavim s moklobemidom, odaberem psihijatra koji će me pratiti i da svakako odem na grupnu psihoterapiju. Moje loše stanje je i dalje ostalo. Nisam mogla čekati do termina u Domu zdravlja, pa sam tražila privatnog psihijatra. No dostupni su samo rijetki. Otišla sam do jedne psihijatrice u mom kvartu. Razgovarala je sa mnom deset minuta i poslala me na Rebro. Drugo sam se jutro uputila tamo, no gotovo su me odbili zbog nalaza iz Jankomira i termina zakazanog 26.03 u DZ. Osjećala sam se očajno i pokušavala kontrolirati da ne zaplačem. Tada sam prokomentirala: Znači li to da ja moram nešto učiniti kako bi meni netko pomogao? Na to je sestra odgovorila da će pozvati policiju, jer ja prijetim i ucjenjujem! Rasplakala sam se i trebalo je vremena da se smirim. (Osobno smatram da mi od 05.02.2007. nije pružena adekvatna pomoć. Svi do sada samo su me odradili i poslali dalje, bez puno komentara i razgovora.) Znači tek 22.02.07. ipak su me primili na psihijatriji bolnice Rebro, no psihijatrica mi je odmah rekla da je ona farmakolog i da s njom mogu razgovarati samo o lijekovima. Nakon kratkog razgovora prepisala mi je alprazolam 2 x 0,25 mg. Što se psihoterapije tiče, na Rebru, u Centru za mentalno zdravlje, grupe se formiraju 7. i 8. mjesec, a za individualne terapije mogu se javiti tek krajem ožujka, jer su im popunjeni i ožujak i travanj. Trenutno sam na lijekovima, ne osjećam se dobro, alprazolam me previše omami i baš mi ne odgovara, no pijem ga jer mi je živčani sustav zaista bio napet, a alprazolam ga ipak opusti. I dalje uzimam moklobemid, ali pritisak u prsima i dalje me muči, plače mi se i stalno se moram kontrolirati. Svako malo uznemirenje za mene je veliko, nisam baš stabilna i nije mi lako. Na kontrolu idem 08.03.07. Nakon ovakvog tretiranja zdravstva dođe mi da prestanem s terapijom i da se nikad više ne pojavim ni u jednoj ustanovi. Razočarana sam i prepuštena samoj sebi. Postoji li negdje netko tko zaista želi pomoći osobi u nevolji? Netko tko me neće obaviti samo kako bi odradio svoj posao i otišao kući? Ne znam što da radim dalje. Da kontroliram svoje stanje, da ga podnosim do 08.03.07., pa se možda tada ipak nešto dogodi? odgovor

Kada mi je bilo 10 godina seksualno sam bila zlostavljana. S 14 godina sam krenula na psihoterapiju u Polikliniku za zaštitu djece Grada Zagreba. Postavljena mi je dijagnoza F40.1. Prije godinu dana sam prestala odlaziti na psihoterapiju zbog nedostatka vremena. Zadnjih 6 mjeseci imam česte promjene raspoloženja, napeta sam, bezvoljna, ne mogu učiti, slabije se koncentriram, lako planem bez razloga, sve me nervira, nemam nikakvu želju za muškarcima i sexom. Koliko se ja razumijem to bi sve trebali biti simptomi depresije. Ne znam na koju bi se adresu obratila radi tih simptoma pa Vas molim ako mi možete nekoga preporučiti. odgovor

Imam 17 godina, a s 13 sam prvi put pokušala samoubojstvo. Od onda do sada još 3 puta. Oduvijek sam imala problema s komunikacijom s drugim ljudima za što su vjerojatno krivi obiteljski problemi za koje su drugi znali i na neki način me odbacili. Ja sam s vremenom počela osjećati jaku mržnju, a ponajviše strah prema ljudima općenito, što se u zadnje vrijeme pojačalo. Stalno se okrećem dok hodam ulicom misleći da me netko prati, a ponekad čujem nekakve čudne zvukove koji me plaše ili vidim nekakve siluete. U osnovnoj školi sam prolazila s 5, završila sam i glazbenu školu, a sada u gimnaziji (trenutno sam 3. razred) sam totalno popustila, bježim sa nastave jer ne mogu podnositi druge učenike. Ponekad izgubim kontrolu i počnem vikati na njih, udarati ih, bacati klupe i stolice, udarati samu sebe ili se rezati žiletom, nožem ili bilo čime oštrim. Nekoliko puta sam, kad bi me mama ili tata ili brat uzrujali, uzimala nož ili neke opasne predmete totalno gubeći kontrolu i tresući se, pokušala sam ih ubiti, a na kraju to završi time da sama sebe zarežem ili se počnem bacati po podu. Jednom sam mamu zarezala nožem dok mi ga je otimala, nije bilo tako strašno, ali bojim se da bih mogla jednom skroz izgubiti kontrolu, jer većine tih stvari napravim u afektu, nisam ih svjesna, a ponekad ih se niti ne sjećam. Uz to trpim jaku bol iznutra koje se ne mogu riješiti jako dugo, tisuće misli mi dolaze u glavu i kao da mi kljucaju po mozgu. Imam osjećaj da ću se raspuknuti i tada uzimam od bake ili nekako dođem do tableta za smirenje. Nerijetko uzimam i još kojekakve droge. Imam prijatelje, ali u nikoga ne mogu imati povjerenje. Ponekad imam osjećaj da su se svi urotili protiv mene, da me mrze i da ja zapravo uopće ne trebam živjeti kao ni ostatak svijeta. Gade mi se svi fizički dodiri i seksualnost. Uz razgovor s nekim ljudima, psiholozima itd shvatila sam da nešto samnom nije u redu, ali moji roditelji to ne žele shvatiti, misle da sam lijena (jer nemam volje ni snage nizašto) i da se "silim" pa ne žele ništa poduzeti osim što mi zabranjuju neke stvari, tuku me ili se prijete i tjeraju me da se molim jer ću tako riješiti sve probleme, a meni do ničeg toga nije stalo. Molim vas, možete li mi reći otprilike što mi je, jer sam svjesna da nešto nije u redu? odgovor

Bolujem od anksiozne depresije. Liječim se biperidenom, amitriptilinom, kapima haloperidola i bromazepamom. Imam strah od smrti, od toga da neću moći jesti pa ću umrijeti. Kada razmišljam o budućnosti sputavam samu sebe, mislim da više nisam u stanju razmišljati i da sam najgluplja na svijetu. Strah me svoje sudbine. Jesam ja kriva zbog toga ili moje stanje i da li ću uspjeti da to pobjedim? Da li ću uopće biti nekad bolje? Hvala Vam unaprijed. odgovor

Imam 14 godina i idem u osnovnu školu. Mislim da patim od vrste socijalne fobije, tzv. eritrofobije. Naime, zacrvenim se ponekad u društvu kad sam s dečkima, ne nužno zbog onog koji mi se sviđa, nego općenito. Zaista neznam zbog čega. Ponekad kad malo popričamo opet je sve u redu. Znam da nemam razloga, ali ipak mi se to javlja. To je počelo negdje u sedmom razredu. Kad su djevojke u pitanju onda mi se to ne događa. A kad samo pričamo o dečkima (što je često), ja se zacrvenim. Zanima me kako to riješiti jer mi je neugodno tražiti pomoć liječnika ili/i roditelja. Pročitala sam raznorazne forume, stranice i znam da mnogo ljudi pate od crvenila, ali nitko nije rekao točno kako napraviti nešto da to prestane. Zanima me ima li neki univerzalni odgovor. Pomozite mi. U mojim godinama cure se bacaju na dečke! odgovor