Imam 17 godina, a s 13 sam prvi put pokušala samoubojstvo. Od onda do sada još 3 puta. Oduvijek sam imala problema s komunikacijom s drugim ljudima za što su vjerojatno krivi obiteljski problemi za koje su drugi znali i na neki način me odbacili. Ja sam s vremenom počela osjećati jaku mržnju, a ponajviše strah prema ljudima općenito, što se u zadnje vrijeme pojačalo. Stalno se okrećem dok hodam ulicom misleći da me netko prati, a ponekad čujem nekakve čudne zvukove koji me plaše ili vidim nekakve siluete. U osnovnoj školi sam prolazila s 5, završila sam i glazbenu školu, a sada u gimnaziji (trenutno sam 3. razred) sam totalno popustila, bježim sa nastave jer ne mogu podnositi druge učenike. Ponekad izgubim kontrolu i počnem vikati na njih, udarati ih, bacati klupe i stolice, udarati samu sebe ili se rezati žiletom, nožem ili bilo čime oštrim. Nekoliko puta sam, kad bi me mama ili tata ili brat uzrujali, uzimala nož ili neke opasne predmete totalno gubeći kontrolu i tresući se, pokušala sam ih ubiti, a na kraju to završi time da sama sebe zarežem ili se počnem bacati po podu. Jednom sam mamu zarezala nožem dok mi ga je otimala, nije bilo tako strašno, ali bojim se da bih mogla jednom skroz izgubiti kontrolu, jer većine tih stvari napravim u afektu, nisam ih svjesna, a ponekad ih se niti ne sjećam. Uz to trpim jaku bol iznutra koje se ne mogu riješiti jako dugo, tisuće misli mi dolaze u glavu i kao da mi kljucaju po mozgu. Imam osjećaj da ću se raspuknuti i tada uzimam od bake ili nekako dođem do tableta za smirenje. Nerijetko uzimam i još kojekakve droge. Imam prijatelje, ali u nikoga ne mogu imati povjerenje. Ponekad imam osjećaj da su se svi urotili protiv mene, da me mrze i da ja zapravo uopće ne trebam živjeti kao ni ostatak svijeta. Gade mi se svi fizički dodiri i seksualnost. Uz razgovor s nekim ljudima, psiholozima itd shvatila sam da nešto samnom nije u redu, ali moji roditelji to ne žele shvatiti, misle da sam lijena (jer nemam volje ni snage nizašto) i da se "silim" pa ne žele ništa poduzeti osim što mi zabranjuju neke stvari, tuku me ili se prijete i tjeraju me da se molim jer ću tako riješiti sve probleme, a meni do ničeg toga nije stalo. Molim vas, možete li mi reći otprilike što mi je, jer sam svjesna da nešto nije u redu?

Jedna od najčešćih zabluda i predrasuda za ljude koji imaju psihičke smetnje (neliječene!) jest da su oni lijeni. Ne znam zašto je to tako, ali znam iz svakodnevnog iskustva, da to nije točno. Činjenica je da ste u fazi adolescencije, koje obiluje promjenama, od hormonalnih do psiholoških i drugih, no potrebno je naglasiti da dio smetnji koje opisujete ne možemo pripisati uobičajenim promjenama u adolescenciji, već smetnjama iz kruga psihičkih poremećaja - naveli ste da imate strah prema ljudima općenito, osjećaj da Vas netko prati, zatim da čujete nekakve čudne zvukove koji Vas plaše ili vidite nekakve siluete - što su sve redom ozbiljni simptomi koji zahtijevaju tretman kod stručne osobe-psihijatra, jer ako se na vrijeme ne odredi prava terapija, smetnje se mogu produbiti, a osobna patnja pojačati. Psihološka pomoć za adolescente može se dobiti na više mjesta, savjetujem javiti se u Psihijatrijsku bolnicu za djecu i mladež (u Kukuljevićevoj) ili na Kliniku za psihološku medicinu KBC Zagreb (Rebro).

Dr. sc. Darko Marčinko, dr. med., specijalist psihijatar