Imam 18 godina. Oko dva mjeseca pijem paroksetin od 10mg i alprazolam od 0.5mg dnevno zbog paničnog poremećaja. Kod psihologa odlazim redovito, vjerujem mu tj. vjerujem njegovom načinu lječenja i mislila sam da će to biti dovoljno. Po prirodi sam hipohondar i osim što me sve bolesti plaše, sve me i zanimaju. Ne mogu se suzdržati da se ne informiram o njima, iako mi je psihijatar savjetovao da prestanem jer postoji mogućnost da si počnem umišljati nepostojeće simptome što opet može izazvati napad. Naravno, otkad se liječim, najviše me zanimaju duševne bolesti o kojima stalno čitam. Počela sam umišljati da ću početi halucinirati, da će doći do depersonalizacije, da imam shizofreniju ili nešto slično i sve me to jako plaši. Znam da kognitivno-bihevioralna terapija djeluje na način da u trenutku napada razmišljam i ponašam se tako da napad spriječim ili da iz njega izađem normalno, bez straha, no ponekad se stvarno bojim da nemam snage proživljavati napade, a nitko mi ne može garantirati da se oni više nikada neće pojaviti. Trebala bih što dublje ulaziti u svoje strahove da bih iz njih izašla jača, a sve me više plaše i samo se želim sakriti od njih. Bojim se i najmanjeg stresa jer znam da u takvim situacijama reagiram panično. Da li je paroksetin ipak najbolje riješenje za mene? Primijetila sam i gubitak apetita, no sve više shvaćam da to nije samo gubitak apetita već jednostavno bezvoljnost da sama sebi ugodim. Može li mi netko sa sigurnošću reći hoće li moja terapija biti uspješna i koji su ustvari glavni faktori uspjeha u takvom liječenju?

Jedan od mogućih simptoma paničnog poremećaja je strah od toga da će osoba poludjeti. S obzirom da se ovaj simptom javlja često kod paničnog poremećaja, osoba može razviti opsesivni strah i razmišljanja koja u osnovi nisu realna. Način liječenja koji ste opisali u Vašem slučaju je ispravan. Lijek koji ste naveli (generički naziv paroksetin), jedan je od najčešće primjenjivanih antidepresiva (iz skupine selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina) i on u principu češće pojačava apetit nego što ga smanjuje. Moguće da je nedostatak apetita posljedica još uvijek prisutnosti anksioznosti (koja može blokirati apetit), očito treba još nešto vremena za smanjenje smetnji. Uz antidepresive se koristi i anksiolitik, najčešće alprazolam. Također je pozitivno što se paralelno primjenjuje i psihoterapija. Kako nema dva ista čovjeka, tako ne postoje niti dva ista panična poremećaja. Psihijatar koji Vas liječi na redotivim kontrolama procjenjuje učinak terapije pa ako temeljem Vašeg aktualnog stanja ne postoji adekvatan terapijski pomak, može se razmisliti o promjeni u terapiji, primjerice o promjeni kombinacije lijekova. Generalno gledano, mislim da je tehnika Vašeg liječenja ispravna - sada treba još malo biti strpljiv!

Dr. sc. Darko Marčinko, dr. med., specijalist psihijatar