Imam panični poremećaj već 3 i pol godine. Prvi napad se javio iznenada dok sam kuhala ručak. Sve je bilo u redu, no u jednom trenutku sam osjetila da mi nije dobro, krenula sam leći i jedva došla do sobe na katu. Legla sam na krevet i mislila sam da je to moj kraj, da umirem. Imala sam osjećaj da propadam kroz krevet, gubila sam se, a to bi trajalo nekoliko sekundi i prošlo, pa opet dolazilo u navratima u kratkim razmacima. Sve su to bile sekunde, ali meni se činilo kao da je vječnost. Bol u prsima bila je nevjerojatna, srce mi je kucalo nenormalno i osjećala sam toliku nemoć da nisam mogla doslovno pomaknuti niti prst na ruci. U kratkim pauzama između tih gubljenja i totalne nemoći uspjela sam nazvati hitnu pomoć. Rekli su mi da je se radi o podivljalom neurovegetativnom sustavu, da popijem Praxiten i da će proći. Popila sam tabletu i nakon 30-45 min stanje se počelo smirivati, a tada sam ispovraćala dušu iz sebe. Nakon toga pokušala sam se ponašati normalno jer sam mislila to je bilo, prošlo i gotovo, ali ponovilo se na poslu drugi dan i svaki sljedeći. Samo sam se doma osjećala sigurno, ali ni slučajno da sam sama u kući. Mama ili tata bi dolazili po mene na posao kad bi mi se to dogodilo i odvezli me doktorici. Ja tada nisam mogla niti stajati ni pričati, a sve je počinjalo trncima od glave do pete pa nazad. Nisam pila nikakvu terapiju, mučila sam se. Liječnica opće prakse mi je dala fluoksetin i alprazolam. Fluoksetin mi nije odgovarao, a alprazolam sam pila po potrebi, ali stvarao mi je nevjerojatnu ovisnost pa sam i njega prekinula. Pila sam Praxiten po potrebi, nekad pola na dan, nekad 3, a nekad tjednima niti jedan.Simptomi su se mijenjali. Jedno vrijeme sam mjesecima imala osjećaj kao da me netko drži za vrat i kao da mi je knedla u grlu. Obavila sam preglede štitnjače i otorinolaringološke preglede i sve je ispalo u redu. To je prošlo tj. počelo se javljati sve rjeđe, ali tada su počeli simptomi otežanog disanja. Prije godinu dana suprug i ja smo se vraćali iz grada i ja sam stalno pokušavala duboko udahnuti jer mi je nedostajalo zraka (nije bilo prvi put). Dok smo došli do hitne meni je cijelo tijelo bilo u jednom grču, a prsti svi zgrčeni. Napravili su EKG, nalaze krvi i rekli mi da sam nesvjesno ubrzano disala i da sam se zbog toga zgrčila. Kad sam krenula doma, opet su počeli isti simptomi: trnci oko usta i nedostatak zraka i početak grčenja, ali popila sam Praxiten, legla sam i prošlo je. Nakon toga otišla sam kod psihijatrice u jednu privatnu polikliniku koja mi je prepisala mi je sertralin 1 ujutro i 1 popodne te bromazepam od 3 mg 3 puta na dan. Na početku nije bilo baš bajno, ali kasnije se to donekle dovelo u neki red, da bi u 11 mjesecu 2006. opet meni bilo sve lošije. Liječnica mi je tada ubacila umjesto 1 sertralin ujutro tada 2 i popodne i dalje 1, a bromazepam kao i prije i u vrijeme atake diazepam 2 mg. Meni je po tome bilo jako loše, nazvala sam je i uz njen savjet izbacila taj drugi sertralin ujutro, a diazepam ne koristim. Stanje se pomalo opet počelo normalizirati, ali ja nisam osoba koja sam bila prije 3 i pol godine. Tada bih sjela u auto i išla sama kamo god mi je palo napamet, a sada ne mogu sama nigdje, vječito nekoga vučem i molim da ide sa mnom i uz sve tablete. Inače imam 28 godina i dvoje djece. Moja su djeca nažalost osuđena da najviše vremena provode doma jer ja nisam u stanju sama sjesti s njima u auto i otići bilo gdje, a kad netko i ide sa mnom, to mora biti osoba koja zna voziti. Bromazepam mi je uvijek u torbi. Sad ga već par mjeseci ne pijem 3 dnevno nego samo ujutro i popodne jer mi za noć nije potreban, a i dok sam ga pila navečer, pila sam pola jer se ujutro ne bih mogla ustati koliko mi se spavalo. Preko dana me ne uspavljuje. Stalno pišete da se ta vrsta tableta pije samo kratko vrijeme u početku. Zar nisam ja malo prešla tu mjeru, pijem ga već godinu dana, ali moja doktorica ništa ne govori o njegovom izbacivanju. Sada se osjećam kako koji dan, nekad mi je super, nekad sam skroz loše. Zna mi se dogoditi da mi se danima vrti u glavi, od jutra do mraka, kao da se ljuljam i kao da ću pasti. Najgore mi je to šta nisam u stanju nigdje ići sama, samostalno se krećem u krugu 2-3 km od kuće. Moram u Zagreb (iz Rijeke sam), mama će ići samnom, ali mene već hvata panika što ću ako mi bude nešto po putu, a na autoputu nema nigdje hitne ili bolnice. Što da radim, hoće li mi to ikada proći ili ću zauvijek ostati ovakav invalid? Ja sebe doslovno smatram invalidom jer nisam u stanju napraviti nešto što mi je prije bilo normalno. Događa mi se i da imam pred očima neki čudan pogled, nije mutno, nije kriva slika jednostavno ne mogu opisati, neki čudan pogled. Molim vas, postoji li nada za moje ozdravljenje da budem kao prije? Unaprijed hvala na odgovoru.

Prema opisu, kod Vas postoje smetnje iz kruga paničnog poremećaja. Lijekovi koje ste naveli koriste se generalno gledano za liječenje anksioznih poremećaja, no valja naglasiti da su iznimno važne i redovite kontrole kod psihijatra, kako bi se temeljem aktualnog stanja terapija lijekovima pravovremeno korigirala. Stoga savjetujem da uz terapiju lijekovima koju treba regulirati, probate i psihoterapiju. Tražite razgovor sa psihijatrom koji je i psihoterapeut, da se obavi procjena koji oblik liječenja je bolji u konkretnoj situaciji. S obzirom da smetnje iz kruga paničnog poremećaja traju 3 i pol godine, treba vidjeti moguću podlogu smetnji koja predisponira nastanak simptoma, a za to je potrebna ozbiljna psihoterapija. Samo naprijed!

Dr. sc. Darko Marčinko, dr. med., specijalist psihijatar