Pročitao sam na internetu objašnjenja u svezi paralize spavanja. Simptome koje navodite (oko 90%) sam odmah prepoznao kod samoga sebe. Ne znam ima li to neke veze, ali sa 6 godina sam (1978.), samo jednom, doživio kratkotrajni napad epilepsije. Liječen sam u dječjoj bolnici Kantrida i pio još nekoilko godina fenobarbiton. Napad se više nikada nije pojavio, a svi EEG nalazi su bili uredni. Međutim, paraliza sna me prati od najranijih dana. Krajem 80-ih sam odlučio zatražiti pomoć jer nisam znao što mi se događa, a od nikoga nikada (do pojave interneta) nisam čuo da ima sličnih problema. Čak niti jedan liječnik mi nije o tome nikada ništa rekao. Obavio sam nekoliko EEG-snimanja, ali od toga nikakve koristi. U studenom 1990. sam upućen u Vrapče. Nakon pregleda sam obavio sam 24- satno snimanje (montirali su mi na pojas nešto kao walkman kojeg su povezali žicama sa mojom glavom). Iako cijelu noć nisam baš previše spavao nalaz je bio uredan. U lipnju 1991. sam ponovno bio na istom odjelu u Vrapču, ovaj put na snimanju od 22,00 do 06,00 u jutro. Ni tada nisam uspio zaspati kako treba. Ponovno je ispalo da je nalaz uredan. Iako moja struka nema veze sa medicinom (ja sam inženjer pomorskog prometa) po mom mišljenju nešto se moglo zabilježiti jedino ako bi ja ovaj "napad" doživio upravo za vrijeme snimanja. Šanse za to su bile vrlo male. Bilo kako bilo, nevjerovatno je da nitko od stručnih osoba tijekom svih tih godina nije spomenuo paralizu spavanja. Samo je jedna liječnica u prvom razgovoru (studeni 1990.) spomenula nešto slično i to u doslovno 5 riječi, a i nije pridavala tome nekakvu pozornost. Ali da prijeđem na stvar i da Vam postavim najvažnije pitanje: je li to nasljedno? Ovo mi je neopisivo važno zbog mog sina. Bilo bi tragično da i on proživljava ovakve patnje. Moim Vas da mi odgovorite može li se ovaj poremećaj ikako liječiti ili ublažiti? Ono što mi se događa ne trebam potanko opisivati jer ono što ste napisali manje-više odgovara mojim simptomima. Navesti ću samo neke razlike u odnosu na ovo što ste Vi napisali. Možda je bitno da ja gotovo nikad ne spavam čvrsto i praktički čim "zatvorim oči" sanjam. Imam osjećaj da sanjam cijelu noć. To su uvijek kratki nepovezani snovi, rijetko duži i povezani. Inače meni se ovo događa kada sam opušten i odmoran (suprotno od onoga što sam našao na webu), a ne kada sam umoran i okupiran poslom. Napisali ste da se ovo neugodno stanje može prekinuti pokretima očiju. Ja to ne mogu, ali prekinem ga trzajem tj. naglim sinkroniziranim pomakom ruku i nogu prema unutra. Ne uspije mi to nikada iz prve i zna biti dosta teško, ali na kraju se ipak probudim. Ne znam što bih kada ova tehnika koju sam razvio još u dijetinjstvu ne bi više funkcionirala. Opisao sam to jednoj izbezumljenoj djevojci sa foruma koja se nikako ne može probuditi kad je u takvoj situaciji. Nadam se da će joj pomoći. Molim vas odgovorite mi. Unaprijed se zahvaljujem!

Vaše smetnje traju godinama i stvaraju vam opterećenje na više razina. S obzirom da niste naveli da ste bili na liječničkim kontrolama zadnjih godina, a u konkretnom slučaju radi se o vrlo diferentnom medicinskom problemu, koje se rješava unutar subspecijalističkog područja, mislim kako bi bilo uputno ponovno obaviti pregled u Centru za poremećaje spavanja pri PB Vrapče. U navedenom centru postoji educirani tim stručnjaka koji ima potrebne dijagnostičke i terapijske uvjete, za vaš konkretni problem. Vezano uz pitanje nasljeđivanja, znanstvena istraživanja pokazuju kako se ne nasljeđuju pojedini psihički poremećaji sami po sebi, već postoji genetska (nasljedna) sklonost za razvojem pojedinih psihopatoloških obilježja (npr. impulzivnost ili sklonost autoagresivnom ponašanju), koje u kombinaciji s nizom okolinskih podržavajućih faktora mogu rezultirati razvojem nekog od poremećaja. Dakle problem je višeslojan i kompleksan i jednostrano tumačenje nije moguće. Samim time mislim da strah ne treba biti temeljna emocija vezano uz konkretno pitanje.

Dr. sc. Darko Marčinko, dr. med., specijalist psihijatar