Imam 18 godina i 4. sam razred srednje škole. Otkad znam za sebe bio sam preosjetljiva i introvertirana osoba. U zadnje tri godine moje se psihičko stanje počelo pogoršavati, pogotovo u zadnjih godinu dana. Sve je počelo s laganim neobjašnjivim umorom koji je postajao sve jači i sve učestaliji. Počeo sam se osjećati napeto, tjeskobno (nervozno) i depresivno, a koncentracija mi je opala na sam minimum. Osim toga, počeo sam osjećati i jaku nelagodu u društvu i u razgovoru s bilo kime osim s najboljim prijateljima kojih imam vrlo malo. Imao sam osjećaj nekog neprestanog straha koji me pratio svuda. Opisao bih to kao neku vrst socijalne fobije. Prije 6 mjeseci otišao sam psihijatru, rekao mu sve probleme i preporučena mi je psihoterapija. Od tada odlazim psihijatru na razgovore. Propisana mi je kombinacija određenih lijekova: haloperidol, fluvoksamin, sulpirid, diazepam. Kroz tih 6 mjeseci psihijatar je stalno mjenjao količinu lijekova no meni se nije činilo da mi oni imalo pomažu. Možda jedina stvar kod koje su mi lijekovi donekle pomogli je tjeskoba, koja se malo ublažila. Čak mi se učinilo da mi se stanje pogoršava otkad sam na psihoterapiji. Postajao sam sve umorniji i izgubio i volju i zanimaciju za bilo što. Psihijatar mi je preporučio da se bavim nekim umjerenim fizičkim aktivnostima. Ne mogu reći da sam skroz neaktivan: trčim, vozim bicikl, plivam, vježbam... No ne čini mi se da će mi fizička aktivnost pomoći u mom problemu. Prestao sam učiti jer za tim uopće nemam nimalo volje iako znam da moram. Kad se natjeram da sjednem za knjigu, najčešće samo gledam u prazno i zijevam, a glava mi klone na stol. Kad pokušam nešto zapamtiti zaboravim što sam pročitao u prošloj rečenici. Moja je koncentracija postala toliko niska da ne mogu pratiti ljude s kojima razgovaram pa ispadam kao da sam retardiran. Školu da i ne spominjem, na predavanja se ne mogu koncentrirati i najvjerojatnije padam godinu. To me nimalo ne veseli i znam da moram učiti, ali mi se jednostavno ne da. Radije odem spavati. Da još napomenem da me u zadnje vrijeme prate noćne more i suicidalne misli i da svake večeri prije spavanja plačem od jada. Inače nikad nisam imao curu i to me čini užasno depresivnim i jadnim, a nemam ni volje ni ti ne znam kako da se nekoj približim. Moje pitanje je jednostavno: u čemu griješim i ima li izlaza iz mojih problema ili sam osuđen da do kraja psihički propadnem ili da se ubijem?

Oscilacije, pomaci i padovi su nešto što je sastavni dio života pa isto tako i kroz psihijatrijsko liječenje (uključujući psihoterapiju) postoje takvi trendovi. Ono što je pohvalno u vašem slučaju jest da postoji kontinuitet liječenja, što u konkretnoj situaciji može biti ključno u smislu poboljšanja psihičkog stanja. Ne nalazim vašu krivnju ili greške, mogu prihvatiti da nekada imate takav doživljaj, ali to je nešto na čemu se može kroz psihoterapiju raditi i spoznati dinamiku smetnji. S obzirom na lijekove koje ste naveli, mislim da je iznimno bitno, bez obzira na uspone i padove, biti redovit u smislu uzimanja lijekova koji su iznimno važni u procesu liječenja.

Dr. sc. Darko Marčinko, dr. med., specijalist psihijatar