Moja prijeteljica ima 28 godina. Privatni posao, živi sama, nema dečka... Već dulje vrijeme ima periode neizlaženja, nedruženja. Nekako je svela život na sestričnu, mene, svoje radnice i mamu, sestru. Od ljeta se to sve više intenziviralo, počela je sve češće izbjegavati viđanja, sve više se zavlačiti u kuću i samovati. Pred Novu godinu imala je nekoliko problema (stvarno ne prevelikih, više situacije koje čovjek riješi i ide dalje), i krahirala je. Imala je nekakav slom, kompletan raspad sistema. Tada smo dosta razgovarale, ja sam je nagovarala da ode do psihologa da porazgovara o svemu. Međutim, ona je bila uporna da će ona to sve sama riješiti, da joj samo treba malo vremena. Zadnja tri mjeseca, meni se čini da joj je sve gore i gore, sve više me izbjegava (ne mene osobno, nego interakciju sa ljudima), kad je suočim, kaže da joj treba vremena, da je nervozna, da će se javiti (to bude komunikacija SMS-om), kad se čujemo telefonom (to je samo kad ona zove) užasno je brbljava, neprirodno vesela, nisam je vidjela 3 tjedna jer svako viđanje izbjegava obvezama (za koje sam u međuvremenu saznala da su laži), počela je lagati o beznačajnim stvarima, povremeno kad se čujemo frflja jezikom. I kao kap na kraju, jučer sam od njenih radnica saznala da ona samoinicijativno, bez recepta doktora pije alprazolam, ne znam u kojoj količini, ali izgleda od ljeta, da je počelo, od manje prema većem. Jedino društvo koje prihvaća je njena mama, ali i s njom ako je van kuće dulje od 2 sata postane užasno nervozna. I ti izlazi su kompulzivna kupovina svega i svačega. Uz to se od ljeta udebljala sigurno 15 kg. Njene reakcije su u zadnje vrijeme stvarno pojačane. Nema neke normalne reakcije, svaka situacija je ili pretjerano divna ili pretjerano užasna. Jako se uživljava u živote ljudi oko sebe, npr. moj razvod i muževo neplaćanje alimentacije nju puno više pogađa i ona to dublje doživljava nego ja, tj. ja o tom ne razmišljam, a ona opsesivno se bavi time. Kako da joj pomognem? Mogu li joj ikako pomoći? Trebam li prihvatiti to njeno pusti me (ali to je stvarno jako opiranje), iako imam osjećaj ko da puštam nekog da se utopi. Baš mi treba neko stručno mišljenje. Čitala sam tu o tom alprazolamu. Ne razumijem se u to, ali meni to izgleda opasno, nemojte se ljutiti ja vjerujem da čovjek sam može si najviše pomoći, i da kad je život ispunjen aktivnostima, s jasnim ciljevima da onda nema psihičkih problema. Možda sam u krivu. Trebam li je forsirati da izlađe iz kuće, natjerati je na šetnje, na jutarnje trčanje? Sva sam zbrkana... Valjda će bar dio biti suvisao... da mi možete dati neki savjet... puno hvala

Vrlo lijepo ste prepoznali problem vaše prijateljice i detaljno opisali njezine smetnje, tako da kao psihijatar definitivno savjetujem stručnu-psihijatrijsku pomoć. Znam da to u konkretnoj situaciji nije lako ostvariti i da prijateljica ima otpore prema liječenju, ali možda treba otvoriti problem u komunikaciji na više emocionalnoj, a manje formalnoj razini. Znači, kada pričamo s bliskom osobom o emocionalnim problemima, treba koji put dugo-dugo slušati i biti više promatrač (observer), a manje osoba koja donosi sudove. Na taj način šaljemo poruku povjerenja i tako s vremenom možemo ponuditi i neko dodatno rješenje, primjerice da bliska osoba koja ima smetnje uz našu pratnju posjeti stručnu osobu. Pridobiti nekog da potraži stručnu pomoć često je proces, ali vrijedno je uloženog truda ako nekome uspijemo pomoći. Vezano za alprazolam, to je lijek iz skupine sedativa-anksiolitika, za koji s vremenom postoji mogućnost navikavanja, stvaranja tolerancije i smanjenja djelotvornosti. Nije preporučivo samoinicijativno određivanje doze tog lijeka nego jedino uz savjete psihijatra.

Dr. sc. Darko Marčinko, dr. med., specijalist psihijatar