Imam 14 godina, a već se dugo ponašam ovako. Nisam emotivna, ne plačem, ne volim ljude jer one koje sam voljela razočarali su me. Čak se ni ne zaljubljujem jer znam da se nikomu ne sviđam kao cura. To mi je nekako odbojno i odvratno. Ali nisam lezbijka! Jednostavno ne vjerujem u ljubav i ona za mene predstavlja bajku isto kao i prijateljstvo. Mislim, imam ja prijatelja, ali nemam povjerenja u njih (s pravom jer sve kad tad izbrbljaju). Da li je možda moj odgoj kriv? Po prirodi sam jako ozbiljna (to mi svi govore). Živim na selu, tamo nemam prijatelja, ne smijem izlaziti van, a mama mi je rekla da ja za nju ne postojim i da sam jeftina ženska ako budem imala dečka. Znala sam ju pitati da li smijem na školski plesnjak s frendicama ali ona je uvijek rekla - ne! U zadnje vrijeme imam napade živčanoće (razljutim se zbog neozbiljnosti mojih vršnjaka). Ali to ne pokazujem nego šizim u sebi (tugujem i u sebi). Meni moje ovakvo ponašanje ne smeta. Naučila sam živjeti s tim. Ta neemotivnost i ravnodušnost sastavni je dio mene. Ali ipak da li je sa mnom sve u redu?

Period života u kojem se nalaziš, s obzirom na godine (14), spada u period sredine adolescencije. Dakle, još uvijek stigneš i imaš priliku razviti svoje potencijale, jer razvoj, u širem smislu, još nije završen. Mogu razumjeti tvoje nezadovoljstvo, ali smatram da trebaš shvatiti da je u adolescenciji nekada normalno i suprotstaviti se roditelju i ne razmišljati kao njegova preslika, jer roditelj i adolescent su dvije, a ne jedna osoba. U okviru jačanja svoje osobnosti trebaš istraživati što je tebi zanimljivo kod drugih osoba, uključujući i ljubavni život. Stvari se u životu mijenjaju, nekada i izvan naše kontrole, osobno ne vidim razloga za pretjerani strah i pesimistične procjene tvog stanja. Savjetujem da malo više pažnje obratiš na ono što ti voliš i što te opušta, da ne razmišljaš toliko o tome što će okolina reći i da ne tražiš uvijek da tvoj stav bude uvijek podržan od strane okoline.

Dr. sc. Darko Marčinko, dr. med., specijalist psihijatar