Postovani, prije 2,5 mjeseca nesretnim slučajem izgubila sam supruga, svoju najveću ljubav. Ne znam kako da krenem dalje. Borim se iz dana u dan jer nisam sama, imam 5-godišnju djevojčicu, plod naše ljubavi, naše teško stečeno dijete koje smo 10 godina čekali i koje sam jedva rodila, prije nje izgubila sam tri bebe, znam da moram dalje zbog nje ali ne znam kako, gdje da nađem snagu. Živim na silu zbog nje, ništa me više ne veseli, nemam čemu da se nadam, on mi je bio sve. Strah me zbog moje djevojčice, ona je ispočetka pokazivala da joj nedostaje, tražila ga uvečer, jer tad je i bio s njom, a ja se trudim da je vodim svaki dan da bude negdje s djecom, rodbinom, prijateljima da nismo same, no sad se sve više boji za mene, da se meni nešto ne dogodi i da ne ostane sama, toliko ju je strah za mene da potiskuje u sebi to žalovanje za njim. Mene je to prestravilo, ne znam kako da joj pomognem, što da radim, molim vas pomozite mi.

S obzirom na gubitak supruga koji ste nedavno doživjeli, ono što sada proživljavate spada u reakciju žalovanja. Proces žalovanja je normalna reakcija na gubitak bliske osobe. Kada osoba ne uspijeva samostalno funkcionirati i ima značajne smetnje u stanju žalovanja, u smislu težih smetnji sa spavanjem i ekscesivnom dnevnom tjeskobom, savjet je da se javi liječniku opće medicine ili psihijatru. Kada su djeca u pitanju, a vi ste naveli što proživljava vaša 5-godišnja kćer, dodatni problem je da se radi o osjetljivom životnom razdoblju kada razvoj nije završen. Mislim da je za vas kao roditelja bitno da nadalje provodite dosta vremena s djevojčicom, da joj unatoč tome što vam je teško ipak date poruku da pratite njezino stanje i njezine potrebe, a manje se opterećujete formalnim pravilima jer najviše možete pomoći svom djetetu tako da ono osjeća da u vama ima sigurnost. Treba pokušati smanjiti razvoj situacija u kojima se dijete osjeća odgovornim za stanje roditelja (djetetu treba omogućiti što je moguće normalniji daljnji razvoj bez obzira na traumatski događaj, a važan dio normalnog razvoja je da se dijete ne osjeća i ne ponaša kao starije nego što jest ili kao odrasli). Ako vam se čini da dijete sve više pati, savjetovao bi da potražite pomoć stručnjaka, dječjeg psihijatra ili psihologa koji će pomoći u prevladavanju kriznog životnog razdoblja.

Dr. sc. Darko Marčinko, dr. med., specijalist psihijatar