Artičoka predstavlja jednu od najcjenjenijih biljnih delicija. Ova biljka je kao hrana i lijek naročito bila cijenjena u antičkoj Grčkoj i starom Rimu. Bila je veličana među namirnicama i vrlo zapažena tijekom srednjeg vijeka kada je stekla naziv afrodizijačkog povrća. Čini se da je najveća obožavateljica artičoka od povijesnih ličnosti bila Katarina Medici koja je artičoku i uvela u francusku kuhinju nakon što se vjenčala Henrikom II. Za razliku od brojnih biljaka koje su nam došle na europsko tlo nakon otkrića Amerike poput kukuruza, rajčice, graha, artičoka je u povijesti imala suprotni put. To su povrće u Ameriku donijeli francuski i španjolski osvajači novog svijeta.

U 100 g kuhane artičoke nalazimo 84% vode, 11 g ugljikohidrata, 3,5 g bjelančevina i 0,2 g masti. Radi se o izuzetno dijetalnoj namirnici jer 100 g daje samo 50 kcal. Artičoke su izuzetno bogate kalijem, magnezijem i folnom kiselinom. Sadrže znatne količine vitamina C, bakra, željeza, fosfora, nijacina, vitamina B6, cinka, pantotenske kiseline i kalcija. Ono što je najvažnije je dijetoterapijska primjena artičoke. U artičoki nalazimo biološko aktivne tvari koje stimuliraju izlučivanje žuči i imaju diuretska svojstva. Artičokama se pripisuju brojna ljekovita svojstva: potiče apetit, čisti krv, djeluje na eliminaciju otrova iz organizma, tonificira organizam i štiti jetru. Treba istaći da se najveće terapeutsko svojstvo postiže od čaja pripremljenog kuhanjem listova biljke, a ne kuhanjem latica, samog pupa koje se koriste za pripremu jela.