Aritmije – zašto nastaju i kako se liječe

Što su to aritmije i koje vrste postoje?

Aritimije, tj. poremećaje srčanog ritma, možemo podijeliti na supraventrikulske i ventrikulske, ovisno o tome iz koje srčane komore potječu. Tako supraventrikulske aritmije potječu iz pretklijetke srca, dok ventrikulske aritmije potječu iz srčane klijetke. Mogu uzrokovati niz različitih simptoma poput osjećaja ubrzanog rada srca, preskakanja srca, bolova u prsima, vrtoglavice, omaglice ili pak zaduhe.

Poremećaji srčanog ritma podjednako su zastupljeni u svim životnim dobima čineći značajan javnozdravstveni problem, no ipak treba napomenuti kako supraventrikulski poremećaji ritma predominiraju u mlađoj životnoj dobi, dok su ventrikulski poremećaji ritma češći u starijoj životnoj dobi.

Kako nastaju aritmije?

Fiziološki normalan srčani impuls nastaje u sinoatrijskom (SA) čvoru koji se nalazi u gornjem dijelu desne pretklijetke, a funkcionalno predstavlja prirodnog predvodnika rada srca (prirodni "pacemaker"). Na sam rad sinoatrijskog čvora, a time i srca, utječe ponajviše autonomni (neovisni) živčani sustav, ali i cirkulirajući hormoni.

Srčani se impuls potom živčanim vlaknima prenosi preko preostalog dijela pretklijetki do atrioventrikularnog (AV) čvora na samoj granici pretklijetki i klijetki. AV čvor je iznimno bitna anatomska struktura koja usporava provođenje srčanog impulsa i na taj način omogućuje adekvatno punjenje klijetki krvlju. Potom se impuls prenosi putem Hisovog snopa koji se razdvaja na lijevu i desnu granu, a naposljetku svaka od njih u brojna Purkinjeova vlakna koja završavaju na samim mišićnim vlaknima srca dovodeći na taj način do kontrakcije srca i pumpanja krvi u glavnu arteriju – aortu – putem koje se ista distribuira dalje po svim tkivima našeg organizma.

Ukoliko se sve odvija opisanim fiziološkim putem tada kažemo da se radi o normalnom, sinusnom ritmu. Normalna srčana frekvencija se kreće otprilike od 60-100 otkucaja u jednoj minuti. Sve sporije oblike srčane frekvencije od referentnog intervala nazivamo bradikardijom, a brže tahikardijom.

Supraventrikulski poremećaji ritma

U supraventrikulske poremećaje ritma ubrajamo:

• Supraventrikulske ekstrasistole – predstavljaju preuranjeni srčani impuls koji dovodi do preuranjene kontrakcije pretklijetke. Mogu uzrokovati razne tegobe, no u načelu su bezopasne, a mogu se naći i kod zdravih ljudi.

• Fibrilacija i undulacija atrija – najčešća aritmija današnjice (više od 1 posto opće populacije) čija pojavnost raste s dobi (više od 20 posto kod osoba starijih od 80 godina života). Nastaje zbog kaotičnog izbijanja ili kruženja impulsa u pretklijetkama koje uzrokuje neadekvatnu kontrakciju istih, što za posljedicu može imati nastanak krvnog ugruška u šupljini istih i potencijalno uzrokovati komplikaciju kao primjerice moždani udar. Zbog toga se osim specifične terapije, koristi i antikoagulantna terapija radi prevencije opisanih komplikacija.

• Supraventrikulske tahikardije ("kružne") – karakteristične za mlađu dob. Nastaju zbog postojanja urođenog snopa bilo u AV čvoru ili snopa koji povezuje pretklijetke i klijetke mimo normalnog provodnog sustava srca zbog kojih dolazi do tzv. "kruženja" impulsa. Uz tipičnu kliničku sliku, karakteristično je da se mogu prekinuti raznim manevrima (masiranje karotidnog sinusa, gutljaj hladne vode, zadržavanje zraka nakon dubokog udaha uz forsirano napinjanje trbušne stijenke) ili lijekovima koji usporavaju provođenje kroz AV čvor.

Ventrikulski poremećaji ritma

U ventrikulske poremećaje ritma ubrajamo:

• Ventrikulske ekstrasistole – ekvivalent supraventrikulskim ekstrasistolama. Češće su simptomatske, a ukoliko perzistiraju u značajnom broju dugoročno mogu dovesti do slabljenja srčanog mišića (kardiomiopatija).

• Ventrikulska tahikardija – potencijalno životno ugrožavajuća aritmija. Zahtjeva hitno liječenje, koja uključuje terapiju antiaritmicima ili kardioverziju/defibrilaciju u akutnoj fazi, odnosno ugradnju kardioverter-defibrilatora i ablacijsko liječenje u kroničnoj fazi. Česte kod bolesnika s infarktom miokarda i kardiomiopatijama.

• Ventrikulska fibrilacija – uzrokuje srčani zastoj za svega nekoliko sekundi. Jedina terapija je brza i pravovremena isporuka defibrilacijskog šoka (kardiopulmonalna reanimacija "kupuje" vrijeme do istog).

Kako se aritmije prepoznaju?

Kod poremećaja srčanog ritma je potrebna temeljita obrada bolesnika. Temelj svega je kvalitetna anamneza i fizikalni pregled bolesnika. Ključna pretraga u dijagnostici je 12-kanalni elektrokardiogram (EKG), pogotovo ukoliko je isti sniman za vrijeme pojave aritmije ili barem simptoma. Dodatna obrada uključuje 24h-tni holter EKG, test opterećenja (ergometrija) i ultrazvuk srca, tj. ehokardiografija.

Ukoliko navedenom obradom nije utvrđen jasni uzrok tegobama, a i dalje postoji visoka klinička sumnja da se radi o nekom od poremećaja srčanog ritma, moguće je učiniti elektrofiziološko ispitivanje. To je zahvat kojim se putem perifernih velikih vena (najčešće vene prepona) postavljaju dijagnostički kateteri u srce te se u kontroliranim uvjetima pokušava izazvati klinička aritmija. Ukoliko se ona izazove, u istom aktu se postavlja definitivna dijagnoza te na osnovu iste određuje daljnja strategija liječenja. Od dijagnostičkih metoda su nam na još raspolaganju ugradnja tzv. "loop recorder" (kontinuirani snimač električne aktivnosti srca s maksimalnim vremenom praćenja u trajanju od oko tri godine).

Kako se aritmija liječi?

Dugi niz godina su temelj liječenja aritmija bili lijekovi, no napredak suvremene medicine iznjedrio je nove terapijske mogućnosti, prvenstveno ablacijsko liječenje radiofrekventnom energijom odnosno krioenergijom uz koji je postignut izvanredan uspjeh u liječenju svih vrsta poremećaja srčanog ritma. Dakako, treba reći da je kod planiranja ablacijskog postupka jako važna dobra selekcija bolesnika od strane nadležnog kardiologa-aritmologa. Također treba imati na umu da se radi o invazivnom postupku koji, izuzev očigledne koristi, nosi i potencijalno štetne učinke zbog čega je od iznimne važnosti objasniti bolesniku cjelokupan postupak te uzajamno s bolesnikom donijeti odluku o konačnoj vrsti liječenja.

Kad govorimo o supraventrikulskim poremećajima srčanog ritma, najveća stopa izlječenja se postiže nakon ablacijskog postupka kod kružnih tahikardija (kreće se od 95-98 posto), dok je nešto manja uspješnost kod fibrilacije atrija (do 80 posto), što se objašnjava činjenicom da postoji više izvora same aritmije, a kod navedenog postupka ablira se supstrat samo jednog potencijalnog izvora – ušće plućnih vena.

Nadalje, kod ventrikulskih poremećaja srčanog ritma svakako treba reći da se radi o kompleksnijim procedurama s manjom stopom uspjeha, uz nešto veći broj komplikacija. Potonje ne čudi budući da se većinom radi o bolesnicima sa strukturnom bolešću srca kod kojih je drugi vid liječenja prethodno zakazao.

Ablacijsko liječenje aritmija u Hrvatskoj

U kontekstu dostupnosti ablacijskog liječenja u Republici Hrvatskoj, treba napomenuti kako postoji više elektrofizioloških centara u kojim se mogu obavititi opisani ablacijski postupci. U posljednih nekoliko godina postignut je enorman uspjeh na području hrvatske aritmologije, u prilogu čemu govori i činjenica da smo prema broju ablacijskih procedura po stanovniku jedan od lidera u okruženju (primjerice, ispred Austrije i Mađarske). Među nedostatcima hrvatske mreže bi svakako istaknuli još uvijek prisutnu centraliziranost zbog čega se intenzivno radi na podizanju novih centara aritmologije kojim bi se postigla pokrivenost cjelokupnog teritorija države.

Zaključno možemo reći da su poremećaji srčanog ritma jedno uzbudljivo područje medicine koje u posljednjim godinama bilježi velike uspjehe u liječenju takvih poremećaja. Zasigurno će s novim medicinskim i tehnološkim dostignućima taj uspjeh biti još veći.