Zatajivanje srca

Opasnost od zatajivanja srca

Sam klinički sindrom zatajivanja srca smrtonosniji je od većine zloćudnih tumorskih bolesti. Procjenjuje se kako svakog sata u Hrvatskoj jedna osoba umre od zatajivanja srca odnosno oko 9000 ljudi na godišnjoj razini. Zatajivanje srca nalazi se na visokom sedmom mjestu vodećih uzroka smrti u Republici Hrvatskoj. 

Zatajivanje srca obično se dijeli na dva oblika: kronično i akutno zatajivanje. Bolesnici s kroničnim zatajivanjem srca obično ranije imaju već poznatu kardiološku patologiju te postavljenu dijagnozu zatajivanja srca, kao i najčešće postupni početak simptoma. 

Bolesnici u zajedničkom partnerskom odnosu s medicinskom zajednicom trebaju postati aktivni sudionici terapijskog procesa te time promijeniti percepciju ovog velikog i javnozdravstveno važnog sindroma u suvremenom svijetu.

Što je sindrom zatajivanja srca?

Pojednostavljeno, radi se o poremećaju u kojem srce ne može pumpati krv u tijelo brzinom primjerenom njegovim potrebama, ili to može učiniti samo po cijenu povišenih tlakova punjenja srca, što dovodi do naprezanja srčanog mišića. Zatajivanje srca može biti posljedica bilo kojeg strukturnog ili funkcionalnog srčanog poremećaja koji umanjuje sposobnost klijetke da se napuni ili da izbaci krv. 

Zatajivanje srca označava srčanu disfunkciju, poput abnormalnog punjenja i povišenih tlakova punjenja lijeve i/ili desne klijetke. Simptomi su često nespecifični, a manifestiraju se kao zaduha ili otežano disanje, osjećaj lupanja ili preskakanja srca, ubrzani rad srca, umor i slabost, oticanje nogu, otežano podnošenje fizičkih napora, ali i noćno gušenje i potreba za spavanjem na povišenom uzglavlju. 

Čimbenici rizika za razvoj zatajivanja srca su arterijska hipertenzija, dijabetes, preboljeni srčani udar, koronarna bolest ili prirođena bolest srca. Osobe s ranije utvrđenim čimbenicima rizika trebale obratiti pozornost na spomenute simptome budući da je liječenjem postojećih čimbenika rizika moguće spriječiti razvoj zatajivanja srca.

Postavljanje dijagnoze zatajivanja srca

Riječ je o kliničkoj dijagnozi koja se temelji na pomnoj anamnezi, fizikalnom pregledu, laboratorijskim i slikovnim podacima. Dok većina bolesnika sa sumnjom na zatajivanje srca ne zahtijeva invazivno testiranje za postavljanje dijagnoze, klinički zlatni standard za dijagnozu zatajivanja srca najčešće zahtijeva bolničku obradu i invazivnu dijagnostiku (prikaz prohodnosti koronarnih arterija, koronarografiju, ili mjerenje tlakova u srčanim šupljinama i plućima, tzv. "desnostranu srčanu kateterizaciju"). 

Ključni način dijagnoze zatajivanja srca je mjerenje koncentracija specifičnih proteina u plazmi – tzv. BNP-a ili NT-proBNP – biomarkera koji imaju odličnu osjetljivost, a time i pouzdanu mogućnost isključivanja sindroma srčanog zatajivanja u slučaju urednih vrijednosti. 

Ultrazvukom srca ne može se neovisno dijagnosticirati zatajivanje srca, ali se mogu dobiti vrlo važni podaci o anatomiji i funkciji srca. Tradicionalno, moderna klasifikacija zatajivanja srca temelji se upravo na ultrazvučnim varijablama – točnije, temeljem ultrazvučne procjene istisne frakcije lijeve klijetke (LVEF), zatajivanje srca klasificiramo u tri kategorije: 

1. zatajivanje srca s reduciranom istisnom frakcijom, ako je istisna frakcija do 40 % (HFrEF),
2. zatajivanje srca s umjereno reduciranom istisnom frakcijom, ako je istisna frakcija između 41 % i 49 % (HFmrEF) i
3. zatajivanje srca s očuvanom istisnom frakcijom, ako je frakcija veća od 50 % (HFpEF).

Srčana dekompenzacija

Ako dođe do pogoršanja postojećih simptoma, bilo iznenada ili postupno, epizoda se karakterizira kao "srčana dekompenzacija" te može rezultirati prijemom u bolnicu ili pak potrebom za intravenskom primjenom specifičnih lijekova (najčešće lijekova koji potiču mokrenje – diuretici). 

Akutno zatajivanje srca odnosi se na brzu ili postupnu pojavu simptoma i/ili znakova koji su dovoljno teški za pacijenta kako bi on zatražio hitnu medicinsku pomoć. Ovo danas u svijetu najčešći povod hospitalizacijama bolesnika starijih od 65 godina i povezano je s visokom smrtnošću. Bolesnicima s akutnim zatajivanjem srca potrebna je hitna evaluacija s uvođenjem ili intenziviranjem postojeće terapije. 

Akutno zatajivanje srca može biti prva manifestacija sindroma ili je, češće, akutizacija već postojećeg i poznatog kroničnog zatajivanja srca. Kod svakog bolesnika s dokazanim zatajivanjem srca treba odrediti stupanj, odnosno težinu sindroma, jer će o tome ovisiti izbor optimalnog liječenja i prognoza. Funkcionalna klasifikacija NYHA (engl. New York Heart Association) koristi se za opisivanje težine simptoma i tolerancije na fizičku aktivnost. Prema toj klasifikaciji zatajivanje srca se dijeli u četiri razreda: 

• u I. razred svrstani su bolesnici bez ograničenja tjelesne aktivnosti,
• u II. razred svrstani su bolesnici s blagim ograničenjem tjelesne aktivnosti kod kojih uobičajena tjelesna aktivnost izaziva zaduhu i umor,
• u III. razred spadaju bolesnici s ozbiljnim ograničenjem tjelesne aktivnosti kod kojih i mala aktivnost izaziva zaduhu i umor,
• u IV. razred svrstani su bolesnici sa simptomima i osjećajem umora u mirovanju te nemogućnošću bilo kakve tjelesne aktivnosti.

Nedostatak ove procjene je taj što je ona subjektivna, međutim zbog svoje praktičnosti široko je korištena u većini kliničkih ispitivanja te stoga prisutna u vodećim stručnim smjernicama. Osim toga, postoji jasna poveznica između težine simptoma i stope preživljavanja.

Liječenje zatajivanja srca

Kako su farmakološke mjere jedna od osnova liječenja, a time i olakšavanja postojećih simptoma, nužna je kvalitetna suradnja bolesnika i liječnika. U tom smislu prije svega mislimo na pravilno uvođenje optimalne medikamentne terapije u skladu s aktualnim stručnim smjernicama, korekcija doza navedene terapije u skladu s individualnim karakteristikama bolesnika te skladnu suradnju liječnika i bolesnika u cilju dugoročnog održanja preporučenih modaliteta liječenja. 

Briga o sebi izuzetno je bitan aspekt u praćenju i liječenju bolesnika sa zatajivanjem srca, a poboljšanje brige o sebi u centru je multidisciplinarnih programa liječenja zatajivanja srca u cijelom svijetu. Briga o sebi može se definirati kao proces očuvanja zdravlja putem promicanja zdravlja i preventivnih postupaka. Bolesnici sa zatajivanjem srca i učinkovitijim ponašanjem u brizi o sebi imaju bolju kvalitetu života i nižu stopu smrtnosti i ponovnih hospitalizacija. 

Nesporazumi, zablude i nedostatak znanja doprinose nedovoljnoj brizi o sebi, pa je edukacija bolesnika nužna. Briga o sebi sveobuhvatni je koncept koji se sastoji od tri ključne komponente: održavanja brige o sebi (npr. uzimanje ili prilagođavanje lijekova prema propisima, bavljenje tjelesnom aktivnošću i pridržavanje zdrave prehrane), praćenje samopomoći (npr. redovito vaganje), i upravljanje vlastitom njegom (npr. promjena doze diuretika kao odgovor na simptome).

COVID-19 i zatajivanje srca

Za bolesnike sa zatajivanjem srca potrebno je regulirati i prilagoditi brigu o sebi cijelom duljinom trajanja bolesti, npr. tijekom razdoblja pogoršanja, kada se razviju komorbiditeti ili pak kada bolesnik zahtijeva naprednije metode liječenja. Pandemija bolesti COVID-19, u kojoj su se primjenjivale mjere društvene izolacije i distanciranja, znatno je utjecala na bolesnike sa zatajivanjem srca. 

U ovim vremenima održavanje brige o sebi važnije je nego ikad prije kako bi se izbjeglo pogoršanje simptoma zatajivanja srca koje bi zahtijevalo posjete hitnim bolničkim prijemima, a time i potencijalnu izloženost infekciji. Međutim, unatoč očitoj vezi između dobre brige o sebi i pozitivnih zdravstvenih ishoda, mnogim je bolesnicima teško pridržavati se savjeta o samopomoći, vjerojatno zbog nedostatka motivacije, sposobnosti ili podrške. 

U brigu o sebi spada i adherencija (pridržavanje) na medikamentnu terapiju. Kod zatajivanja srca, veća adherencija na terapiju povezana je s nižim mortalitetom i rjeđom potrebom za hospitalizacijama, a bolja adherencija može smanjiti i potrebu za skupim naprednim metodama liječenja, pa čak i transplantacijom srca.