Iznenadni srčani zastoj i iznenadna srčana smrt

Artimije kao vodeći uzrok

Izrazi iznenadni srčani zastoj (arest) i iznenadna srčana smrt označavaju nagli prestanak srčane aktivnosti s hemodinamskim kolapsom. Drugim riječima, unesrećeni nije u kontaktu, ne diše i nema pulsa. Najčešći uzrok koji dovodi do ovog stanja su srčane aritmije, od kojih 80 % čine ventrikularne tahiaritmije (ventrikularna tahikardija i ventrikularna fibrilacija). U pozadini nastanka tahiaritmija najčešće (oko 70 %) se nalazi koronarna bolest srca. Arest u malom postotku može nastati i u odsutnosti strukturne bolesti srca (predoziranje, infekcija itd.).

Uloga vremena

Pri nastanku iznenadnog srčanog zastoja sekunde i minute igraju ulogu. Kao rezultat smanjenog protoka krvi kroz mozak bolesnik izgubi svijest nakon nekoliko sekundi do minute. Ubrzo dolazi do prestanka disanja, dok kroz 5 minuta oštećenje mozga zbog manjka kisika postaje nepovratno. 

Ugrubo, stopa preživljavanja opada za 10 % sa svakom minutom kojom ne pružimo pomoć unesrećenom, stoga je brza i adekvatna reakcija izrazito bitna. Postupci pomoći unesrećenom zbog kojih dolazi do spontanog povratka cirkulacije nazivaju se kardiopulmonalna reanimacija, a uključuju kompresije prsišta, upuhivanje zraka te defibrilaciju.

Automatski vanjski defibrilatori

Imajući u vidu podatak o opadanju stope preživljavanja s odgodom reanimacije vrlo je lako doći do zaključka kako je edukacija što većeg dijela populacije izrazito bitan čimbenik. Mnoge zemlje provode tečajeve BLS-a (engl. Basic Life Support) u školama te na radnom mjestu, sa zasad vrlo ohrabrujućim rezultatima. 

U sklopu što šire primjene kvalitetnih mjera osnovnog održavanja života na strateška mjesta s većim brojem ljudi (policijske postaje, banke, trgovački centri, aerodromi) postavljeni su automatski vanjski defibrilatori (engl. Automated External Defibrillator, AVD/AED). Navedeni uređaji prepoznaju maligne srčane ritmove te omogućuju isporuku strujnog šoka unesrećenome u slučaju potrebe. Uređaj se uvijek nalazi na vidljivom mjestu, dostupan je svima te označen zaštitnim znakom uređaja AVD/AED.

Defibrilator je prilično intuitivan, sastoji se od samoljepljive elektrode s vizualnim prikazom kako je postaviti na bolesnika i uređaja na kojem se nalazi ekran s dvije tipke – jedna za upaliti uređaj i druga za isporučiti struju).

Pristup unesrećenoj osobi

Procjena sigurnosti okoline u kojoj se nalazi unesrećena osoba prva je stvar na koju moramo obratiti pažnju prilikom pristupanja bolesniku (npr. isključiti mogućnost da se unesrećeni nalazi u zatvorenom strujnom krugu, postoji li opasnost od naleta vozila, požar, nestabilna građevina). Preporuka je, ako postoji mogućnost, nositi zaštitnu opremu (rukavice, naočale). 

Po utvrđivanju sigurnosti okoline pristupamo bolesniku te prilikom prilaska bolesniku obraćamo pažnju na izgled (gledamo opće stanje osobe, ima li tragove očitog krvarenja, deformacije ekstremiteta). Po dolasku do bolesnika postavljamo jasno i dovoljno glasno pitanje "Jeste li dobro?" te ga uz to lagano protresemo za ramena. Ako bolesnik odgovara na postavljena pitanja, pozovemo pomoć te do dolaska iste pokušavamo prikupiti informacije o simptomima, tegobama i smetnjama. 

Ako bolesnik ne odgovara na postavljanja pitanja te ne reagira na pomicanje ramena počinjemo s algoritmom osnovnog održavanja života.

Osnovno održavanje života

Bolesnika okrećemo na leđa te otvaramo dišni put zabacivanjem glave i podizanjem brade. Postupak obavljamo na način da dlan jedne ruke postavimo na čelo unesrećene osobe, a sa dva prsta postavljena na vrh brade (ili hvatom palcem i kažiprstom uhvatimo vrh brade), te lagano podižemo donju čeljust. 

Držeći tako dišni put otvorenim primaknemo se bolesniku svojim uhom, a pogled usmjerimo prema prsnom košu. Na taj način gledamo, slušamo i osjećamo diše li unesrećena osoba normalno. Procjena ne bi trebala trajati duže od 10 sekundi, a za vrijeme procjene gledamo pokrete prsnog koša, obraćamo pažnju na bilo kakve pokrete i znakove života, slušamo zvukove disanja iz žrtvinih usta te pokušavamo osjetiti izdahnuti zrak na svome obrazu. 

Ako spasitelj ima iskustva, u ovom trenutku može s kažiprstom i srednjim prstom probati osjetiti puls na vratu, bočno od grkljana. Ako unesrećena osoba samostalno diše okrećemo je na bok, a u slučaju izostanka znakova života započinjemo proces kardiopulmonalne reanimacije. 

Prvo pozovemo pomoć ili zadužimo osobu iz okoline da to učini. Prilikom poziva na 112 potrebno je dati jasne i nedvosmislene informacije, što točniju lokaciju i kratki opis simptoma. Također, ako u blizini postoji automatski vanjski defibrilator, pošaljemo pomoćnika po uređaj. Prilikom poziva na 112 možemo upitati postoji li takav uređaj u blizini lokacije unesrećenog.

Vanjska masaža srca

Pravilno se pozicioniramo za masažu srca na način da kleknemo pored prsnog koša žrtve. Idealno mjesto za masažu je sredina prsne kosti na koje postavimo korijen dlana ruke. Dlan druge ruke postavimo na ruku koja se nalazi na prsnom košu. Kompresije radimo na prsnu kost (prije započinjanja postupka masaže srca uvjerimo se da pritisak ne radimo na rebra, na donji kraj prsne kosti ili na trbuh). 

Vanjsku masažu srca obavljamo kretnjama trupom s rukama ispruženim u laktu – iz kukova. Da bismo osigurali kvalitetnu vanjsku masažu srca, kompresije bi trebale biti frekvencije između 100 i 120 u minuti, prsnu kost bi trebali utisnuti za 5-6 cm te nakon svake kompresije dopustiti da se prsni koš potpuno vrati u početni položaj. Vrijeme kompresije i vrijeme opuštanja prsnog koša bi trebalo biti otprilike jednako. Svaki prekid masaže treba svesti na minimum.

Upuhivanje zraka

Nakon kompresija slijedi upuhivanje zraka i to u omjeru 30 kompresija praćena s 2 upuha zraka. Ako postoje zdravstveni razlozi za izbjegavanje dodira "usta na usta" ili osoba koja reanimira nije voljna (bilo zbog straha od infekcije ili sadržaja kojeg je žrtva povratila) potrebno je nastaviti vanjsku masažu srca bez prekidanja do dolaska hitne pomoći i adekvatne opreme za upuhivanje zraka. 

Ako se osoba koja reanimira odluči za upuhivanje metodom usta na usta, nakon 30 kompresija prsnog koša ponovno pristupamo procesu otvaranja dišnog puta (dlan jedne ruke postavimo na čelo unesrećene osobe, a sa dva prsta postavljena na vrh brade lagano podignemo donju čeljust). Kažiprstom i palcem pritisnemo korijen nosa te na taj način omogućimo da upuhnuti zrak završi u dišnom putu unesrećene osobe. 

Prislanjanjem usta na usta upuhnemo normalnu količinu zraka (koliko bismo i sami udahnuli) kroz vremenski period od 1 sekunde, nakon čega dopustimo pasivni izdah. Proces ponovimo još jednom (sveukupno 2 udaha), nakon čega se vraćamo na vanjsku kompresiju srca. Epizoda umjetnog disanja ne bi trebala trajati duže od 5 sekundi.

Upotreba automatskog vanjskog defibrilatora

Odmah po dolasku automatskog vanjskog defibrilatora postavimo samoljepljive elektrode na prsni koš unesrećene osobe, upalimo uređaj i slijedimo glasovne i vizualne upute uređaja. 

Proces kardiopulmonalne reanimacije nastavljamo do dolaska tima za reanimaciju, do pojave znakova života ili daljnje nemogućnosti nastavka reanimacije zbog iscrpljenosti osobe/osoba koje reanimiraju, nakon čega se reanimacija prekida.