Šećerna bolest, pogotovo tipa 2, dosiže razmjere epidemije u čitavom svijetu budući da se sve više poprimaju zapadnjačke prehrambene navike. Tipično se javlja nakon dobi od 40 godina. Starenje samo po sebi može povećati podložnost intoleranciji glukoze i dijabetesu. Iako još uvijek rijetko, prilično zabrinjava značajno povećanje dijabetesa 2 kod djece, vjerojatno zbog povećanja stope pretilosti u djetinjstvu. Pretilost je vrlo učestala kod osoba sa šećernom bolesti tipa 2, tako da čak i umjereni dobitak težine može povećati podložnost obolijevanja od šećerne bolesti. Masno tkivo oko abdomena i na gornjem dijelu tijela (oblik jabuke) dovodi se u vezu s inzulinskom rezistencijom , srčanom bolešću, visokim krvnim tlakom, moždanim udarom i povišenim kolesterolom. Kruškasti oblik tijela, s debljinom raspoređenom oko bokova i bedara, manje se dovodi u vezu s ovim bolestima. Pušači su podložniji šećernoj bolesti tipa 2 i njegovim komplikacijama. Između 25% i 33% svih pacijenata ima obiteljsku anamnezu bolesti, a osobe čiji su rođaci u prvom koljenu bili dijabetičari izloženi su 40% riziku tokom čitavog života.
Bolest obično počinje postepeno i napreduje polagano. Simptomi se ne moraju pojaviti godinama, čak desetljećima. Kod uznapredovale bolesti javljaju se prekomjerna žeđ, pojačano mokrenje, umor, zamagljen vid i gubitak težine. Kod žena su česte vaginalne gljivične infekcije. Gljivične infekcije mogu se pojaviti ispod dojki ili u preponama. Teške promjene na desnima, pogoršanje vida, svrbež, impotencija i neobični osjeti u ekstremitetima, kao što su trnci i žarenje, također mogu ukazivati na šećernu bolest tipa 2. Šećerna bolest tipa 2 obično se otkrije rutinskim pregledima kod liječnika (sistematski pregled) nalazom povišenih vrijednosti glukoze u krvi i u urinu prije pojave simptoma.
Komplikacije šećerne bolesti obično se dijele na kratkoročne i dugoročne. Najvažnija kratkoročna komplikacija je hipoglikemija. Hipoglikemija obično nastaje kod predoziranja inzulinom ili u slučajevima nedovoljnog uzimanja hrane, povećane fizičke aktivnosti ili uzimanja alkohola uz primjenu uobičajene doze inzulina. Simptomi uključuju znojenje, podrhtavanje, glad i brzo lupanje srca. Kasnije se razvijaju i simptomi CNS-a kao konfuznost, slabost, dezorijentiranost, ratobornost, a u rijetkim i najgorim slučajevima koma, konvulzije i smrt. Dijabetičari bi uvijek uz sebe trebali imati tvrde bombone, sok ili paketiće šećera. Obitelj i prijatelji moraju poznavati simptome. Ako se pojavi kriza, treba mu dati 3-5 bombona, 2-3 paketića šećera ili pola šalice voćnog soka (pod uvjetom da može gutati). Članovi obitelji i prijatelji mogu naučiti davati injekcije glukagona, hormona, koji za razliku od inzulina, podiže koncentraciju glukoze u krvi. U dugoročne komplikacije šećerne bolesti obrajaju se srčani i moždani udar kao posljedica ateroskleroze, neuropatije (oštećenje perifernih živaca živaca), komplikacije na očima (retinopatija s posljedičnom sljepoćom) te oštećenje bubrega.
Danas stručnjaci preporučuju redovito godišnje mjerenje glukoze u krvi svim osobama starijim od 45 godina. Test kojim se glukoza u plazmi mjeri natašte (GUK) postao je standardnim dijagnostičkim testom. To je jednostavan krvni test koji se radi nakon osam sati gladovanja. Test tolerancije glukoze je složeniji. Najprije se napravi test koncentracije glukoze natašte, a zatim se nakon dva sata uzimanja posebne otopine glukoze testira krv. Testiranje glikoliziranog hemoglobina ispituju se koncentracije hemoglobina A1c (HbA1c). Rezultati tog testiranja govore o prosječnoj koncentraciji glukoze u krvi kroz zadnjih par mjeseci.
Kod trećine oboljelih od šećerne bolesti tipa 2 bolest se može kontrolirati samo dijetom i tjelovježbom, što se povoljno odražava na koncentraciju glukoze i krvni tlak. Ostali moraju uzimati lijekove kojima se stimulira izlučivanje preostalog inzulina ili povećava osjetljivost na inzulin. Naposljetku se zalihe prirodnog inzulina u gušterači iscrpe pa ga je potrebno nadomjestiti. Stroga kontrola koncentracije glukoze u krvi može smanjiti podložnost razvitka komplikacija, pogotovo retinopatiji, ali i oštećenja bubrega i živaca. Kontrolom visokog krvnog tlaka smanjuje se opasnost od nastanka srčanog udara, ali i oboljenja bubrega.
Za razliku od šećerne bolesti tipa 1, bolesnici oboljeli od šećerne bolesti tipa 2 još uvijek produciraju nešto inzulina, iako ne dovoljno da bi se premostila rezistencija na inzulin. Stoga bolesnici koji trebaju lijekove, počinju sa sredstvima za povećanje produkcije rezidualnog inzulina ili osjetljivosti na inzulin umjesto da im se inzulin direktno nadomjesti, kao što je to standardno kod šećerne bolesti tipa 1. Sada se za početno liječenje preporučuju preparati sulfonilureje i metformin. Na kraju terapija tabletama obično zataji pa bolesnicima ipak treba dati inzulin.
Izričito se preporučuje jednom godišnje cijepiti protiv gripe. Dijabetičari bi se također trebali s liječnikom posavjetovati o jednokratnom cijepljenju protiv pneumokoka, najčešćih uzročnika upale pluća. Oboljelima se preporučuje svakodnevno uzimanje niske doze acetilsalicilne kiseline (Andola). U jednom ispitivanju je ustanovljeno da doza od 100 mg može smanjiti komplikacije vezane za povećane koncentracije glukoze u krvi.