Što je metabolički sindrom?

Sindrom X

Svaki od navedenih zdravstvenih problema povećava opasnost pojave bolesti poput dijabetesa i bolesti srca. Budući da spomenuti problemi imaju tendenciju pojavljivanja u kombinaciji, smatra se da zajednički tvore ovaj sindrom. Gerry Reaven, profesor emeritus sa sveučilišta Stanford, 1988. godine prvi je opisao sindrom X kao skupinu tegoba koja uključuje dijabetes tipa II, pretilost, hipertenziju i dislipidemiju. Reaven je naglasio da pod dislipidemijom podrazumijeva povišenje razine triglicerida i LDL-kolesterola te sniženje razine HDL-kolesterola i uporno smatra da inzulinska rezistencija nije poseban metabolički poremećaj, pa zato ustraje na nazivu sindrom X i bori se protiv naziva metabolički sindrom, koji je uvriježen u Europi. Za sve spomenute tegobe karakteristična je rezistencija na inzulin, a poremećaji su učestaliji u starijoj životnoj dobi.

Kako nastaje metabolički sindrom?

Metabolički sindrom najčešće je uzrokovan pogrešnim načinom života. Izloženost stresu, neredovita i nepravilna prehrana, neaktivnost, nedostatak sna samo su neke od odrednica životnog stila modernog čovjeka. Smatra se da upravo takav životni stil pridonosi sve većoj učestalosti metaboličkog sindroma u "zapadnjački orijentiranoj" populaciji. Pretjerani unos rafiniranih ugljikohidrata, zasićenih masnoća i trans-nezasićenih masnih kiselina (porijeklom iz margarina i djelomično hidrogeniranih ulja) tijekom duljeg perioda može uzrokovati povišenu razinu kolesterola, triglicerida i inzulina.

Kako se boriti protiv metaboličkog sindroma?

Nakon obroka, zdrav organizam putem metaboličkih procesa razgrađuje ugljikohidrate do glukoze. Prisustvo glukoze potiče gušteraču na izlučivanje hormona inzulina. Inzulin je odgovoran za transport glukoze iz krvi do stanica gdje se ona razgrađuje ili skladišti. Ako je energetski unos te unos "loših masti i ugljikohidrata" godinama povišen, dolazi do ozbiljnih poremećaja i razina inzulina ostaje kronično povišena. Stanice postaju neosjetljive na inzulin i relativno mala količina glukoze se razgrađuje, a razina glukoze u krvi ostaje visoka. S dugoročno povišenom razinom glukoze u krvi, rezistencija na inzulin evoluira u dijabetes.

Smanjenje tjelesne mase, odnosno smanjen energetski unos, prva je mjera u liječenju metaboličkog sindroma protiv kojega se treba boriti istodobno na više razina. Smanjenje tjelesne mase u pretilih osoba koje nemaju dijabetes poboljšava iskoristivost glukoze i ujedno poboljšava regulaciju glukoze u krvi u pretilih bolesnika s dijabetesom tipa II. Tjelesna aktivnost sastavni je dio borbe protiv metaboličkog sindroma.