Odabir vrste anestezije

Vrste anestezije

Postoji mnogo načina na koji se može anestezirati bolesnika, a odabir najboljeg rješenja ponajviše ovisi o vrsti operacijskog zahvata i o zdravstvenom stanju samog bolesnika. Svaku vrstu anestezije provodi liječnik anesteziolog uz pomoć anesteziološkog tehničara. Anesteziolog već i prije operacijskog zahvata pripremi bolesnika za zahvat. Tijekom operacije anesteziolog prati vitalne funkcije anesteziranog bolesnika (disanje, krvni tlak, puls, zasićenost krvi kisikom, mokrenje i čitav niz drugih pokazatelja) te na temelju brojnih parametara prilagođava dubinu anestezije kako bi odgovarala metabolizmu bolesnika te jačini kirurškog podražaja, nadoknađuje izgubljene tekućine i elektrolite, po potrebi provodi transfuziju krvi i krvnih pripravaka te ordinira anesteziološku terapiju nakon operacijskog zahvata. Općenito anesteziju možemo podijeliti na opću i na regionalnu anesteziju.

Opća anestezija

Opća anestezija omogućava bolesniku da tijekom operacijskog zahvata bude bez svijesti, da ne osjeća bolove (analgezija), da se ne pomiče tijekom zahvata te da se ne sjeća same operacije i po mogućnosti perioda prije i nakon nje. Opća anestezija može se provesti na mnogo raznih načina, a zahvaljujući velikom broju dostupnih anestetika i medicinskih pomagala, praktički ne postoji bolesnik kojega se ne bi moglo na neki način anestezirati.

Najčešći oblik opće anestezije je takozvana balansirana anestezija, pri kojem liječnik anesteziolog kombinira razne vrste anestetika za uvod u anesteziju, održavanje anestezije te analgeziju i paralizu muskulature. Uvod u anesteziju (uspavljivanje) najčešće se radi primjenom lijeka u venu, što dovodi do gubitka svijesti već za nekoliko sekundi. Prije svih potencijalno bolnih postupaka u venu se daju i snažni lijekovi protiv bolova, te se po potrebi daju i medikamenti za paralizu muskulature, što je nužno za određene anesteziološke i kirurške postupke. Nakon što se dišni put osigura umetanjem cijevi za disanje u dušnik (intubacija) ili korištenjem primjerice tzv. laringealne maske, bolesnika se spaja na anesteziološki aparat, koji će za njega preuzeti funkciju disanja te će isporučivati inhalacijski anestetik u zadanoj koncentraciji.

Praćenjem raznih vitalnih funkcija anesteziolog prati dubinu anestezije, dozirajući pritom lijekove po potrebi. Kako se operacijski zahvat bliži završetku, anesteziolog postupno smanjuje dubinu anestezije kako bi se ponovno uspostavile funkcije disanja, mišićna funkcija te kako bi došlo do polaganog oporavka svijesti. Nakon završetka operacijskog zahvata bolesnik se ili budi u operacijskoj sali ili se u još anesteziranom stanju prevozi u jedinicu intenzivnog liječenja, što ovisi o vrsti zahvata, općem stanju bolesnika te o procedurama koje propisuje pojedina zdravstvena ustanova.

Regionalna anestezija

Regionalna anestezija omogućava primjenu anestezije i analgezije samo na određeno područje organizma, čime se izbjegava velik broj nuspojava koje mogu biti povezane s općom anestezijom, te je često metoda izbora kod teških bolesnika. Regionalna anestezija često može pružiti i jaču i dugotrajniju analgeziju u usporedbi s općom anestezijom. Kod regionalne anestezije anesteziolog se služi lokalnim anesteticima, često u kombinaciji s nekim drugim lijekovima, primjerice analgeticima. Lokalni anestetici blokiraju provođenje impulsa kroz anestezirani živac, čime se sprečava provođenje osjeta boli s periferije do središnjeg živčanog sustava. Bolesnici anestezirano područje obično osjećaju kao da je umrtvljeno ili utrnulo, s time da je često i dalje prisutan osjet dodira, što treba razlikovati od bolnog podražaja. Regionalna anestezija po potrebi i prema mogućnostima često se može upotpuniti sedacijom pomoću intravenskog anestetika, što dovodi do osjećaja pospanosti i opuštenosti te omogućava bolesniku da lakše podnese psihički napor operacijskog zahvata.

Regionalna anestezija može se podijelili u nekoliko skupina:

• Površinska anestezija, kojom se anestezira samo određena površina kože ili sluznice. Ova vrsta anestezije pogodna je za zahvate na površini kože te kod određenih zahvata na oku, nekim otorinolaringološkim te genito-urinarnim zahvatima. Blokada živčanih završetaka u blizini anestezirane površine postiže se uporabom lijekova u obliku krema, masti, gelova, spreja ili tekućina. Ovu vrstu anestezije zbog svoje poštednosti za organizam obično ne izvodi anesteziolog već sam operater.

• Infiltracijska anestezija, kojom se anestezira dublja i veća površina kože, a pogodna je za zahvate koji uključuju zarezivanje kože, kod nekih vaskularnih zahvata te kod nekih operacija na ekstremitetima. Lokalni anestetik uštrcava se potkožno pomoću šprice, čime se blokiraju osjetni živci i njihovi ogranci. I ovu vrstu anestezije ponekad provede sam operater.

• Neuroaksijalna anestezija, kojom se anesteziraju živčani korjenovi koji izlaze iz kralježničke moždine. Ovaj oblik anestezije posebno je preporučljiv kod starijih bolesnika s kroničnim sistemskim bolestima, no kod nekih bolesnika može biti kontraindiciran. Neuroaksijalna anestezija može se podijeliti u dvije skupine: spinalna i epiduralna anestezija.

Spinalna anestezija metoda je neuroaksijalne anestezije kod koje se lokalni anestetik primjenjuje u subarahnoidalni prostor kralježničke moždine, što dovodi do blokiranja provođenja bolnih podražaja u području koje inerviraju anestezirani živci. Ovaj oblik anestezije osobito je pogodan za operacijske zahvate koji se obavljaju otprilike ispod razine pupka, kao što su operacija preponske kile, operacija hemoroida, carski rez, mnoštvo uroloških zahvata te gotovo sve operacije na donjim ekstremitetima, uključujući artroskopiju koljena, ugradnju umjetnog kuka te amputacije nogu. Kod provođenja ovog oblika anestezije lokalni anestetik se pomoću tanke igle primjenjuje u prostor između dva kralješka. Tijekom ovog postupka bolesnik sjedi ili leži na boku, a brzina primjene lijeka ovisi o suradljivosti bolesnika te o anatomiji kralježnice. Spinalna anestezija tipično djeluje oko 2-3 sata, nakon čega se bolesniku počinje vraćati osjet u anesteziranom području.

Epiduralna anestezija je tehnika anestezije kojom se blokiraju korjenovi spinalnih živaca u epiduralnom prostoru pomoću uvođenja epiduralnog katetera. Za razliku od spinalne anestezije, epiduralni kateter omogućava ponavljanje doze lokalnog anestetika, čime se otvara mogućnost titriranja doze lijeka do željenog terapijskog efekta, intraoperacijske i poslijeoperacijske analgezije te širi spektar primjene budući da se epiduralni kateter može postaviti na razini vratne, prsne i slabinske kralježnice. Epiduralna analgezija često se koristi u porodništvu, gdje su njezine prednosti dokazane već nebrojeno puta. Zbog svojeg blagotvornog djelovanja u poslijeoperacijskoj analgeziji nakon velikih operacija (npr. operacije jetre i gušterače), uporabom ovog oblika regionalne anestezije skraćuje se oporavak i omogućuje brže cijeljenje rane.

Zaključak

Danas je dostupan čitav niz različitih tehnika i lijekova koji omogućavaju anesteziranje gotovo svakog bolesnika. Svaka od opisanih metoda sa sobom nosi prednosti i nedostatke te je važno imati na umu da nije uvijek moguće svakog bolesnika anestezirati na jednak način. Odabir odgovarajućeg oblika anestezije ovisi o zahtjevima koje postavlja operacijski zahvat, mogućnostima i suradljivošću bolesnika te, naravno, o procjeni anesteziologa. Bez obzira na oblik anestezije, anesteziolog će dati sve od sebe da iskustvo boravka u sali bude što sigurnije i ugodnije za svakog pojedinog bolesnika.