Razlikujemo tri vrste liječenja:

• liječenje akutne egzacerbacije bolesti ili relapsa
• liječenje imunomodulacijskom terapijom
  • liječenje klinički izoliranog sindroma multiple skleroze
  • liječenje relapsno-remitirajućeg oblika multiple skleroze
  • liječenje sekundarno progresivnog oblika multiple skleroze
  • liječenje primarno progresivnog oblika multiple skleroze
• liječenje simptoma
  • neurorehabilitacijom
  • medikamentozno simptomatsko liječenje

Liječenje relapsa multiple skleroze
Pojava novonastalog objektivnog neurološkog deficita ili relapsa u bolesnika s multiplom sklerozom zahtijeva liječenje akutne egzacerbacije bolesti. U takvim slučajevima primjenjuju se kortikosteroidi u dozama od 500 do 1000 mg u infuziji. Najčešće se primjenjuje metilpredizolon koji kao i ostali kortikosteroidi djeluje protuupalno i imunosupresijski te antiproliferacijski, odnosno sprječava aktivaciju i proliferaciju imunokompetentnih stanica. Njihova primjena traje između tri i pet dana i naziva se "pulsna terapija". Kortikosteroidna terapija se ne primjenjuje u slučajevima akutne infekcije, loše reguliranog dijabetesa ili psihoze.

U slučaju da je primjena pulsne kortikosteroidne terapije kontraindicirana, može se primijeniti plazmafereza. Riječ je o metodi uklanjanja plazme iz krvi oboljelih. Na taj se način s njom uklanjaju i čimbenici upale i cirkulirajuća protutijela, dok se krvne stanice vraćaju bolesniku. Sam postupak uključuje izdvajanje venske krvi, odvajanje plazme od staničnih elemenata krvi, ponovno vraćanje staničnih elemenata, odnosno krvnih zrnaca i nadomjestaka plazme. Plazmafereza je vjerojatno učinkovita kod relapsno-remitirajućih oblika multiple skleroze kao druga linija liječenja akutnog pogoršanja u bolesnika kod kojih je kontraindicirana primjena kortikosteroida. Treba napomenuti, međutim, da je plazmafereza neučinkovita i ne smije se koristiti za liječenje kroničnih ili sekundarnih progresivnih oblika multiple skleroze.

Lijekovi koji usporavaju napredovanje multiple skleroze, a koje u ovom trenutku odobrava američka Nacionalna agencija za hranu i lijekove (FDA) su:

• interferon beta 1a i interferon beta 1 b
• fingolimod
• glatiramer-acetat
• mitoksantrone
• natalizumab

Ti su lijekovi odobreni jedino za liječenje relapsno-remitirajućeg oblika multiple skleroze.

No koji će lijek iz skupine imunomodulacijskih lijekova biti najbolji za nekog bolesnika, ovisi o više čimbenika. Od 1993. godine, kao jedna od najboljih vrsta imunomodulacijske terapije za koju je dokazano da usporava prirodni tijek bolesti i njezino napredovanje, primjenjuju se interferoni beta.

Interferoni su bjelančevine koji nastaju u našem tijelu kako bi nas štitile od različitih bolesti i štetnih vanjskih utjecaja. Iako točan mehanizam njihova djelovanja nije poznat, zna se da imaju antivirusni, imunomodulacijski i antiproliferativni učinak. Interferoni se primjenjuju u dva oblika; primjenjuje se glikozilirani oblik kao interferon beta 1-a i neglikozilirani oblik kao interferon 1-b. Glikozilirani oblik, odnosno interferon beta 1-a, proizvodi se iz stanica sisavaca te je nalik prirodnom humanom interferonu beta-a, dok se interferon beta-b proizvodi iz kultura bakterije E. coli.

Najčešće nuspojave primjene interferona su simptomi nalik gripi: povišena tjelesna temperatura, bolovi u mišićima i kostima, umor i slabost, zatim promjena na koži na mjestu aplikacije lijeka, a u manjem broju slučajeva dolazi do povišenih jetrenih enzima, depresije, alergijskih reakcija te promjena krvne slike.

U Hrvatskoj se na tržištu nalaze sljedeći pripravci koji sadrže interferon:

• interferon beta 1-a, primjenjuje se jedanput tjedno i injektira se u mišić.
• interferon beta 1-a koji se aplicira potkožno triput tjedno u dozama od 22 ili 44 mcg.
• interferon 1-b koji se primjenjuje svakog dana također aplikacijom lijeka potkožno.

Imunomodulacijski lijek je i glatiramer-acetat. Mehanizam djelovanja glatiramer-acetata također nije u potpunosti razjašnjen, ali su studije pokazale da se nakon primjene glatiramer-acetata specifične supresorske T-stanice induciraju i aktiviraju na periferiji. Lijek se primjenjuje svakodnevno supkutanom aplikacijom, tj. pod kožu. Najčešće nuspojave su, kao i kod primjene interferona, lokalne reakcije na mjestu davanja injekcije, zatim bol u prsištu, osjećaj nedostatka kisika, palpitacija i tahikardija opisane su kao neposredna postinjekcijska reakcija, zatim glavobolja, mučnina, rjeđe porast jetrenih enzima i drugi.

U novu generaciju modulacijskih lijekova ubraja se fingolimod. Godine 2010. taj je lijek odobren u SAD-u kao prvi oralni oblik liječenja relapsno-remitirajuće multiple skleroze, a 2011. godine u Europi kao druga linija liječenja kada se interferoni pokažu neučinkovitima. U određenog broja bolesnika pri prvoj primjeni zabilježena je pojava usporenja rada srca, tj. bradikardija, koja se u najvećeg broja bolesnika spontano povukla, no zahtjeva oprez osobito pri prvom uzimanju lijeka.

Kod oboljelih od multiple skleroze koji ne reagiraju na prvu liniju terapije potrebno je primijeniti drugu liniju liječenja, koja ima imunosupresivno djelovanje. U ovu grupu lijekova ubraja se natalizumab koji je monoklonalno protutijelo te citostatici novatron i ciklofosfamid. Kriteriji za njihovu primjenu su aktivna multipla skleroza unatoč liječenju interferonom ili glatiramer-acetatom te brzonapredujući, odnosno teški oblik relapsno-remitirajuće multiple skleroze.

Natalizumab je monoklonsko protutijelo koje se veže na receptore limfocita i sprječava njihovo vezanje na endotel moždanih krvnih žila te onemogućava njihov ulazak u središnji živčani sustav. Sprječavanjem ulaska limfocita onemogućava se i razvoj demijelinizacijskih oštećenja na mozgu. U liječenje se uključuju oboljeli s maksimalnim EDSS-om 5,0.

Primjenom ovog lijeka nastoji se smanjiti invalidnost i kliničke egzacerbacije. Njegova učinkovitost u prevenciji relapsa je visoka i iznosi oko 70%.

Ciklofosfamid se primjenjuje također kako bi se ublažila invalidnost i kliničke egzacerbacije oboljelih od multiple skleroze. Njegove su nuspojave povećan rizik od razvoja leukemije, limfoma, infekcija i hemoragijskog cistitisa. Imunosupresivni lijek mitoksantron, ne primjenjuje se u našoj zemlji jer nije registriran za liječenje oboljelih od multiple skleroze, dok se u svijetu ponajprije koristi za liječenje sekundarno progresivnog oblika multiple skleroze ili agresivnih oblika relapsno-remitirajuće multiple skleroze. Njegovi su učinci skromni, a primjenjuje se vrlo oprezno zbog mogućeg potencijalnog toksičnog učinka na srce.

Kao druga linija liječenja o kojoj se još uvijek razmišlja kad je riječ o liječenju multiple skleroze jest autologna transplantacija koštane srži. Snažnom se imunosupresijom maksimalno smanji broj bijelih krvnih stanica te se potiče nastanak novih limfocita koji više ne napadaju vlastito tkivo.

Trenutačno, nažalost, ni u svijetu, pa tako ni kod nas, nema odobrenih lijekova za primarno progresivni oblik multiple skleroze.

Simptome bolesti liječimo lijekovima koji smanjuju spastičnost (mišićni relaksansi, anksiolitici, neki antiepileptici, botulinum toksin, fizikalna terapija), ublažavaju umor i malaksalost (polivitamini, pravilna prehrana i način života), smanjuju tremor, bol, poboljšavaju raspoloženje, reguliraju smetnje mokrenja i stolice.

Ukočenost, odnosno spastičnost ekstremiteta, onemogućuje i otežava svakodnevno funkcioniranje bolesnika, smanjujući mu slobodu kretanja, mogućnost da obavlja svakodnevne radnje, uzrokuje bol, dovodi do kontrakcija, dekubitusa i drugih neželjenih posljedica. Najučinkovitiji lijek koji se propisuje za liječenje spastičnosti jest miorelaksans i spazmolitik baklofen. Učinkovit je u većine oboljelih i titrira se u dozi od 10 do 140 mg na dan, u podijeljenim dozama. Najčešće nuspojave su umor i slabost. U drugu liniju liječenja spastičnosti ubrajamo benzodiazepine diazepam i klonazepam. Iako mogu biti korisni u liječenju, kad se uzimaju uvijek treba imati na umu da izazivaju ovisnost te da djeluju sedirajuće. Lijek sličan baklofenu je tizanidin i primjenjuje se u dozama od 2 do 32 mg dnevno.

U drugu liniju miorelaksansa ubraja se i dantrolen, lijek koji izravno djeluje na skeletne mišiće te tako smanjuje spastičnost. Rjeđe se propisuje od baklofena jer su mu i nuspojave češće − moguće oštećenje jetre i interakcije s drugim lijekovima. U liječenju spastičnosti, osobito ako se bolesnici žale i na neuropatsku bol, u terapiju se može uvesti lijek iz skupine antiepileptika – gabapentin. Terapijske doze postižu se polaganim uvođenjem lijeka do ukupne doze od 300 ili do 3600 mg/dan. Postizanje učinkovite doze ponekad nije moguće zbog sedacije koju lijek izaziva kod nekih bolesnika.

Teški oblici spastičnosti zahtijevaju i neke druge oblike medikamentoznog liječenja kao što su plasiranje intratekalne baklofenske pumpe, intramuskularna primjena botulinum toksina ili blokada živaca.

Liječenje sekundarno progresivne faze bolesti u prvom redu znači ublažiti simptome osnovne bolesti lijekovima koji smanjuju spastičnost, lijekovima za ublažavanje umora i malaksalosti te lijekovima za smanjenje tremora, ublažavanje boli, smetnji raspoloženja i problema s mokrenjem i stolicom.