Anemija, manjak željeza i vitamin C

Manjak željeza u organizmu

Uzroci manjka željeza u organizmu:

1. Kronična krvarenja
2. Otežana apsorpcija u probavnom traktu (nakon operacije želuca, kod proljeva)
3. Povećana potreba za željezom (u vrijeme rasta, laktacije, trudnoće)
4. Nedostatak željeza u hrani

Potrebna količina željeza za odrasle muškarce iznosi 1mg, a za žene u generativnoj dobi oko 2mg. Dnevna hrana bi morala sadržavati 12 do 15 mg željeza, jer se pokazalo da se iz hrane resorbira 10% željeza. Glavni izvor željeza u hrani su mahunarke (grah, soja, grašak, bob), parenhimatozni organi (jetra, slezena, pluća), žito, lisnato povrće, meso i jaja.

Vitamin C

Vitamin C (askorbatna kiselina, ranije poznata kao askorbinska kiselina) je strukturno sličan glukozi i u većine životinja se može sintetizirati iz glukoze. Ljudi i drugi primati ne mogu sintetizirati vitamin C i moraju ga unositi hranom.

L-askorbatna kiselina podliježe reverzibilnoj oksidaciji i redukciji. Ovo svojstvo C vitamina je ključ razumijevanja njegove uloge kao redoks agensa biološke oksidacije. Sudjeluje u metabolizmu željeza, kao snažan reducens te održava ion željezai bakra u enzimima u potrebnom reduciranom obliku. C vitamin je prijeko potreban za tvorbu kolagena i obnovu tkiva u organizmu. Nakon oralnog uzimanja vitamin C se brzo apsorbira iz dvanaesnika, gornjeg dijela tankog crijeva i kroz sluznicu usta. Ukupna tjelesna zaliha vitamina C procijenjena je na oko 1,5 g; u dnevnoj izmjeni učestvuje 3% zaliha.

Vitamin C prolazi kroz placentu. Novorođenčad imaju višu razinu C vitamina nego majke. Vitamin C  i njegovi metaboliti uglavnom se izlučuju urinom. Vitamin C se izlučuje u majčino mlijeko i ako majka uzima dovoljnu količinu, djeca koja se hrane majčinim mlijekom ne trebaju dodatnu primjenu.

Unos i metabolizam željeza

Osoba tjelesne težine od 70 kg ima otprilike 3,5-4 g željeza u organizmu. Oko dvije trećine tog željeza nalazi se u hemoglobinu (hemoglobinsko željezo). Gotovo trećina željeza u zdravom organizmu nalazi se u rezervama, u mononuklearno-makrofagnom sustavu, prvenstveno jetre (400 mg), koštane srži (290 mg) i slezene. Razmjerno je mali dio željeza, otprilike 4%, u mišićima te sudjeluje u izgradnji  mioglobina (mioglobinsko željezo), a ostatak je željeza u raznim enzimima, primjerice katalazi, peroksidazama, mliječnoj dehidrogenazi i drugima (enzimsko željezo), gdje ga ima otprilike 40 mg, tj. oko  1 % željeza.

Organizam ne stvara željezo, stoga se ono u organizam unosi hranom. Ako ga u hrani nema dovoljno, u čovjeka se razvija manjak željeza tj.sideropenija. Prosječni dnevni unos hranom je od 10 do 15 mg željeza koje je gotovo čitavo u trovalentnom obliku, dakle u feri-spojevima. Željezo se u trovalentnom obliku  ne može apsorbirati već se prvo mora reducirati u dvovalentni oblik, u fero-željezo. Izuzetak čini željezo u hemu (mišići, jetra). Hem se apsorbira i tek se intracelularno u enterocitima oslobađa željezo. Prijelaz željeza u dvovalentni oblik odigrava se pretežno u želucu i početnom dijelu tankog crijeva, u duodenumu. Pri redukciji feri-željeza u fero-željezo solna kiselina nema utjecaja; ona pomaže rastvarati hranu, ali ne utječe na redukciju željeza.

Željezo koje se u želucu reducira u dvovalentni oblik, pod utjecajem reduktivnih tvari, poput vitamina C, apsorbira se u želucu, u duodenumu do sredine tankog crijeva. Željezo ulazi  u stanice crijevnog epitela (enterocite) i iz tih stanica prelazi u cirkulaciju. Ako su zalihe  željeza prazne, željezo se ne zadržava u stanicama epitela crijeva već odmah prelazi u plazmu; ako su pune, željezo koje je ušlo u plazmu  ne može se prenijeti u rezerve već se transferinom  vraća u enterocite i počinje taložiti u tim stanicama kao feritin (spoj bjelančevine apoferitina i  trovalentnog željeza). Stupanj zasićenosti  enterocita feritinom djeluje kao sluznička barijera daljnjoj apsorpciji željeza.   

Tijekom dana vrijednosti željeza u serumu padaju pa ga uvečer ima otprilike 25 % manje u cirkulaciji nego ujutro. Taj je ciklus obrnut u osoba koje rade noću. Kad je željezo ušlo u organizam i u cirkulaciju, ono prije svega odlazi u koštanu srž, gdje je potreba za njim najveća; tamo se izgrađuje hemoglobin i stvaraju eritrociti. Transferin prenosi željezo na svojim polovima. Predaje ga eritroblastu, tako da se veže na transferinski receptor i molekula se  pinocitozom unosi u stanicu.

Oslobođeno se željezo u mitohondrijima ugrađuje u hem. Svaki se dan stvara oko 6 grama hemoglobina, za što je potrebno 20 mg željeza. Ostalo neiskorišteno željezo (oko 30%) služi kao rezervno željezo.  U zalihama se željezo čuva vezano s feritinom i hemosiderinom. Feritin je u vodi topljivi kompleks željeza i bjelančevine molekularne mase 465 000. U normalnim uvjetima gotovo se svo rezervno željezo nalazi u obliku feritina, pri nagomilavanju željeza u organizmu količina hemosiderina raste. Željezo je u feritinu i hemosiderinu u feri-obliku. Mobilizira se iz kompleksa redukcijom pomoću vitamina C u fero-oblik, a ceruloplazmin katalizira oksidaciju željeza u feri-oblik za  vezanje na transferin u plazmi.

Potrebe organizma za željezom

Organizam vrlo racionalno gospodari željezom. Željezo koje je jedanput ušlo u organizam praktički više iz organizma ne može izići fiziološkim putem. Potrebe organizma za željezom stoga su malene. To vrijedi, međutim samo za odrasla muškarca, u žena je u dobi fertiliteta gubitak veći, jer žena svaki mjesec menstruacijom gubi željezo. Stoga se metabolizam željeza u žene i muškarca razlikuju. Gubitak željeza u muškarca iznosi u prosjeku 1,0 mg u dvadeset i četiri sata, a u žene oko 2 mg. Iz toga proistječe da je dnevna potreba za željezom kod žena gotovo dvostruka, i iznosi 2,0-2,5 mg. U žene treba uzeti u obzir i trudnoća. Svaka normalna trudnoća za ženu je daljnji gubitak od kojih 300 mg željeza (krvarenje pri porođaju i placentarno željezo), ne računajući 400 mg željeza za fetus, što se kompenzira izostankom menstrualnog krvarenja za vrijeme trudnoće.

Kako žena treba više željeza od muškarca, razumljivo je da među ženama nailazimo na veći broj sideropenija i sideropeničnih anemija. Svakodnevno miješana hrana prosječnog čovjeka sadrži od 10 do 15 mg željeza. Čovjek, međutim, iskorištava samo 10-15% željeza iz hrane, što znači da iz normalne, miješane hrane apsorbira 1,0-1,5 mg željeza. Zdravi muškarac koji se normalno hrani ne može, prema tome, postati ni sideropeničan ni anemičan, jer prima i apsorbira dovoljno da nadoknadi dnevni gubitak od 1,0 mg željeza. Sideropenija kod žene ne mora značiti bolest, u većini je slučajeva ona je nesrazmjer  između količine željeza koju žena gubi za vrijeme menstruacije i željeza što ga prima i iskorištava iz hrane.