Normalni srčani impuls nastaje u sinoatrijskom ili sinusnom čvoru koji se nalazi na ušću gornje šuplje vene u desnu pretklijetku srca. Sinusni čvor je prirodni elektrostimulator (''pacemaker''), međutim njegova aktivnost ovisi o autonomnom živčanom sustavu i cirkulirajućim hormonima. Srčani impuls se zatim provodi kroz pretklijetke do atrioventrikularnog (AV) čvora koji se nalazi na spoju između desnog atrija i desnog ventrikula. U AV-čvoru dolazi do usporenja provođenja (120-200 ms), što omogućuje adekvatno punjenje ventrikula krvlju. U daljnjem tijeku srčani impuls prolazi kroz His-Purkinjeov sustav koji uključuje Hisov snop, lijevu i desnu granu te u završetku razgranatu mrežu Purkinjeovih vlakana koja prenose srčani impuls na srčana mišićna vlakna.
Normalni srčani ritam naziva se sinusni ritam, a normalna frekvencija srca, tj. nastajanja srčanog impulsa u sinusnom čvoru je 60-100/min. Srčane frekvencije manje od 60/min (nekada 50/min) nazivamo bradikardije, a više od 100/min tahikardije.
Poremećaje srčanog ritma možemo podijeliti prema frekvenciji na bradiaritmije i tahiaritmije, a prema mjestu nastanka na supraventrikularne aritmije (nastaju u pretklijetkama) i na ventrikularne aritmije (nastaju u srčanim klijetkama).
Supraventrikularne ekstrasistole: preuranjene kontrakcije atrija, rijetko uzrokuju simptome, javljaju se i kod zdravih ljudi.
Fibrilacija atrija: česta aritmija u općoj populaciji, pogotovo kod starijih osoba. Rizik razvoja fibrilacije atrija raste s dobi. Nastaje zbog brzih i nepravilnih električnih impulsa u atrijima (frekvencije >300/min) što dovodi do gubitka kontrakcije atrija. Navedeno povećava rizik nastanka tromba (ugruška) u atrijima. Osim specifičnog liječenja aritmije, ovisno o riziku bolesnika, često zahtijeva i liječenje antikoagulantnim lijekovima.
Undulacija atrija: Električni impulsi ''kruže'' relativno pravilno u atrijima, frekvencijom oko 300/min.
Supraventrikulske tahikardije: uključuje tahikardije koje nazivamo ''kružnim'' tahikardijama, počinju i prestaju naglo te su pravilnog ritma, frekvencije 150-250/min. Tahikardija je uvjetovana postojanjem dodatnog puta ili u AV-čvoru ili bilo gdje u srcu na spoju atrija i ventrikula koji omogućuje ''kruženje'' tahikardije. Uspješno se liječi radiofrekventnom ablacijom aberantnog puta.
Ventrikularne ekstrasistole: preuranjene kontrakcije ventrikula, za razliku od supraventrikularnih, češće su simptomatske. Mogu se javljati u zdravih ljudi ali i često kod bolesnika sa strukturnom bolesti srca.
Ventrikulska tahikardija: ubrzan srčani ritam koji nastaje u srčanim klijetkama. Česte su kod bolesnika s preboljenim infarktom miokarda i kardiomiopatijama. Zbog neadekvatnog punjenja klijetki, smanjuje se sposobnost srca za pumpanje krvi prema tijelu. Gotovo uvijek su simptomatske, a simptomi mogu biti bol u prsištu, omaglice, gubitak svijesti i srčani arest. Liječenje uključuje elektrokardioverziju i hitnu defibrilaciju, antiaritmike, ugradnju kardioverter-defibrilatora i radiofrekventnu ablaciju. Naravno, svako liječenje ventrikulske tahikardije uključuje i liječenje osnovne bolesti srca koja je dovela do aritmije.
Fibrilacija ventrikula: Kao i kod fibrilacije atrija, aritmija nastaje zbog brzih i nepravilnih električnih impulsa koji dovode do gubitka kontrakcije ventrikula, samim time do srčanog aresta i gubitka svijesti, a ako se brzo (odmah) ne provede reanimacijski postupak i hitna defibrilacija dolazi do smrti.
Aritmije mogu biti potpuno asimptomatske, međutim najčešće uzrokuju palpitacije (osjećaj ubrzanog ili nepravilnog rada srca). Također, aritmije mogu uzrokovati zaduhu, bolove u prsištu, omaglice, a ozbiljniji poremećaji ritma, pogotovo ventrikularni poremećaji ako se ne prepoznaju i ne liječe ritma mogu uzrokovati gubitak svijesti, srčani arest pa i smrt.
U obradi svakog bolesnika koristi se anamneza i fizikalni pregled i 12-kanalni EKG, koji su nekada dovoljni za dijagnozu aritmije, pogotovo ako je EKG snimljen za vrijeme simptoma i pojave aritmije. U daljnjoj obradi koriste se 24-satni holter EKG, test opterećenja (ergometrija) te ultrazvuk srca radi isključivanja strukturne bolesti srca. Može se učiniti i tilt up-test, ugraditi loop recorder pod kožu koji dulje vrijeme bilježi srčani ritam te učiniti i elektrofiziološko ispitivanje.