Pod definicijom fekalne inkontinencije podrazumijeva se povremena ili trajna nemogućnost zadržavanja stolice (>10 mL) u trajanju od najmanje mjesec dana kod osoba starijih od tri godine.
Zadržavanje stolice ovisi o brojnim čimbenicima kao što su mentalno zdravlje, konzistencija i volumen stolice, motilitet crijeva, rastezljivost rektuma, funkcija analnog sfinktera, inervacija tkiva i organa oko završnog dijela rektuma uključujući i anorektalne reflekse. Anatomska barijera koja osigurava kontinenciju stolice je stijenka završnog rektuma, te unutarnji i vanjski analni sfinkter i puborektalni potporni mišići.
Disfunkcija analnih sfinktera
Smanjena propustljivost rektuma. Normalno završni dio ravnog crijeva (rektum) zadržava oko 300 mL stolice bez nagona za defekacijom. U stanjima smanjene propustljivosti rektuma pokreće se refleks defekacije i na minimalne količine stolice u ampuli rektuma. Najčešće se tada radi o upalnim bolestima crijeva (ulcerozni kolitis i kolitis povezan s Crohnovom bolešću) te postiradijacijskom kolitisu (kolitisi nakon zračenja zbog malignih tumora u maloj zdjelici).
Poremećena osjetljivost rektuma u bolestima kao što su diabetes mellitus, multipla skleroza, demencija, povrede produžene moždine.
Impakcija stolice u ampuli rektuma je vrlo čest razlog inkontinencije kod starijih osoba. Radi se o „zaglavljenom" komadu tvrde stolice u ampuli rektuma koji trajno relaksira unutarnji analni sfinker i time dovodi do trajnog propuštanja tekuće stolice.
Procjena pacijenata s fekalnom inkontinencijom počinje iscrpnim razgovorom te dobrim kliničkim internističkim, baš kao i neurološkim pregledom. Digitorektalni pregled je vrlo važna i lako izvodljiva pretraga koja nam daje dobar uvid u stanje sfinktera i eventualnu infiltraciju stijenke rektuma, a izvodjiva je već u ordinaciji liječnika opće prakse. Od daljnjih dijagnostičkih procedura najvažnije su rektosigmoidoskopija, anorektalna manometrija, transrektalni ultrazvuk, elektromiografija sfinktera.
„Biofeedback"-terapija predstavlja bezbolnu, neinvazivnu tehniku gdje pacijente učimo da kontroliraju određene tjelesne procese koji nisu pod kontrolom naše volje, kao što je ritam rada srca, tonus glatkih mišića, temperatura. Ove aktivnosti se mogu registrirati elektrodama i bilježiti, odnosno evaluirati na monitoru.
Jedna od indikacija za ovu tehniku je i fekalna inkontinencija, koja se provodi uglavnom u devet navrata u trajanju od 40 do 60 minuta, pod kontrolom obučene medicinske sestre u periodu od tri do šest mjeseci.
Kirurška terapija uključuje parcijalno obnavljanje sfinktera ili podizanje stražnjeg dijela sfinktera. Novije mogućnosti su implantacija arteficijalnog sfinktera. Radi se o manžeti koja se ugrađuje oko analnog kanala, a kontrolna pumpa za manuelnu regulaciju tonusa u skrotum ili labija vagine.
Korisnik jednostavnim postupkom stiskanja kontrolne pumpe dozvoljava defekaciju. Alternativa ovim postupcima je injekcija biomaterijala u unutranji analni sfinkter (silikon, kolagen) u cilju pojačanja tonusa mišića. Ovi postupci su još u fazi ispitivanja učinkovitosti, te nisu za širu upotrebu.