Treća dob

Hospicij i palijativna skrb

Objavljeno 03.10.2006.

Prof. dr. sc. Anica Jušić, dr. med., specijalist neurolog

Teškom bolesniku palijativna skrb pristupa holistički, tj. u središtu pozornosti nije samo bolest, odnosno bolesni organ, nego cijela osoba sa svim svojim psihološkim, društvenim i duhovnim problemima. Iskreno suosjećanje povezuje se s najvišim dostignućima u medicini.

O hospicijima i palijativnoj skrbi u svijetu
Organizirani početak hospicijskog pokreta u Hrvatskoj u svrhu izobrazbe i širenja informacija
Hospicijski kućni posjeti
Strategija razvoja palijativne skrbi

O hospicijima i palijativnoj skrbi u svijetu

Cilj palijativne skrbi je podizanje kvalitete života i umirućih i njihove obitelji/njegovatelja. Osnovne su pretpostavke da je bolesnik centar svih događanja i u svakom je trenutku osoba koju treba poštovati, koja sama o svemu odlučuje.

Palijativna je skrb danas prihvaćena u svijeta. Početak seže u pedesete godine prošlog stoljeća kad se bitno promijenio stav prema umirućima. Briga za njih tada prestaje biti samo izraz kršćanskog milosrđa i suosjećanja te postupno postaje obveza zdravstvenog osoblja, posebice u primjeni novih lijekova koji ublažuju simptome (u prvom redu bol). Počinje se govoriti o "dobroj smrti", u koju svakako ne spada smrt među instrumentarijem intenzivnih njega, nego u željenoj obiteljskoj ili obitelji sličnoj okolini. Početkom suvremenog hospicijskog pokreta smatra se 1967. godina kad je u Londonu otvoren Hospicij sv. Kristofora (Cicely Saunders).

Dvije se godine kasnije u sklopu iste ustanove otvara i kućna hospicijska skrb u obiteljima umirućih. Najčešće je obavljaju isti interdisciplinarni timovi, koji prate bolesnika na dvije lokacije. Osnovne su ideje Hospicija sv. Kristofora: smrt je normalan događaj; hospicijska/palijativna skrb (hospicij je stari, srednjovjekovni naziv, dok je palijativan suvremeni naziv kanadskog podrijetla) nema za cilj odgađanje ni ubrzavanje smrti. Cilj je podizanje kvalitete života i umirućih i njihove obitelji/njegovatelja. Osnovne su pretpostavke: bolesnik je centar svih događanja i u svakom je trenutku osoba koju treba poštovati, koja sama, prvenstveno, o svemu odlučuje.

Bolesniku se pristupa holistički, tj. u središtu pozornosti nije samo bolest, odnosno bolesni organ, nego cijela osoba sa svim svojim psihološkim, društvenim i duhovnim problemima. Iskreno suosjećanje povezuje se s najvišim dostignućima u medicini. Uz smisao za detalje, oni koji se skrbe dužni su prenositi svoje znanje drugima i sudjelovati u istraživanjima koja su osnova napretka svake struke. Povjerenstvo ministara Europske Unije u posebnom je aktu iz 2003. dalo podrobne preporuke državama članicama kako organizirati palijativnu skrb u svojim državama. Izvorni engleski tekst preveden je na hrvatski i umnožen.

Organizirani početak hospicijskog pokreta u Hrvatskoj u svrhu izobrazbe i širenja informacija

U posebnom prostoru u Regionalnom hospicijskom centru, u Hirčevoj 1 u Zagrebu, smješteni su elektronički upravljani kreveti, oksigenatori, WC-stolci, oprema za supkutane medikacijske infuzije pod kontrolom bolesnika i druga pomagala u kućnoj njezi, te priručna apoteka i sistematski vođena kartoteka.

U proljeće 1994. godine organiziran je Prvi simpozij Hospicij i palijativna skrb u Zagrebu u Hrvatskom liječničkom domu. Ujesen iste godine osnovano je Hrvatsko društvo za hospicij/palijativnu skrb u HLZ-u. Inicijator i organizator obaju događaja bila je Anica Jušić, koja je izabrana za prvu predsjednicu društva . Uz pomoć domaćih sudionika i posebice gostiju predavača iz Engleske, Poljske, Njemačke, Italije, Mađarske, SAD-a i Kanade te financijske pomoći OSI Hrvatska i još značajnije OSI NY, organizirani su brojni simpoziji, konferencije, tečajevi i predavanja različitih profila. Članovi Društva odlazili su na edukacijske tečajeve, seminare i kongrese u Englesku, Poljsku, SAD, Kanadu, Mađarsku, Njemačku, Nizozemsku i Italiju. Najčešće im je i opet pomogao OSI NY, odnosno njegove direktorice Kathleen Foley i Mary Callaway. Godine 1999. počele su praktične aktivnosti. Anica Jušić osnovala je Hrvatsku udrugu prijatelja hospicija kao logističku potporu zborskom društvu.

Udruga je neovisna pravna jedinica, pravna osoba s vlastitim računom i mogućnošću da bude vlasnik ili osnivač. Počeli su tečajevi za hospicijske dobrovoljce. Prvi interdisciplinarni hospicijski posjet bio je u prosincu 1999. godine. Počeli su i posjeti u Domu za stare i nemoćne u Crnatkovoj ulici, kao širi direktno nadzirani poligon izobrazbe dobrovoljaca za hospicijske kućne posjete. Ovi su se posjeti proširili čak na Kliniku za dječje bolesti u Klaićevoj. U početku su centar aktivnosti, tjedni supervizijski sastanci, pohrana pomagala za njegu i ljekarna bili u privatnom stanu inicijatorke, u Gundulićevoj 49 u Zagrebu.

Tako je bilo do 2002. godine kad je Gradski ured za zdravstvo iznajmio Udruzi prostor od 90 kvadratnih metara (u nekadašnjoj praonici rublja DZ Maksimir, Hirčeva 1). Prostor su adaptirali dobrovoljci i u jesen 2002. godine u njemu je otvoren Regionalni hospicijski centar, uz deklarativnu podršku Ministarstva zdravstva, kao centar za hospicijske kućne posjete te supervizijske i didaktičke sastanke i tečajeve. Ovdje se počela razvijati i služba žalovanja te ambulanta za bol i palijativnu skrb. U posebnom prostoru smješteni su elektronički upravljani kreveti, oksigenatori, WC-stolci, oprema za supkutane medikacijske infuzije pod kontrolom bolesnika i druga pomagala u kućnoj njezi, te priručna apoteka i sistematski vođena kartoteka.

Hospicijski kućni posjeti

Hospicijski kućni posjeti bili su organizirani na ovaj način: prvi bi se kućni posjet sastojao od 2 do 3 člana tima, od liječnika i medicinske sestre ili socijalnog radnika, sa zadatkom procjene potreba bolesnika i obitelji. Ovisno o prilikama, uključivani su i drugi članovi tima - fizikalni terapeut, psiholozi te nezdravstveni volonteri kao zamjena za zaposlene ukućane. Po potrebi se uključuju i konzultanti - dobrovoljci: kirurg, dermatolog, fizijatar, pravnik, duhovnik. Bolesniku su posuđivana pomagala za njegu. O posjetama se pišu izvještaji u triplikatu - jedan za bolesnika, drugi za nadležnog liječnika PZZ-a i treći za arhivu Regionalnog hospicijskog centra.

Jedine su osobe u punom radnom odnosu administrator i socijalni radnik - koordinator dobrovoljaca. Oni su odgovorni za administraciju i primanje poziva. Također, organiziraju prijevoz tima do adresata prema programu slobodnog vremena dobrovoljaca, koji ujedno rade puno radno vrijeme drugdje i imaju svoje obiteljske obveze. I tako se radi već pet godina. Svaki dan koji uzimaju za edukaciju u palijativnoj skrbi moraju odraditi glavnom poslodavcu. Studenti nakon što se vrate kući rade dvostruko, nadoknađujući propušteno, umjesto da elaboriraju novostečeno znanje. U 2000. godini brinuli smo se za 45 bolesnika i njihove obitelji. Na isti je način u 2004. godini opskrbljen 291 umirući bolesnik.

Ukupno smo se za posljednjih pet godina pobrinuli za 725 bolesnika i njihovih obitelji. Učinio je to tim dobrovoljaca sastavljen od 3 do 4 liječnika, 2 do 3 medicinske sestre, 1 socijalnog radnika, 1 fizikalnog terapeuta, 2 psihologa i oko 25 dobrovoljaca koji nisu iz zdravstvenih zanimanja. Služba žalovanja i ambulanta za bol i palijativnu skrb počele su se oblikovati - i sve to na dobrovoljačkom principu.

Strategija razvoja palijativne skrbi

Osnivanje Ustanove za palijativnu skrb je osnovni prioritet Hospicijskog pokreta u Hrvatskoj.

Svaki bi zdravstveni djelatnik morao proći stanovitu izobrazbu iz palijativne skrbi. Nekomplicirane bolesnike liječiti će PZZ ili odgovarajući specijalisti različitih medicinskih specijalnosti. U kompliciranim slučajevima uključit će se interdisciplinarni tim palijativne skrbi s više iskustva, posebnom izobrazbom iz palijativne skrbi i s više vremena za rješavanje kompleksnih medicinskih i psihosocijalnih problema. Regionalni hospicijski centar trebao bi se razviti u prvu ustanovu za palijativnu skrb (prema Zakonu o zdravstvenoj zaštiti iz 2003. NN 121/03), uključujući centar za hospicijske kućne posjete, ambulantu za bol i palijativnu skrb te dnevni hospicijski boravak. Članovi iste ekipe mogu raditi različitim danima u tjednu u stacionaru, kućnim posjetima, ambulanti ili dnevnom hospicijskom boravku, prateći istog bolesnika prema potrebi i aktualnom događanju na različitim mjestima.

Ustanova bi trebala biti "svjetionik" - model za sve hrvatske gradove. U gradovima s medicinskim fakultetom trebala bi postati jedinica za praktičnu edukaciju za vrijeme dodiplomskog i poslijediplomskog studija. Sve bi jedinice, i one veće i one manje, trebale biti povezane razrađenom i proširenom mrežom različitih oblika komunikacije. Financijski bi palijativna djelatnost trebala biti pokrivena u prvom redu od Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO). On bi trebao platiti jezgru djelatnika u punom radnom odnosu. Djelatnike koji rade pola radnog vremena, transport, administraciju i istraživanje trebali bi pokriti projekti i donacije.

Trenutno su projekti jedini izvor financiranja rada Regionalnog hospicijskog centra. Posao u punom radnom vremenu i ugovor s HZZO-om može se ostvariti samo nakon osnivanja Ustanove za palijativnu skrb, jer HZZO ne može ugovarati s "udrugom". Osnivanje Ustanove za palijativnu skrb je zato danas naš osnovni prioritet.

Arhivski članak, podaci u tekstu sukladni su medicinskim stavovima u trenutku objave.

NPS-HR-NP-00193

Sve članke vezane uz ovu temu pronađite ovdje

(36)

4.6 od 5

Priručnik bolesti

Odaberite grupu bolesti ili pretražite po ključnoj riječi

Priručnik bolesti sastavljen je kako biste se brzo informirali o bolesti koja vas zanima. Određene bolesti posebno su obrađene u okviru skupine na Mapi tijela kojoj pripadaju te ih svakako potražite.