Dijabetes i starija životna dob

Dijabetes je uzrok sve značajnijeg broja zdravstvenih komplikacija te je jedan od značajnih uzroka smrti uzrokovanih komplikacijama ove bolesti (bolesti srca i krvnih žila).

Poslije pedesetih godina života, razina glukoze (šećera) u krvi postupno se povisuje kod većine osoba. Kada se razina šećera u krvi starijih osoba značajnije poveća, riječ je o dijabetesu. Međutim, neka istraživanja pokazuju da i kod starijih osoba koje imaju blago povećanje vrijednosti šećera u krvi dolazi do povećane učestalosti komplikacija, kao što su npr. bolesti srca i krvnih žila, teža pokretljivost, slabljenje vida.

Zato se i blaga povećanja razine šećera u krvi starijih osoba moraju shvatiti ozbiljno i ne smiju se pripisati starosti, kao što nitko u zdravstvenom sustavu ne smije imati stav da starije osobe ne treba "ozbiljno" liječiti.

Osobe u dobi od 70 do 75 godina mogu još dovoljno dugo živjeti da im se razviju komplikacije koje su kod neliječenog dijabetesa vrlo česte te stariju osobu treba liječiti s jednakom pažnjom, kao i osobe u mlađoj životnoj dobi. Također, potrebno je osvještavati i osobe u starijoj dobi o važnosti preuzimanja odgovornosti za vlastito zdravlje jer i u toj dobi možemo svojim ponašanjem povećati (ili smanjiti) kvalitetu života.

U starijoj dobi je češća tzv. inzulinska rezistencija tkiva, posebno kod starijih osoba prekomjerne tjelesne težine (odnosno inzulin ne može "prebaciti" šećer iz krvi u tkiva, pa ona ostaju bez dovoljno energije koju im daje šećer, a razina šećera u krvi raste i uzrokuje brojne komplikacije i oštećenja u organizmu).

Porastom životne dobi mijenja se sastav tijela, odnosno smanjuje se udio mišićnog tkiva, a raste udio masnog tkiva (ako usporedimo mišićnu masu u dobi od 30 i u dobi od 80 godina, ona se smanjuje za otprilike trećinu), što nepovoljno utječe na pojavu dijabetesa.

Tjelesna aktivnost obično se smanjuje sa životnom dobi, a dokazano je da je upravo tjelesna aktivnost značajan čimbenik u smanjenju inzulinske rezistencije tkiva, odnosno tjelesna aktivnost dokazano povećava mogućnost inzulinu da "prebaci" šećer u tjelesna tkiva, odnosno tjelesne stanice.

Prehrana u starijoj životnoj dobi često se mijenja, postaje jednoličnija, a često se javlja i debljina (u tzv. srednjoj starosti). S druge strane, šećerna bolest pospješuje proces starenja jer nepovoljno utječe na tkiva (krvne žile, živce, osjetilo vida).

Ljudi s tipom 2 šećerne bolesti mogu godinama biti bez ikakvih simptoma, ali kada neučinkovitost inzulina uznapreduje, mogu se razviti simptomi. Povećano mokrenje i žeđ su najprije blagi, a postupno se kroz tjedne ili mjesece pogoršavaju.

Kod starijih osoba ponekad se smanjuje osjet žeđi, a može se smanjiti i bubrežna funkcija pa simptomi u početku mogu biti "prikriveni". Zato je važno da starije osobe redovito obavljaju preventivne preglede, odnosno kontroliraju razinu šećera u krvi.

Zbog prikrivenih simptoma uz često nedovoljno uzimanje tekućine kod starijih osoba, postoji mogućnost dehidracije koja može dovesti do zbunjenosti, pospanosti, dezorijentiranosti.

U liječenju se primjenjuje propisivanje odgovarajuće prehrane, ali i oralni antidijabetici, a u težim slučajevima i inzulin.

Liječenje starijih osoba s dijabetesom jednako je kao i liječenje mlađih osoba, s tim da se poštuju specifičnosti starije životne dobi (smanjena potreba za kalorijama u prehrani, moguća smanjena funkcija bubrega, moguća otežana apsorpcija hranjivih sastojaka iz probavnog sustava). Razina glukoze mora se liječenjem držati unutar normalnih granica.

Uvijek treba uzeti u obzir i socijalne uvjete u kojima starija osoba živi, kao i razinu njenog samostalnog funkcioniranja.

Ako je osoba u visokoj životnoj dobi, slabije pokretna, oslabljenog vida ili dementna (zaboravna), način liječenja mora se prilagoditi tim specifičnostima (npr. ne može sama sebi davati inzulin).

U prehrani se preporučuje "dijabetička prehrana", jednako kao i u mlađoj životnoj dobi (koja se može i individualno prilagoditi potrebama i željama starijih osoba), pri čemu je važno upoznati i nekog od članova obitelji s takvim načinom prehrane. Tjelesnu težinu važno je održavati u granicama normale. Primjerena tjelesna težina preduvjet je zdravlja i u starijoj životnoj dobi. Preporučuje se mediteranska prehrana s većim udjelom vlakana.

Tjelesna aktivnost preventivna je i terapijska mjera kada je riječ o šećernoj bolesti. U starijoj životnoj dobi vrlo je važno uzeti u obzir i opće stanje organizma, postojeće bolesti te prilagoditi tjelesnu aktivnost, zbog mogućih ograničenja. Prije uvođenja tjelesne aktivnosti starija osoba mora se konzultirati sa svojim liječnikom, a poželjno je i savjetovanje s kineziologom.

U starijoj životnoj dobi preporučuje se:
Svakodnevna umjerena ili lagana šetnja (minimalno tri puta tjedno). Zbog mogućih promjena (artroza u zglobovima, koljenima i kukovima) poželjnije je hodanje po ravnoj površini. Preporučuje se i nordijsko hodanje radi ravnomjerne raspodjele opterećenja na zglobove.
Plivanje, uz poštivanje preporuka (ne ulaziti naglo u vodu, posebno hladniju kada su i visoke temperature zraka, ne ulaziti u vodu nakon obilnog obroka). Preporučuje se plivanje leđnim stilom, u vodi koja nije prehladna.
Primjerena tjelesna aktivnost u starijoj dobi su i lagani oblici plesa (bez naglih i brzih pokreta te joga (uz poštivanje mogućih ograničenja). Ako je starija osoba u dobroj "kondiciji" i funkcionalna, može se baviti i brojnim drugim aktivnostima, uz prethodnu konzultaciju s liječnikom. Važno je naglasiti da tjelesna aktivnost ne podrazumijeva samo vježbanje, nego svaki oblik aktivnosti koja uključuje tjelesne pokrete: rad u vrtu, igru s unucima, kućanske poslove.