Urinarna inkontinencija u žena

Glavne vrste urinarne inkontinencije

Ostale vrste inkontinencije

Osim stresne i urgentne inkontinencije postoje i manje uobičajene vrste inkontinencije. Jedna od njih je prelijevajuća inkontinencija. Kod nje u slučajevima nepotpunog pražnjenja mjehura, kad je mišić odgovoran za pražnjenje mjehura "lijen", do pražnjenja mjehura dolazi kad je on prepunjen i kad zbog velike količine urina dolazi do prelijevanja kroz mokraćnu cijev. Nadalje, inkontinencija se koji puta javlja vezana uz druge zdravstvene probleme, uzimanje lijekova ili pak posebna duševna stanja.

Razgovor kao putokaz ispravne dijagnoze

Najveći je problem što većina žena s inkontinencijom rijetko sama započinje razgovor ili nevoljko traže medicinsku pomoć zbog nelagode i srama koji se javljaju vezano za problem inkontinencije. Upravo je zbog toga važno istaknuti da inkontinencija nije normalno stanje bez obzira na dob žene, te da je iznimno važno potražiti pomoć i o tome razgovarati. Već kod samog razgovora s liječnikom (dakle, prilikom uzimanja anamneze) moguće je iz nekoliko glavnih podataka doći na pravi put prema ispravnoj dijagnozi. Važna pitanja su sljedeća:

• U kojim situacijama dolazi do bježanja mokraće? (primjerice, uz iznenadni nagon, uz kihanje, kašljanje, smijanje, dizanje  tereta, ili se navedeno dogodi i kod najmanjeg napora bez ikakvog upozorenja, kao što su ustajanje iz kreveta, čučanj ili hod)

• Od kada traje navedeni problem i je li došlo do pogoršanja tijekom vremena?
• Koliko često mokrite po danu i ustajete li noću?
• Koliko učestalo dolazi do bježanja mokraće?
• Kolika količina mokraće pobjegne?

Dijagnostička obrada

Dnevnik mokrenja predstavlja zapisivanje dnevnih aktivnosti i podataka o količini unesene tekućine te količini izmokrene mokraće, uz evidenciju vremena. Kod žena s inkontinencijom važno je zabilježiti i svaki incident bježanja mokraće uz opis prisutnosti ili odsutnosti nagona na mokrenje ili aktivnosti tijekom koje je došlo do bježanja mokraće. Ovaj dnevnik daje korisne informacije o mogućem uzroku inkontinencije te liječnika može usmjeriti prema ispravnoj dijagnozi i adekvatnoj terapiji.

Specifični testovi, kao što je test kašljanja uz napunjeni mjehur, često se primjenjuju tijekom pregleda. Za vrijeme samog testa prati se dolazi li do istjecanja mokraće.

Laboratorijske pretrage koje uključuju pregled sedimenta urina i urinokulturu pokazatelji su infekcije u mokraćnom sustavu koja se može liječiti, te na taj način umanjiti ili u potpunosti ukloniti simptome učestalog mokrenja. Krvni testovi obično služe kao pokazatelji funkcije bubrega.

Urodinamska obrada izvodi se uz nalaz sterilne urinokulture kod žena s inkontinencijom na način da se kroz mokraćnu cijev u mjehur stavlja kateter putem kojeg se mjehur puni, nakon čega se obavljaju mjerenja koja ukazuju na poremećaj funkcije punjenja i pražnjenja mjehura. Obično se izvodi tijekom plana operacijskog liječenja inkontinencije ili ako uzrok bježanja mokraće nije u potpunosti jasan.

Zaključak

Probleme inkontinencije ne bi se trebalo prihvatiti kao "normalni" dio urogenitalnog starenja, budući da su danas dostupni učinkoviti terapijski postupci koji mogu uvelike poboljšati kvalitetu života žene s takvim problemom. Liječniku bi se trebalo obratiti u svim slučajevima ponavljajuće inkontinencije, čak i ako se radi o bježanju male količine mokraće.