Muška neplodnost

Ljudska plodnost

Ljudska plodnost ima tri važne karakteristike:

1. Relativno nisku uspješnost: u normalnim uvjetima vjerojatnost oplodnje po menstruacijskom ciklusu je prosječno 25% što se objašnjava relativno uspješnom spermatogenezom i visokom incidencijom embrija s letalnim abnormalnostima, posebice kromosomskim.
   
2. Podložnost voljnoj kontroli: korištenjem kontraceptivnih metoda
   
3. Utjecaj psiho-socijalnih čimbenika: u prethodna tri desetljeća broj djece u obiteljima zapadnih zemalja se smanjio od 2,9 na 1,8.
   

Najčešći uzroci smanjene plodnosti:

1. bolesti jajovoda 14%
   
2. poremećaji menstruacijskog ciklusa 21%
   
3. poremećaji interakcije cerviksa/sperma 5%
   
4. jaka muška subfertilnost/infertilnost 5%
   
5. umjerena muška subfertilnost 35%
   
6. neplodnost nepoznatog uzroka 20%

Koje pretrage treba učiniti?

Pregled ejakulata kojim određujemo rutinske parametre: volumen, koncentraciju spermija, postotak pokretnih spermija, kvalitetu i morfologiju spermija, leukocite, kiselu fosfatazu, fruktozu, cink.

Endokrinološka obrada indicirana je u osoba s koncentracijom spermija manje od 10 milijuna po mililitru ejakulata ili u slučaju kliničkih znakova hipogonadizma. Biopsija testisa je pretraga kojom definiramo stanje spermiogeneze i dobivamo tkivo za eventualnu izolaciju spermija potrebnih za neku od metoda potpomognute reprodukcije.

Kako liječiti mušku neplodnost?

U svakodnevnoj kliničkoj praksi teško je utvrditi izdvojen uzrok promjenama ejakulata odgovornim za subfertilnost, odnosno infertilnost.

Stanja pogodna za liječenje muške neplodnosti su:

• Opstruktivna azoospermija ili teška oligospermija (broj spermija je manji od milijun spermija po mililitru ejakulata): vazovazostomija u osoba koje su prethodno vazektomirane, transuretralna incizija duktusa ejakulatorijusa u bolesnika s opstrukcijom istog, biopsija testisa u osoba kod kojih je uzrok nepoznat, te izolacija spermija iz bioptata epididimisa ili testisa (postupci MESA i TESA).
  
• Ejakulatorna disfunkcija: liječenje je usmjereno na eliminaciju uzroka, npr. prestanak uzimanja ili zamjena lijekova s centralnim učinkom (haloperidol, klorpromazin) ili lijekova koji djeluju na vrat mokraćnog mjehura i prostatu (prazosin, terazosin, doksazosin, fenoksilbenzamin). Ukoliko to ne dovede do uspjeha, metode liječenja su intrauterina inseminacija ili ''in vitro'' fertilizacija spermijima iz urina nakon ejakulacije ili dobivenim kirurški iz epididimisa, odnosno testisa. Svrha ovih metoda je povećati mogućnost oplodnje dovodeći u bliski kontakt vitalne spermije s više jajnih stanica. Za najsuvremenije metode poput intracitoplazmatske injekcije, tzv. ''ICSI'', teoretski je dovoljan jedan vitalan spermij za oplodnju određene jajne stanice.
  
• Hipogonadizam/hiperprolaktinemija: liječenje testosteronom u slučaju hipogonadotropnog hipogonadizma, a u slučaju hiperprolaktinemije antagonistima dopamina.
  
• Seksualna disfunkcija: podrazumjeva liječenje erektilne disfunkcije, orgazmičke disfunkcije, te gubitka libida. Nove dijagnostičke i terapijske procedure su pospješile razumjevanje patofiziologije muške seksualne disfunkcije i smanjile tabue o toj temi između liječnika i bolesnika.
  

Više nego ikada, današnji izazov za androloge je voditi subfertilne parove kroz labirint reproduktivnih metoda i tražiti slučajeve subfertiliteta koji su pogodni za liječenje, te definirati prognostičke čimbenike za svaku izabranu metodu. Pri tome je neophodan timski rad androloga, urologa, ginekologa, embriologa i genetičara.