Statička inkontinencija je vezana uz operativne zahvate na prostati poput radikalne prostatektomije ili transuretralne resekcije prostate ili nastaje kao posljedica traume dna zdjelice prilikom prometnih nesreća. Rizični čimbenici za statičku inkontinenciju nakon operativnog zahvata na prostati uključuju: stariju životnu dob bolesnika, pretilost, lošu preoperativnu funkciju mokraćnog mjehura, prethodno zračenje, prateće vaskularne bolesti, te primijenjenu kiruršku tehniku. Nemogućnost zadržavanja urina je posljedica disbalansa porasta tlaka u abdomenu prilikom ustajanja, kašljanja, kihanja, smijanja, podizanja tereta i oslabljene snage zapornog mehanizma zatvaranja mokraćne cijevi. Statička inkontinencija u većine bolesnika nije udružena s učestalim mokrenjem i ne javlja se u snu.
Urgentna inkontinencija se javlja kao posljedica prekomjerno aktivnog mokraćnog mjehura i obično je udružena s učestalim i noćnim mokrenjem. Najčešće je vezana uz različita upalna zbivanja mokraćnog mjehura, disfunkciju mjehura zbog uvećane prostate, mokraćnih kamenaca, tumora mokraćnog mjehura, fiziološko starenje, neurološke bolesti poput Parkinsonove bolesti i multiple skleroze. Kod urgentne inkontinencije urina gubi se centralna inhibicija autonomnih kontrakcija mokraćnog mjehura. Mjehur se počinje ponašati autonomno, reagirajući kontrakcijom na puno manji volumen pohranjenog urina nego inače, što rezultira učestalim mokrenjem male količine urina danju i noću.
Statička i urgentna inkontinencija često koegzistiraju u starijih muškaraca dovodeći do miješane inkontinencije urina. Paradoksna (preljevna) inkontinencija predstavlja kapanje urina iz prepunog mokraćnog mjehura najčešće zbog opstrukcije vrata mokraćnog mjehura uvećanom prostatom, a kontinuirana inkontinencija se javlja kod urinarnih fistula.
Dijagnostičkom evaluacijom inkontinencije trebamo identificirati tip, jačinu i utjecaj inkontinencije na kvalitetu života bolesnika. Anamnestički podatci o prethodnim urološkim bolestima i operativnim zahvatima, te drugim relevantnim stanjima poput neuroloških bolesti, dijabetesa, traume zdjelice ili kognitivnih poremećaja neophodni su tijekom kliničke obrade bolesnika. Dnevnik mokrenja u kojem bolesnici bilježe vrijeme i količinu izmokrenog urina tijekom dana i noći, broj epizoda inkontinencije i vrijeme njihovog javljanja, volumen izmokrenog urina u 24 sata pruža dragocjene informacije u određivanju vrste inkontinencije i terapijskog postupka. Fizikalnim pregledom abdomena utvrđuje se postojanje izbočenog prepunog mjehura i retencije urina, digitorektalnim pregledom veličina i konzistencija prostate, tonus mišića zdjelice i osjet analne regije, neurološkim pregledom utvrđuje se razina neurološkog oštećenja. Laboratorijskom analizom urina isključuju se infekcije, ultrazvučnim (UZV) mjerenjem ostatnog urina u mjehuru nakon mokrenja procjenjuje se efikasnost pražnjenja mjehura. UZV pruža korisne informacije o stanju bubrega, te o drugim bolestima mokraćnog mjehura poput kamenaca ili tumora. Invazivnije radiološke ili urološke metode poput kompjutorizirane tomografije ili uretrocistoskopije i urodinamske obrade također imaju svoju primjenu prema procjeni urologa. Liječnik primarne zdravstvene zaštite nakon anamneze i fizikalnog pregleda obradu započinje pregledom urina, te dnevnikom mokrenja, evaluacijom bubrežne funkcije, određivanjem glukoze u krvi, te prostata specifičnog antigena (PSA) i UZV-om urotrakta s određivanjem ostatnog urina u mjehuru nakon mokrenja. S navedenim nalazima bolesnika upućuje urologu. Urolog individualiziranim pristupom svakom bolesniku procjenjuje potrebu daljnje, invazivnije dijagnostičke obrade.
U liječenju inkontinencije urina važno je liječiti bolesti udružene s nastankom inkontinencije urina poput srčanih bolesti, dijabetesa, uroinfekcija, konstipacije i neuroloških bolesti. Promjena životnih navika poput redukcije unosa kofeina, unosa tekućine, tjelesne težine, prestanak pušenja i redovita tjelesna aktivnost mogu smanjiti rizik nastanka inkontinencije urina. U slučaju izostanka poboljšanja na konzervativne mjere i vježbe za jačanje mišića dna zdjelice u bolesnika sa statičkom inkontinencijom urina u obzir dolazi kirurško liječenje tzv. „sling“-om, kada se minimalno invazivnom kirurškom tehnikom ispod mokraćne cijevi postavlja polipropilenska trakica koja poboljšava zaporni mehanizam mokraćne cijevi, oponašajući djelomično raniju funkciju prostate u smislu poboljšane kontinentnosti. Za liječenje teške statičke inkontinencije koriste se artificijelni urinarni sfinkteri koji zahtijevaju mehaničku manipulaciju bolesnika kod započinjanja mokrenja.
Cilj liječenja urgentne inkontinencije urina je djelovati na uzrok, povećati kapacitet mokraćnog mjehura, smanjiti autonomnu aktivnost i nevoljne kontrakcije mokraćnog mjehura. Izbjegavanje stimulanasa poput kofeina, teina i pušenja su glavna potpora liječenju urgentne inkontinencije urina. Medikamentozno liječenje najčešće započinje lijekovima za liječenje opstrukcije vrata mokraćnog mjehura uzrokovane uvećanom prostatom. Antimuskarinici su najčešće lijekovi slijedeće izbora u bolesnika s perzistirajućim smetnjama prekomjerno aktivnog mokraćnog mjehura. Oni se razlikuju prema farmakokinetičkim svojstvima, afinitetu za ciljne receptore i vremenu eliminacije iz organizma. Nuspojave ove skupine lijekova poput suhoće usta, usporenog rada crijeva uz zatvor i ubrzanog rada srca uz neučinkovitost terapije najčešće su uzrok prekida liječenja. Formulacije lijeka kod kojih dolazi do sporijeg otpuštanja aktivne supstance povezane su s manje nuspojava. Antimuskarinici se ne preporučaju bolesnicima sa značajnom količinom ostatnog (rezidualnog) urina nakon mokrenja. U slučaju nuspojava na antimuskarinike koriste se agonisti beta-3 adrenoreceptora koji uzrokuju direktnu relaksaciju mišića mokraćnog mjehura. Ovi lijekovi mogu imati potencijalni učinak na beta receptore na kardiovaskularnom sustavu i dovesti do hipertenzije i glavobolje. Treću liniju terapije predstavlja primjena botulinum toxina u mokraćni mjehur, te sakralna neuromodulacija električnom stimulacijom.
U zaključku možemo reći da inkontinencija urina u muškaraca predstavlja značajan i rastući zdravstveni problem koji ima veliki utjecaj na kvalitetu života bolesnika. Liječenje zahtjeva pažljivu evaluaciju uz liječenje popratnih bolesti, potpunu informiranost bolesnika o različitim terapijskim opcijama s naglaskom na konzervativne mjere i uvažavanje bolesnikovih očekivanja prije izbora najprikladnijeg terapijskog modaliteta.