Istraživanja provedena u svijetu i kod nas naglašavaju važnost dobre roditeljske skrbi. Roditelji koji podržavaju osjećaj sigurnosti i samopouzdanja kod svog djeteta, te pružaju pregršt roditeljske ljubavi, pomažu svom djetetu da lakše savlada osjećaj straha koji ga može prožeti u novonastaloj situaciji. Odgovornost roditelja je velika. Majka koja je sigurna u sebe i svoje dijete i ispravnost odgojnih postupaka, stvara uvjete u kojima se razvija sigurna i samopouzdana osoba.
Izrazito emocionalna djeca sigurno će se teže prilagoditi boravku u jaslicama i vrtiću. Strah od odvajanja posebno je naglašen u mlađoj životnoj dobi (od 9-18 mjeseci). To je razdoblje jake emocionalne privrženosti majci i poznatim osobama, a pojavljuje se strah od nepoznatih osoba i odvajanja. Uputno je stoga, prije nego dijete krene u jaslice, odvojiti vrijeme za njegovu adaptaciju te nastojati upoznati odgajatelja s osnovnim navikama djeteta. Primjerice, za dijete će biti značajno da ga teta u jaslicama prozove nadimkom koji ima kod kuće. Plišani zec kojeg će imati uz sebe ponekad će djetetu biti oblik čvrste veze s obitelji, flašica koju rado uzima prije spavanja će nepoznati prostor i nova lica učiniti bližima, a period adaptacije manje bolnim. Ako se pridržavate gore navedenih načela, te ako dijete dolazi iz zdravog obiteljskog okruženja, krizu adaptacije brzo će prebroditi te će uspostaviti uspješnu vezu s ostalom djecom i odgajateljima. No, često se susrećemo s pitanjem što s djecom koja se teže adaptiraju. Mnogi autori koji se bave problemom adaptacije djece na jaslice ističu pojavu srednje teške adaptacije. To su djeca kod kojih prilagodba i promjene u ponašanju traju duže. Dijete pokazuje otpor pri odlasku u jaslice, u trenutku kada ga roditelj treba ostaviti u jaslicama dijete reagira burno, opire se odlasku u grupu, plače čvrsto se pridržavajući za oca ili majku. Navedeni oblici ponašanja ponekad znaju potrajati i do mjesec dana. U tom teškom periodu adaptacije važno je imati puno strpljenja i ljubavi. Ako poteškoće adaptacije traju do pola godine opravdano se govori o teškom obliku adaptacije. Najčešće se radi od djeci koja dolaze iz nesređenog obiteljskog okruženja, u kojem je uvijek nedostajalo samopouzdanja i samopovjerenja i kod roditelja i kod djece. Osim što svakodnevno pokazuju otpor pri odlasku u jaslice, ova djeca često odbijaju hranu, ne pokazuju interes za igru s vršnjacima, te često borave u kutu nezainteresirana za aktivnosti i igračke koje ih okružuju. Dijete koje se teško adaptira također pokazuje i sklonost regresivnom obliku ponašanja.
Regresija označava promjenu u ponašanju. To znači da se u ponašanju djeteta pojavljuju oni oblici ponašanja i pojave koje su bile karakteristične za ranije savladanu razvojnu fazu. Majke se često tuže da dijete koje je usvojilo kontrolu sfinktera i skinulo pelene ponovo mokri u krevet. Ili pak dijete koje je prestalo tražiti dudu, ponovo ima tu potrebu. Najnepovoljniji oblik regresivnog ponašanja je puzanje, nakon što je dijete savladalo motoričku aktivnost, tj. vještinu hoda. Činjenica je da određeni broj djece prolaze krizu adaptacije s manjim ili većim poremećajima ponašanja. Svi navedeni oblici u procesu adaptacije su normalni i prolaze onako brzo kako se dijete prilagođava okolini.
Važno je pomno pratiti djetetovo ponašanje, posebno ako se navedeni obrasci zadržavaju duže od 3-6 mjeseci. Nužno je održavati redovite konzultacije s odgajateljem, psihologom, te ako je potrebno uz preporuku stručnjaka potražiti savjet psihoterapeuta. Pomozite djetetu koliko je to u Vašoj mogućnosti, poklonite mu pregršt ljubavi i imajte strpljenja u periodu koji je za njega specifičan. Na taj način boravak u dječjoj ustanovi biti će manje bolan, a proces prilagodbe iz dana u dan sve lakši.