Psihotični poremećaji u dječjoj i adolescentnoj dobi

Kako prepoznati psihotični poremećaj

Osobe koje boluju od psihoze imaju poremećeno testiranje realiteta, doživljavaju halucinacije i/ili sumanutosti za koje vjeruju da su stvarnost pa se mogu ponašati i komunicirati na neprikladan ili rastrojen način. Termin psihotični općenit je i obuhvaća podskupine različitih poremećaja pa se i upotrebljava se na različite načine kod različitih poremećaja.

Općenito se pod pojmom psihoza misli na kompleksan poremećaj odnosa prema sebi i okolini, poremećaj formalnog i sadržajnog mišljenja s popratnim deluzijama i halucinacijama, na značajne promjene osobnosti s osjećajnom otupljenošću, odnosno ograničenim rasponom emocija, često poremećenim zaključivanjem i rješavanjem problema te profesionalnom, školskom i društvenom disfunkcijom. Kod djece i adolescenata to se često očituje s nemogućnošću postizanja očekivanog i za dob primjerenog akademskog uspjeha i integriranja u vršnjačku populaciju.

Psihotični poremećaji mogu se podijeliti na funkcionalne (organske), kod kojih poremećaji funkcije mozga ili metabolički poremećaji mogu objasniti pojavu psihotičnih simptoma, i na neorganska stanja koja su i dalje predmet istraživanja. Uzroci pojave psihoza su multifaktorijalni, pri čemu se vjeruje da su različiti uzročni čimbenici međusobno isprepleteni i imaju uzročno-posljedični odnos.

Psihotični poremećaji u dječjoj dobi

Psihotični poremećaji u dječjoj dobi su relativno rijedak, ali vrlo važan klinički entitet. Dijagnosticiraju se uz pomoć istih kriterija kao i kod odraslih, uz određene specifičnosti koje najvećim dijelom ovise o razvojnim fazama djeteta. Na razvoj shizofrenije u dječjoj dobi utječu višestruki čimbenici, a pretpostavlja se da nasljeđe čini veliki dio utjecaja na pojavu bolesti. Utvrđena je genetska osnova bolesti, iako su sami mehanizmi nasljeđivanja još nedovoljno razjašnjeni. Unatoč tome što su provedena mnoga istraživanja, još uvijek ne postoji metoda kojom bi se odredila stopa rizika za nasljeđivanje.

Model vulnerabilnosti/stresa danas je najprikladniji za objašnjenje etiopatogeneze shizofrenije. Taj model uzima u obzir različite genetske, prenatalne i postnatalne događaje, pubertet, tjelesne i psiho-socijalne razvojne poteškoće i naglašava da kod nekih osoba postoji spremnost ili osjetljivost za pobolijevanje u odnosu na shizofrene poremećaje (vulnerabilnost) uz dodatne različite okolišne čimbenike (stresore). Stresori mogu biti otežavajuće životne okolnosti, tjelesne bolesti, kao i uzimanje psihoaktivnih supstancija.

Za sposobnost stvaranja i doživljavanja psihotičnih simptoma koji sliče onima u odrasloj dobi ili su im jednaki, važno je postizanje određene psihološke zrelosti djeteta, strukturiranje određenih osobina ličnosti kao i doživljaj vlastitog identiteta pa stoga što je dijete mlađe postoji i veća nesigurnost svrstavanja i dijagnosticiranja psihotičnih poremećaja.

Utvrđivanje psihotičnih poremećaja u dječjoj dobi

Utvrđivanje psihotičnih poremećaja u dječjoj dobi osim razvojne dobi uzima u obzir i okolinske čimbenike kao i kognitivne sposobnosti djece. Zbog nezrelosti djeca su podložnija i ranjivija na negativne promjene u okolini u kojoj se nalaze. Kod djece se često sreću fantazije, sklonost magijskom razmišljanju kao sastavnom dijelu razvoja, ali kod djece nailazimo i na česta izlaganja teškim traumatskim doživljajima što je, kao dječji doživljaj, ponekad teško razlučiti od psihopatologije. U dijagnostičkoj procjeni svakako treba uzeti osim navedenih kulturalne i intelektualne čimbenike.

Posebno je važno obratiti pozornost na simptome koji se pojavljuju prije nastupa same bolesti. "Okidači" za nastanak psihotične epizode mogu biti uzimanje psihoaktivnih tvari, infektivne bolesti, prekid važnog emocionalnog odnosa kao i emocionalno nepovoljna obiteljska atmosfera.

Prije nastupa same bolesti pojavljuju se određeni simptomi promijenjenog funkcioniranja, čiji nastup najčešće prvo zamjećuje obitelj, školska i/ili radna okolina. Kod djece i mladih to su najčešće izolacija, osamljivanje, bizarne preokupacije, neobično ponašanje, sumnjičavost, takva djeca upotrebljavaju neobične riječi ili imaju neobičan način govora, pate od nesanice ili previše spavaju, djeluju kao da su u nekom svom svijetu ili mogu biti pretjerano zaokupljena nekim temama, zaboravljiva su i/ili imaju smanjenu koncentraciju, počinju zanemarivati osnovnu higijenu.

Takve poteškoće obično su upozoravajuće, oscilirajuće, pojavljuju se pojedinačno ili kratkotrajno neposredno prije same bolesti i samo su upozoravajući znakovi, nedovoljni za postavljanje konačne dijagnoze.

Što može upućivati na razvoj poremećaja?

U literaturi se opisuju i neke crte ličnosti i načini ponašanja djece i mladih koja mogu upućivati na razvoj poremećaja, pa se takva djeca opisuju kao tiha, ukočena, sramežljiva, sanjarska, osobita, strašljiva, ali i kao presavjesna, uredna i skromna. Također, takva djeca znaju imati zastoje u razvoju govora, poteškoće motorne koordinacije, hiperaktivnost, impulzivno ponašanje, oscilacije raspoloženja i nerazjašnjene ispade bijesa.

Djeca oboljela o shizofrenije prije 10. godine života bolest izražavaju difuznim strahovima, depersonalizacijom i identifikacijom s predmetima, životinjama, mogu se javiti i hipohondrijske tjelesne senzacije. U toj dobi često se ne može razlikovati halucinatorni doživljaj od sumanute predodžbe što se opet dovodi u vezu s nedovoljno razvijenom sposobnošću djetetovog apstraktnog mišljenja. U preadolescenciji prevladavaju paranoidne i hipohondrijske teme koji se nadograđuju s depresijom i sistematiziranim sumanutim idejama koje se primjećuju nakon 12. godine života.

Psihotični simptomi u adolescenciji slični su onima u odrasloj dobi. Specifičnost shizofrenije dječje i adolescentne dobi su polagani (šuljajući) početak, ranija lošija prilagodba, učestaliji razvojno-neurološki deficiti, povećana otpornost prema liječenju antipsihoticima.

Postavljanje konačne dijagnoze shizofrenije

Postavljanje konačne dijagnoze shizofrenije djece i mladih mora biti zadovoljenje dijagnostičkih kriterija u klasifikaciji bolesti. Psihotični simptomi nisu prisutni samo u shizofreniji. Njihova pojava očekivana je u i u drugim psihijatrijskim poremećajima kao: akutna psihotična epizoda, shizoafektivni poremećaj, poremećaj raspoloženja, intoksikacija alkoholom i psihoaktivnim tvarima i u delirantnim stanjima različitih uzroka.

Preduvjet za postavljanje dijagnoze je detaljno informiranje i uzimanje svih podataka o početku i tijeku bolesti, podataka o ranom razvoju, ranijim bolestima kao i podataka o obiteljskim psihičkim i nasljednim bolestima. Posebno su vrijedni podaci roditelja, članova obitelji i osoba koja su u čestom kontaktu s djetetom. Kod djece i mladih koji razviju psihotičnu simptomatologiju, neovisno o tome radi li se o naglo nastaloj psihotičnoj reakciji ili mogućem uvodu u shizofreniju, potrebno je uz pregled dječjeg i adolescentnog psihijatra napraviti pedijatrijsku i neurološku procjenu, CT ili MR mozga.

Liječenje psihotičnih poremećaja u dječjoj dobi

Prva psihotična epizoda obično zahtijeva hitno postupanje i bolničko liječenje kao i uvođenje antipsihotične farmakološke terapije da bi se nakon stabilizacije akutnog stanja (nemir, agresivnost, psihotična simptomatologija) prešlo na primjenu multimodalnih intervencija prilagođenih svakom pojedinom pacijentu, a one uključuju psihoterapiju, psihosocijalne intervencije i rad s obitelji oboljelog djeteta.

Antipsihotici novijih generacija su relativno sigurni lijekovi koji uz primjereno doziranje imaju minimalne ili nikakve nuspojave i koji osim suzbijanja psihotičnih simptoma kod djece osiguravaju njihovo adekvatno školsko i socijalno funkcioniranje. Međutim, ono što primjenu psihofarmakološke terapije kod djece čini specifičnim je nužnost dobivanja suglasnosti roditelja ili skrbnika za liječenjem, često prisutan otpor roditelja koji se suočavaju s bolešću svog djeteta i teško je prihvaćaju, kao i relativno mali broj odobrenih i registriranih lijekova za liječenje djece.

Cilj liječenja je postizanje oporavka pri čemu se naglasak stavlja na prevenciju psihičke i funkcionalne deterioracije bolesnika i u konačnici na dobar ishod liječenja i sprječavanje ponovnog javljanja bolesti.

U liječenju djece i adolescenata je posebno važno naglasak staviti na sve postupke usmjerene na obitelj s ciljem stvaranja pozitivnog obiteljskog okruženja koje će prihvatiti bolest člana obitelji, pružiti mu podršku, stvoriti mu osjećaj sigurnosti i prihvaćenosti i na taj način doprinijeti njegovom daljnjem razvoju.