Rajčica spada u biljke koje su došle u naše krajeve tek nakon otkrića Amerike. Interesantno je da se tek u sedamnaestom stoljeću počela upotrebljavati za jelo, a da je do tada služila samo kao ukrasna biljka u vrtovima imućne gospode i oko samostana i crkava.

Postoje doduše zapisi da su siromašni seljaci s juga Italije koristili prvi rajčicu za prehranu, nekih stotinjak godina prije, točnije u šesnaestom stoljeću. Rajčica se dugo smatrala toksičnom biljkom, što je djelomično I točno. Zeleno lišće i zeleni plodovi sadrže velike količine solanina, a on koči ili inhibira djelovanje enzima koji razgrađuju bjelančevine i može biti toksičan. Sazrijevanjem, rajčica postaje ukusan plod koji u sebi sadrži biološki aktivne tvari, a sadržaj solanina se gubi i najčešće se ne može ni detektirati u zrelim plodovima. Rajčica se može prirediti sirova i kuhana, a posebno je cijenjena sušena koja ima posebnu aromatičnu pulpu i u Italiji na području Abruzza služi za pripremu najukusnijih bruschetta.

Rajčica sadrži bioflavonoide, vitamine A, C i E. Uz to sadrži i biološki aktivne tvari likopen, karoten i tomatin. Rajčica posjeduje moćan antikancerogeni učinak, zahvaljujući upravo sadržaju antioksidanta. Likopen iz rajčice sada se u kliničkim ispitivanjima testira na inhibiciju tumorskog rasta kod ljudi oboljelih od karcinoma prostate. Redovita konzumacija rajčice održava kožu mladom, sprječava pucanje kapilara, a tomatin predstavlja prirodni antibiotik. Sok od rajčice preporuča se kao vrhunsko sredstvo koje treba uzeti ujutro nakon burno provedene noći. Razlog je taj, što svojim tonizirajućim djelovanjem suzbija loše djelovanje nastalih štetnih spojeva koji se oslobađaju u organizmu tijekom metabolizma alkohola i ostalih spojeva koji dolaze u organizam neadekvatnim unosom neke teške hrane.