AIDS

Uvod

Osobe kojima je dijagnosticirana HIV-infekcija se još nazivaju i "HIV-pozitivne", što znači da učinjene pretrage krvi pokazuju prisutnost tipa 1 (HIV-1) virusa koji je najčešći u Europi i SAD-u, ili tipa 2 (HIV-2) virusa. Oba tipa virusa mogu uzrokovati kroničnu bolest - AIDS. Akutna HIV-infekcija može, ali ne mora nužno napredovati preko simptomatske HIV-infekcije do uznapredovale bolesti, odnosno AIDS-a. Studija koja je obuhvatila osobe zaražene HIV-om između 1977. i 1980. godine, pokazuje kako danas neki ispitanici nemaju uopće simptoma, a kod nekih je prisutno jedino povećanje limfnih čvorova (generalizirana limfadenopatija). To znači da se neće kod svih osoba zaraženih HIV-om razviti AIDS.

Što je to?

AIDS onemogućava ispravno funkcioniranje imunološkog sustava - prirodne obrane organizma od infekcija. Bolest ga čini neučinkovitim i tijelo se sve teže brani od raznih infekcija. Definicija AIDS-a uključuje sve HIV-pozitivne osobe koji u krvi imaju manje od 200 T4-stanica (zdravi odrasli obično imaju 1000 i više T4-stanica). T4-stanice su vrsta limfocita koji su ključni u proizvodnji protutijela koja se bore protiv infekcija, a HIV naseljava i uništava ove stanice. Također, definicija uključuje 26 kliničkih stanja koje pogađaju ljude s uznapredovalom HIV-infekcijom. Većina tih stanja obuhvaća razvoj tumora i oportunističkih infekcija (infekcije koje se kod zdravih ljudi vjerojatno ne bi nikad razvile). Te infekcije su osobito opasne kod ovih bolesnika, jer je njihov imunološki sustav ozbiljno oštećen djelovanjem HIV-a i ne može se boriti protiv određenih vrsta bakterija, virusa i ostalih mikroba.

Opis bolesti

AIDS je smrtonosna, neizlječiva, spolno prenosiva bolest. HIV se najčešće prenosi spolnim putem, homoseksualnim i heteroseksualnim. Virus u tijelo može ući kroz sluznicu vagine, vulve, penisa, rektuma ili usta tijekom spolnog odnosa. HIV se također širi i zaraženom krvlju i krvnim komponentama. Danas se sva krv testira na HIV i posebnim termičkim postupkom obrađuje te je rizik od zaraze putem transfuzije krvi i krvnih komponenata ekstremno mala. HIV se često širi među intravenskim narkomanima koji koriste zajedničke igle. Prijenos virusa s bolesnika na zdravstvenog djelatnika i obrnuto putem slučajnih uboda zaraženom iglom ili putem instrumenata je rijedak. Žene mogu prenijeti HIV svom čedu tijekom trudnoće. Otprilike četvrtina do trećina neliječenih žena će prenijeti HIV svom djetetu. HIV se na dijete prenosi i putem majčina mlijeka. Uzimanje lijeka zidovudina tijekom trudnoće značajno će smanjiti rizik prenošenja HIV-a na dijete. Ako se takvo liječenje kombinira s carskim rezom, rizik infekcije se može svesti na 1%. Iako su znanstvenici otkrili HIV u slini zaraženih osoba, nema dokaza da se virus može prenijeti putem sline. Laboratorijska istraživanja su pokazala kako slina sadrži prirodne sastojke koji inaktiviraju virus. Studije su također pokazale kako ne postoje dokazi da se HIV prenosi poljupcem. To se, međutim, ne može tvrditi i za tzv., "duboke" poljupce kojima se prenose velike količine sline ili za oralni seks. Znanstvenici također nisu pronašli dokaze da se HIV prenosi znojenjem, suzama, urinom ili stolicom. Studije obitelji u kojima živi osoba zaražena HIV-om jasno su pokazale da se virus ne prenosi zajedničkim korištenjem pribora za jelo, ručnika, posteljine, bazena ili telefonske slušalice. HIV se ne prenosi ubodom komaraca i ostalih insekata. Osoba koja već ima neku spolnu bolest poput klamidijske infekcije, kapavca ili herpesa, podložnija je zarazi HIV-om kada spava sa zaraženom osobom.

Tko obolijeva?

Visokorizične skupine su:

• homoseksualni i biseksualni muškarci;
• intravenski narkomani koji među sobom dijele igle;
• spolni partneri zaraženih osoba;
• novorođenčad majki zaraženih HIV-om;
• osobe koje su primile transfuziju između 1975. i 1980. (prije standardnog postupka provjere uzoraka krvi na HIV).

Simptomi HIV-infekcije

Na početku mnogi ljudi ne razvijaju simptome kada se zaraze HIV-om. Vrijeme koje prođe između zaraze i pojave simptoma izrazito varira. Neki bolesnici, međutim već nakon mjesec ili dva razviju simptome nalik na prehladu. Oni imaju vrućicu, glavobolju, malaksalost i povećane velike limfne čvorove. Ovi simptomi nestaju unutar mjesec dana i obično se pripisuju nekoj drugoj virusnoj bolesti. Tijekom ovog razdoblja osoba je vrlo zarazna i HIV je u velikim količinama prisutan u spolnim izlučevinama. Tijekom ovog asimptomatskog razdoblja, HIV se vrlo aktivno umnaža, napada i ubija stanice imunološkog sustava. Učinak HIV-a najbolje se vidi u opadanju broja T4-stanica. Virus uništava ove stanice bez nekih vidljivih kliničkih simptoma. Kako imunološki sustav sve više propada, počinje se javljati mnoštvo različitih komplikacija. Jedan od prvih simptoma koji bolesnici navode jest oticanje limfnih čvorova koje traje duže od 3 mjeseca. Sljedeći znakovi i simptomi mogu upozoravati na HIV-infekciju:

• brz gubitak težine
• suhi kašalj
• ponavljane vrućice i noćno preznojavanje
• dugotrajan, neobjašnjiv umor
• povećani limfni čvorovi pod pazuhom, u preponama ili na vratu
• proljev koje traje duže od tjedan dana
• bijele mrlje ili neuobičajeno crvenilo jezika, usta ili ždrijela
• upala pluća
• gubitak pamćenja, depresija, i/ili drugi neurološki poremećaji

Svaki od ovih simptoma može se povezati i s nekom drugom bolesti. Samo pretrage krvi na HIV mogu dokazati da su ovi simptomi povezani s AIDS-om.

Simptomi AIDS-a

Osim simptoma navedenih u prethodnom odlomku, razvijenu bolest mogu obilježiti sljedeći simptomi i znakovi:

• simptomi specifičnih oportunističkih infekcija (kandidoza, pneumocistoza)
• tumori (Kaposijev sarkom)
• osip
• glavobolja

Razvoj karakterističnih infekcija i tumora ponekad može biti prvi znak prisutnosti AIDS-a. Također se i sljedeći simptomi mogu povezati s AIDS-om:

• poremećaji govora
• gubitak mišićne mase
• smanjenje intelektualnih funkcija
• oticanje zglobova
• bol u zglobovima
• ukočenost zglobova
• nepodnošenje hladnoće
• bol u kostima
• bolovi u prsima, leđima ili trbuhu
• svrbež kože
• osjetljivost na svjetlo i dr.

Pretrage koje se mogu napraviti

• S obzirom na to da rana HIV-infekcija obično ne uzrokuje simptome, najvažnije je testirati krv na prisutnost protutijela usmjerena protiv virusa. HIV-protutijela obično ne dosižu mjerljive vrijednosti tijekom prva 3 mjeseca nakon infekcije, a ponekad je potrebno čak 6 mjeseci kako bi se stvorila dovoljna količina protutijela koja se mogu otkriti standardnim pretragama krvi. Dva su osnovna testa koja se koriste u otkrivanju HIV-a: ELISA i Western Blot. Ako postoji velika vjerojatnost da je osoba zaražena, a oba su testa negativna, liječnik može zatražiti pretrage koje će pokazati prisutnost samog virusa u krvi. U tim slučajevima pretrage je potrebno ponoviti kasnije, kada je veća vjerojatnost da će se stvoriti dovoljna količina protutijela.
• Broj T4-stanica može ukazivati na slabljenje imunološkog sustava (kod AIDS-a apsolutni broj T4-limfocita je manji od 200).
• Diferencijalna krvna slika može pokazivati abnormalnosti.
• p24-antigen je prisutan (dio viriona HIV-a).

Liječenje

Iako za sada ne postoji lijek za AIDS, brojni su lijekovi razvijeni u svrhu borbe protiv AIDS-a. Ti su lijekovi: zidovudin (poznat kao AZT), didanozin, zalcitabin, lamivudin i stavudin. AZT je lijek koji liječnici najčešće koriste za početak liječenja AIDS-a kod osobe koja pokazuje simptome. Također je to lijek izbora za prevenciju razvoja bolesti kod HIV-pozitivnih osoba. Lijekovi novijeg datuma, koji se nazivaju inhibitori proteaze (primjerice indinavir), pokazali su se učinkovitima u snižavanju količine virusa u krvi na duže vrijeme. Znanstvenici još uvijek tragaju za cjepivom protiv AIDS-a. Godine 1996. po prvi puta nakon početka epidemije AIDS-a, zabilježen je pad broja novootkrivenih bolesnika. Dobrim dijelom je to pripisano razvoju i širokoj upotrebi ovih snažnih lijekova. Oblik terapije koja koristi tri lijeka, zvana trojna terapija, odnosno visokoaktivna antiretroviralna terapija (HAART, od engl. Highly Active Retroviral Therapy), pomaže ljudima s AIDS-om da žive puno dulje nego prije. Ova terapija je dovoljno jaka da može smanjiti HIV-infekciju na vrlo nisku razinu i može tu razinu održavati duže vremena nego prije.

Osobe zaražene HIV-om danas žive dulje i zbog činjenice što liječnici znaju kako pravilno koristiti antibiotike u suzbijanju sekundarnih (oportunističkih) infekcija prije nego se ove uopće razviju. Ovo sve ne znači da je liječenje HIV-infekcije i AIDS-a jednostavno. Naprotiv, dnevni režim uzimanja ovih lijekova može biti vrlo kompliciran i zahtijevati puno vremena, no važno je napomenuti kako ovi lijekovi ne mogu djelovati kako treba ako se ne uzimaju točno onako kako je to propisao liječnik. Nije uobičajeno, no povremeno se može dogoditi da ovi lijekovi ne djeluju. To se događa kao posljedica razvoja otpornosti HIV-1, koji može mutirati (promijeniti se) u oblike na koje lijekovi ne djeluju. O svim ovim problemima najbolje je posavjetovati se sa svojim liječnikom, koji mora vrlo pažljivo pratiti bolesnika kako bi na vrijeme uočio sve neželjene učinke ovih lijekova. Nove vrsta lijekova, kao i mogućnost razvoja HIV-cjepiva je na vidiku. Međutim, jedini način da se prevenira infekcija je izbjegavanje rizičnih oblika ponašanja.

Provođenje mjera prevencije oportunističkih infekcija kao što je Pneumocystis carinii (PCP) upala pluća, moguća je uz upotrebu određenih lijekova i može održavati AIDS-bolesnike zdravima dulje vremensko razdoblje. Mnogi se lijekovi koriste u liječenju oportunističkih infekcija. To su foskarnet i ganciklovir, koji se koriste u liječenju citomegalovirusne infekcije, zatim flukonazol za liječenje gljivičnih infekcija, i trimetoprim-sulfometoksazol za liječenje i prevenciju PCP-a. Odraslima kojima broj T4-stanica padne ispod 200 u svrhu prevencije PCP-a, jedne od najčešćih i najubojitijih infekcija povezanih s HIV-om, daje se trimetoprim-sulfometoksazol kao dodatak antiretroviralnoj terapiji. Djeci se preventivna PCP-terapija daje kada im broj T4-stanica padne ispod normale za tu dobnu skupinu. Bez obzira na broj T4-stanica, HIV-pozitivnoj djeci i odraslima koji su preživjeli PCP lijekovi se daju tijekom cijelog života kako bi se prevenirao povratak upale pluća. Osobe zaražene HIV-om koje razviju Kaposijev sarkom ili neki drugi rak liječe se radioterapijom, kemoterapijom ili injekcijama alfa-interferona. Emocionalni stres uzrokovan ovom strašnom bolešću može se umanjiti priključenjem tzv. grupama potpore (engl. support groups), koje sačinjavaju osobe sa sličnim problemima.

Prognoza

Trenutačno ne postoji lijek za AIDS. To je dokazano smrtonosna bolest. Bolesnici duže žive i imaju bolju kvalitetu života zahvaljujući novim metodama liječenja. Nastavljaju se istraživanja novih lijekova kao i razvoj cjepiva.

Komplikacije

Oštećenje imunološkog sustava uzrokovano HIV-om dovodi do razvoja karakterističnih, već spomenutih oportunističkih infekcija. Ponekad je istovremeno prisutno više infekcija. Mnoge od infekcija je vrlo teško liječiti. Za neke je potrebna profilaksa ili će se infekcije vratiti. Najčešće infekcije su:

Protozoalne infekcije:

• upala pluća uzrokovana parazitom Pneumocystis carinii
• toksoplazmoza
• kriptosporidijska upala crijeva (enterokolitis)
• infekcija crijeva uzrokovana Giardijom lamblijom

Gljivične infekcije:

• upala jednjaka uzrokovana kandidom
• kriptokokni meningitis
• histoplazmoza i aspergiloza, najčešće u plućima

Bakterijske infekcije:

• plućna tuberkuloza
• atipična mikobakterijska infekcija
• diseminirana tuberkuloza
• ponavljajuće bakterijske infekcije

Virusne infekcije:

• virus herpes simplex
• citomegalovirus
• Epstein-Barrov virus
• varicella-zoster

Tumori:

• Kaposijev sarkom
• limfom
• rak cerviksa maternice

Demencija povezana s AIDS-om, sindrom propadanja.

Odlazak liječniku

Ako ste bili izloženi nekom od rizičnih faktora ili prepoznajete neki od simptoma, posjetite svog liječnika. Po zakonu, rezultati testiranja na AIDS se drže u tajnosti i dostupni su samo bolesniku i njegovom liječniku.

Prevencija

S obzirom na to da ne postoji cjepivo protiv HIV-a, jedini način za prevenciju bolesti je izbjegavanje rizičnih oblika ponašanja. Prevencija AIDS-a zahtijeva samodisciplinu i snažan karakter. Ponekad se čini da te mjere prevencije prilično ograničavaju osobnost, no učinkovite su i spašavaju živote.

Nemojte se upuštati u spolni odnos s:

• ljudima za koje se sumnja ili zna da su HIV-pozitivni
• više partnera
• s osobom koja često mijenja partnere
• ljudima koji su intravenski narkomani

Prakticiranje sigurnog seksa može značajno sniziti rizik od dobivanja infekcije. Ipak, čak i uz korištenje kondoma postoji izvjestan rizik od zaraze virusom. Apstinencija je jedini siguran način prevencije. Neki od načina spolnog općenja, poput analnog seksa nose veći rizik od zaraze, nego primjerice vaginalni snošaj. Prijenos zaraze vjerojatniji je s muškarca na ženu, nego obrnuto. Trebalo bi apstinirati od seksa ili koristiti kondom prilikom svakog analnog i vaginalnog snošaja.

1. Nemojte koristiti intravenske droge. Ako se ipak koriste intravenske droge, valja izbjegavati upotrebu igala drugih ovisnika. Izbjegavajte kontakt s krvlju iz rana ili nosa osoba čiji Vam HIV-status nije poznat. Preporuča se ljudima koji se brinu za oboljele od AIDS-a da koriste zaštitnu odjeću, maske i naočale.
2. Oboljeli od AIDS-a i asimptomatski nosioci HIV-a mogu prenijeti bolesti drugima putem darivanja krvi, plazme, tjelesnih organa ili sperme. S pravne, etičke i moralne točke gledišta, sve osobe zaražene HIV-om morale bi o tome obavijestiti potencijalnog seksualnog partnera. Te osobe tijekom snošaja moraju izbjegavati izmjenu tjelesnih izlučevina i moraju se na sve moguće načine zaštiti kako ne bi bolest prenijeli svome partneru.
3. HIV-pozitivne žene treba prije trudnoće informirati o svim mogućim rizicima za dijete, i ponuditi sve mogućnosti moderne medicine kako bi se preveniralo prenošenje infekcije na dijete.
4. HIV-pozitivne žene ne bi trebale dojiti svoje dijete.