Postporođajna depresija - bolest o kojoj se pretiho govori

Postporođajna depresija

Postporođajna depresija, odnosno poremećaj raspoloženja povezan s trudnoćom, vrlo je česta te utječe na 10-20 % majki unutar prve godine nakon poroda. Mnoge depresije ostaju nedijagnosticirane. Faktori rizika za postporođajnu depresiju su prethodne depresivne epizode, nesređen obiteljski život, nezadovoljstvo ocem djeteta, otac koji nije prisutan, egzistencijalni problemi, druge bolesti majke ili ostalih članova obitelji, neželjeno majčinstvo, nedovoljna socijalna podrška i drugi.

Najčešći oblik promijenjenog raspoloženja nakon poroda se naziva tzv. baby blues.
Razumljivo, s porodom dolazi do niza hormonalnih promjena; prije svega pada progesterona te porasta prolaktina i kortizola. Posljedično se javljaju tjeskoba, strah, nemogućnost majke da se opusti uz dijete, ali i kada se od njega odvoji - što je naizgled kontradiktorna situacija. Nemogućnost da spava onda kad spava dijete. Zabrinutost za budućnost - hoću li biti dobra majka? Hoću li ikada vratiti svoj život u normalu? Hoću li moći raditi stvari koje sam radila prije? Hoću li imati vremena za sebe? Baby blues je stanje koje pogađa i do 80 % žena!

Sve je to normalno i fiziološki opravdano. Postati roditelj je možda najveća promjena u životu. Potrebno je neko vrijeme da se tim promjenama prilagodimo.

Depresija i psihoza nakon poroda

Postporođajna depresija je velika depresivna epizoda koja narušava društveno i profesionalno, odnosno sveukupno psihofizičko funkcioniranje. Simptomi uzrokuju velike tegobe uz sniženo raspoloženje, bezvoljnost i bezizlaznost te mogu uključivati suicidalne misli i ideje.

Postporođajna psihoza je najsloženiji psihički poremećaj kod majki nakon poroda te ga možemo smatrati hitnim psihijatrijskim stanjem. Javljaju se paranoidne interpretacije realiteta, halucinacije, sumanutosti, ili nametljive opsesivne misli vezane uz dijete uz potencijalan rizik od samoubojstva i/ili čedomorstva.

Postporođajna psihoza može se dogoditi u jednom do tri od svakih 1.000 poroda i obično počinje vrlo naglo, čak nekoliko sati do nekoliko tjedana nakon poroda. Žene sa postporođajnom psihozom mogu imati prethodnu anamnezu postporođajne psihoze ili bipolarnog poremećaja. Bipolarni poremećaj sam po sebi rizik je od razvoja postporođajne psihoze.

Postporođajna depresija utječe na cjelokupnu obitelj, odnosno na sve njezine članove, što samu obitelj može ujediniti, ali i dovesti do potpune disfunkcionalnosti, naročito u odnosu između majke i djeteta, što uključuje i potencijalni prestanak dojenja te poteškoće u rastu i razvoju djeteta, uključujući i poteškoće povezivanja ili privrženosti te potom i ostale psihičke poteškoće. Hormonalno sve potkrepljujemo smanjenim lučenjem oksitocina.

Liječenje

Samo liječenje uključuje farmakološke i nefarmakološke metode. Nefarmakološke podrazumijevaju tretmane kao što su interpersonalna psihoterapija ili kognitivno-bihevioralna terapija.

Antidepresivi su najčešće propisani lijekovi u liječenju postporođajne depresije. Odluku o uvođenju ovih lijekova donosi nadležni liječnik obiteljske medicine u suradnji sa specijalistima psihijatrije i pedijatrije. Odluka uvelike ovisi o specifičnosti svake situacije. Najveća dilema odnosi se na uzimanje serotoninskih pripravaka tijekom dojenja, što brine mnoge mlade majke. Uvijek treba procijeniti potencijalni rizik, prednosti i kontraindikacije te moguće nuspojave.

Kada su simptomi depresije teški, a psihoterapija nije dovoljna ili moguća, lijekovi su često jedino objektivno rješenje. Iako su svi antidepresivi prisutni u majčinom mlijeku, nisu svi nađeni u samom serumu djeteta (paroksetin, sertralin). Stoga svakako uzimamo u obzir sve okolnosti, naročito: eventualnu raniju depresivnu epizodu, anamnezu korištenja lijekova u trudnoći, obiteljsku anamnezu, karakteristike samog lijeka i mišljenje majke.

Što se tiče postporođajnih psihotičnih poremećaja, povećana anksioznost, nesanica, deluzije, halucinacije, nekontrolirane misli su simptomi koji zahtijevaju hitno liječenje uz intenzivno praćenje i majke i dojenčeta. Tada pristupimo i liječenju antipsihoticima.

Kao i kod antidepresiva, zbog nedovoljnih dokaza te malog broja podataka i studija, kod žena na terapiji antipsihotikom dojenje se ne preporučuje. U metaanalizi koja je uključila studije i prikaze slučajeva vezanih uz kvetiapin i olanzapin, oni su klasificirani kao prihvatljivi u dojenju. Za klorpromazin, haloperidol, risperidon i zuklopentiksol navodi se potreba za nadzorom i praćenjem, dok za ostale lijekove iz ove skupine dojenje nije preporučljivo. I u ovom slučaju potrebno je procijeniti dobrobit interakcije majke s djetetom za vrijeme dojenja u odnosu na potencijalnu štetu zbog lijeka.

Akupunktura u liječenju postpartalne depresije

Postoje brojna istraživanja i ispitivanja koja ukazuju na pozitivan učinak akupunkture u raznim područjima i tegobama, pa tako i kod postpartalne depresije, pri čemu se poboljšava raspoloženje te smanjuju anksioznost i nelagoda pri dojenju.

Nakon akupunkture klijentice bi trebale izbjegavati naporne vježbe, kofein, tešku hranu, alkohol, niske temperature i, ako je moguće, stresne situacije kao i vožnju odmah nakon tretmana ako osjećaju vrtoglavicu. Smatra se kako je akupunktura vrlo dobar izbor kod trudnica i dojilja jer je neinvazivna metoda liječenja sigurna za majku i dijete.

Akupresura je također učinkovita, naročito odmah nakon poroda pri čemu uspijeva reducirati umor. Akupresurne točke trebalo bi stimulirati jednu do dvije minute nekoliko puta dnevno.

Razbijanje stigme

Kod postporođajne depresije najvažnije je razbijanje stigme. Majke koje su tradicionalnije odgojene i nemaju podršku okoline teže će priznati sebi i drugima da se nakon ostvarenog majčinstva ne osjećaju dobro, sretno i ispunjeno i da nisu stvorile adekvatnu privrženost prema djetetu jer smatraju da je osjećati tako nešto potpuno neprihvatljivo.

Raskol između velikih očekivanja društva te stvarnih osjećaja unutar jedne majke može produbiti depresiju, kao i dodatno poremetiti odnos s djetetom i njegovim ocem. Sve to pogoršava zdravlje unutar obitelji i onemogućuje potencijalno liječenje.

Ne smijemo zanemariti da od određenog oblika postporođajne depresije mogu patiti i očevi. Razlozi su razni; strah od odrastanja, odgovornosti, gubitka slobode, financijske brige i poteškoće, sve to može biti okidač za razvoj bolesti. No, tu se ponovno javlja problem zatvorenosti u sebe jer muškarci još teže govore o svojim osjećajima. Zato je važno da svi glasno govorimo o ovoj temi. Za dobrobit mladih roditelja, djece i zbog općeg razvoja tolerancije i empatije unutar društva.