Točan uzrok poslijeporođajne depresije još uvijek nije potpuno poznat. Prema nekim istraživanjima, uzrok poslijeporođajne depresije treba tražiti u naglom padu razine hormona u tijelu majke nakon poroda. Tijekom trudnoće, razina estrogena i progesterona je i deseterostruko veća od normalne, a zatim u roku od tri dana nakon poroda razina tih hormona, kao i endorfina, kortizola i prolaktina pada na razinu prije trudnoće.
Uz navedene biokemijske promjene u tijelu majke, događaju se i psihološke promjene koje još više povećavaju vjerojatnost pojave poslijeporođajne depresije. Iscrpljenost nakon poroda, stres i nedostatak sna u prvim tjednima života novorođenčeta također mogu biti čimbenici koji mogu utjecati na pojavu ovog poremećaja.
Najveći rizik od pojave poslijeporođajne depresije postoji kod majki koje su u prošlosti već imale problema s depresijom ili osjećajima tjeskobe, kao i kod onih kod kojih je zabilježena poslijeporođajna depresija u nekoj od prethodnih trudnoća.
Prema intenzitetu simptoma poslijeporođajne depresije, vremenu trajanja istih te opasnosti po zdravlje majke i djeteta, poslijeporođajnu depresiju možemo podijeliti u tri glavne skupine: poslijeporođajnu tugu ili "baby blues", poslijeporođajnu depresiju te poslijeporođajnu psihozu.
Ovo je blagi oblik poslijeporođajne depresije i ne predstavlja ozbiljnu opasnost. Istraživanja pokazuju da se javlja kod gotovo 80% majki. Pojavljuje se u prvom tjednu nakon poroda i manifestira se osjećajem tuge, tjeskobe, čestim plačem bez nekog vidljivog razloga te problemima u spavanju. Simptomi uglavnom nestaju nakon nekoliko dana i bez medicinskog liječenja. Majkama se u ovom periodu može pomoći emocionalnom podrškom, prikladnom pomoći oko novorođenog djeteta i ostalih kućnih poslova.
Ako simptomi tuge i tjeskobe potraju i dulje od dva tjedna nakon poroda, potrebno je posjetiti liječnika jer postoji opasnost da se razvila poslijeporođajna depresija. Simptomi poslijeporođajne depresije mogu se javiti odmah nakon trudnoće, ali i do nekoliko mjeseci nakon poroda. Ovo je daleko ozbiljniji problem od poslijeporođajne tuge i zahvaća otprilike 10-15% majki.
Najčešći simptomi su česte promjene ponašanja, često plakanje, razdražljivost, umor, kao i osjećaji krivnje, tjeskobe i nemogućnosti brige za sebe i za dijete. Liječenje psihoterapijom i antidepresivima često je vrlo uspješno.
Ovo je najteži i najozbiljniji oblik poslijeporođajnog stanja i zahtijeva hitnu medicinsku pomoć. Ovaj oblik je relativno rijedak i pojavljuje se kod jedne od 500 majki nakon poroda. Simptomi uključuju izraženu nervozu i razdražljivost, zbunjenost, nesanicu, paranoju, haluciniranje, hiperaktivnost, ubrzani govor te maniju, a javljaju se uglavnom ubrzo nakon poroda, vrlo su intenzivni te mogu trajati od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci.
Hitna medicinska pomoć potrebna je jer postoji velika opasnost od samoubojstva ili nanošenja ozljeda djetetu. Potrebno je bolničko liječenje majke i terapija lijekovima.
Od velikog broja simptoma poslijeporođajne depresije vrijedi spomenuti sljedeće:
Moguće je da simptomi poslijeporođajne depresije nestanu i bez liječničke pomoći unutar tri mjeseca nakon poroda. Međutim, kako je već spomenuto, ako simptomi poslijeporođajne tuge potraju dulje od dva tjedna ili pak počnu utjecati na normalan svakodnevni život, potrebno je obvezno potražiti liječničku pomoć i to po mogućnosti odmah nakon pojave simptoma. Jedan od prvih koraka u liječenju poslijeporođajne depresije je uzimanje antidepresiva. Ako majka doji, potrebno se posavjetovati s liječnikom o načinu uzimanja i izboru vrste antidepresiva, jer antidepresivi preko majčinog mlijeka dospijevaju i do novorođenčeta.
Kod nekih antidepresiva radi se o vrlo malim količinama, pa se smatra da od njih ima više koristi nego štete, no postoje i oni koji mogu ozbiljnije kontaminirati majčino mlijeko i naškoditi djetetu. U kombinaciji s antidepresivima, preporučuje se i liječenje psihoterapijom. Liječnik može majku uputiti kvalificiranom psihologu ili psihijatru, koji će joj dati emocionalnu podršku kao i pomoć u razumijevanju njenih osjećaja. Kod poslijeporođajne depresije osobito je korisna kognitivna psihoterapija.
Ta se psihoterapija temelji na pretpostavci da način na koji pojedinac strukturira i objašnjava svoja iskustva određuje njegovo raspoloženje i ponašanje. Cilj te terapije je promijeniti negativne načine mišljenja i osjećanja majki te ih naučiti da razmišljaju pozitivno i konstruktivno.
Budući da istraživanja pokazuju kako je poslijeporođajna depresija usko vezana s promjenama u razini hormona nakon poroda, prevencija ili sprečavanje pojave poslijeporođajne depresije vjerojatno nije moguće. Međutim, to ne znači da ne postoje pristupi koji mogu pomoći u obrani od tog poremećaja.
Preporučljivo je naučiti što se više može o biokemijskim i psihološkim promjenama koje mogu nastupiti tijekom trudnoće, poroda i roditeljstva. Takve spoznaje može uvelike pomoći u razvijanju realnih očekivanja za majku i za dijete. Ako je moguće, majka bi trebala pohađati tečaj o porodu i razgovarati s ostalim trudnicama i majkama o njihovim iskustvima.
Uz medicinsku pomoć, svaka majka za vrijeme liječenja može na razne načine pomoći i sama sebi. Evo nekoliko savjeta upućenih majkama:
U slučaju da postoji sumnja u pojavu poslijeporođajne depresije, od velike pomoći mogu biti i članovi obitelji, te u slučaju pojave simptoma i znakova trebaju pravovremeno izvijestiti liječnika.
Izuzetno je važno zatražiti liječničku pomoć ako majka ima halucinacije i priviđenja koja uključuju dijete te ako razmišlja o nanošenju ozljeda sebi ili svom djetetu. Nadalje, članovi obitelji trebaju imati na umu da je takva vrsta depresije privremena i da to nije znak slabosti. Obitelj bi trebala majci pomoći u kupovini, čuvanju djeteta i održavanju kućanstva. Ponekad će majka željeti samoću, ali je bitno da joj članovi obitelji i prijatelji dadu na znanje "da su tu".