Afektivni poremećaji

Spektar raspoloženja

Poremećaji raspoloženja su spektar između dva suprotna pola, pozitivnog (maničnog) i negativnog (depresivnog), a unutar kojeg se nalazi normalno raspoloženje koje nazivamo eutimija (grč. euthimia- dobra volja, radost, veselje). Svaki značajniji odmak od normalnog raspoloženja prema jednom od dva navedena pola može predstavljati pojavu nekog od simptoma poremećaja raspoloženja.

Depresivni poremećaj

Depresija (lat. deprimere - utisnuti, pritisnuti) je poremećaj raspoloženja koji karakterizira prisustvo osjećaja izuzetne tuge, gubitka interesa i zadovoljstva u svakodnevnim aktivnostima. Također se javlja osjećaj nedostatka energije, usporenosti, smetnje spavanja, osjećaj besperspektivnosti, bespomoćnosti, manje vrijednosti, poremećaj koncentracije i smetnji pamćenja.

Osobe oboljele od depresije mogu također osjećati pretjerani sram ili krivnju i mogu ozbiljno početi razmišljati o smrti, kako su drugima na teret i kako bi bilo bolje da ih nema. Ovakvo stanje je mnogo više od prolazne tuge, traje više od dva tjedna i potpuno preuzima kontrolu nad životom oboljele osobe. U kliničkoj praksi razlikujemo blagu, umjerenu i tešku depresivnu epizodu i tešku depresivnu epizodu sa psihotičnim simptomima (dodatno su prisutne sumanute ideje ili halucinacije). U nekim slučajevima depresija može biti maskirana brojnim tjelesnim simptomima i zbog toga se često previdi u svakodnevnoj kliničkoj praksi. Primjerice pacijenti se često mogu žaliti na neurološke i gastrointestinalne simptome, pretjerani umor, bolove u vratu i leđima te budu nepotrebno upućivani na obradu kod drugih specijalista. Depresija nije toliko rijetka; procjenjuje se da svaka peta žena i svaki deseti muškarac tijekom života iskusi barem jednu ozbiljnu depresivnu epizodu. Može se pojaviti u svakoj životnoj dobi, ali je najčešća između 25. i 40. godine života. Važno je znati da se oko polovina bolesnika s depresivnim poremećajem ne liječi i nikada ne obrati liječniku za pomoć. Poslije prve epizode depresije, 50 % osoba nikad više neće imati depresiju, međutim, ako se ponove dvije depresivne epizode, vjerojatnost da se pojavi i treća raste na 70 %. Neliječena bolest može prijeći u kronični tijek i u velikoj mjeri ugroziti mnoge aspekte svakodnevice oboljele osobe, ali i njegove/njezine obitelji. Depresija dakle ne zahvaća samo oboljelu osobu već čitavu obitelj i jako utječe na komunikaciju oboljele osobe s najbližima. Do danas nije otkriven specifični uzrok depresije, već suvremena stajališta ističu važnost višestrukih čimbenika koji međusobno utječu jedan na drugog. Interakcija genetskih, biokemijskih, psiholoških i socijalnih čimbenika koji ukoliko su nepovoljni, povećavaju vjerojatnost pojave depresivnog poremećaja.

Bipolarni afektivni poremećaj (BAP)

BAP karakterizira izmjena stanja povišenog (maničnog) i sniženog (depresivnog) raspoloženja između kojih je pacijent unutar granica normalnog raspoloženja. Te faze ponekad se izmjenjuju brzo, ali ponekad pojedina faza može trajati tjednima. Bipolarni poremećaj javlja se nešto češće kod žena, početak javljanja poremećaja je obično u dobi između 15. i 30. godine života. Ukoliko se adekvatno ne liječi BAP je ozbiljna, onesposobljavajuća bolest zbog simptoma koji znatno mogu utjecati na radno, socijalno i obiteljsko funkcioniranje oboljelih. Kod svake osobe broj pojavljivanja epizoda i intenziteta je različit.

Moguće je i pojavljivanje epizoda ovisno o godišnjem dobu. Kod nekih pacijenata broj maničnih epizoda veći je od broja depresivnih, a kod nekih epizode se ponavljaju svakih par godina. Podjednako se javlja kod muškaraca i žena. Uzrok BAP-a je i dalje nepoznat, ali kao i za depresivni poremećaj, postoji konsenzus o multiplim uzročnicima koji međusobno utječu jedni na druge (genetika, biokemija, okolinski i socioekonomski faktori). Podjednako se javlja kod muškaraca i žena.

Hipomanija i manija

Hipomanija je blaži oblik maničnog raspoloženja koji može biti manifestacija BAP-a. Obično počinje pojačanim osjećajem zadovoljstva, samopouzdanja, društvenosti, kreativnosti i energije. U ovoj fazi ljudi sa bipolarnim poremećajem su zadovoljni svojim životom, često vrlo produktivni na poslu, socijalno privlačni i zabavni za društvo. Zbog toga što se dobro osjećaju i što dobro funkcioniraju, velika većina ne želi i ne vidi potrebu za liječničkom pomoći.

Ova faza ponekad brzo može eskalirati u maničnu fazu kada ljudi postaju euforični, previše energični, prekomjerno samopouzdani, izrazito malo spavaju te je teško pratiti njihov misaoni tok. Manični pacijenti teško se koncentriraju, održavaju pažnju, ponašaju impulzivno (npr. nesvrsishodna kupovina, nepromišljeno ulaženje u seksualne odnose, rizične poslovne odluke), znaju biti razdražljivi, konfliktni i agresivni, pogotovo ukoliko im se netko suprotstavi.

U svojoj najtežoj formi kod maničnih pacijenata mogu se pojaviti psihotični simptomi (nemogućnost da se na adekvatan način testira realitet), kao što su slušne i vidne halucinacije i sumanute ideje (najčešće grandiozne ili religiozne, primjerice osoba smatra da je Mesija). Manične epizode obično počinju naglo i traju između 2 tjedna i 4 mjeseca, dok depresivne epizode obično traju duže (otprilike do godinu dana). Epizodama u velikom broju slučajeva prethode stresni životni događaji.

Nakon hipomanične/manične epizode u pravilu slijedi depresivna epizoda koja je po simptomima vrlo slična depresiji, sa iznimkom iritabilnog raspoloženja koje je puno učestalije nego u depresivnom poremećaju. Treba istaknuti da kada pacijent uđe u depresivnu epizodu značajno raste suicidalni rizik.

Distimija

Distimija je kronično depresivno raspoloženje gdje simptomi nisu toliko jako izraženi da bi se mogla postaviti dijagnoza depresivnog poremećaja. Češće se pojavljuje kod žena. Od simptoma su najčešće prisutni bezvoljnost, pesimizam, osjećaj manje vrijednosti, teško pronalaženje zadovoljstva u životu, socijalno povlačenje. Znaju biti prisutni kronični umor i nedostatak energije koji vodite prema padu koncentracije i problemima sa pamćenjem. Dakle, distimiju karakteriziraju kronični ali slabije izraženi simptomi koji traju najmanje dvije godine. Ukoliko se navedeni simptomi intenziviraju, pacijent može ući u epizodu depresivnog poremećaja, pa u tom slučaju govorimo o dvostrukoj depresiji.

Ciklotimija

Ciklotimija je poremećajkojeg karakterizira trajna, nepravilna i nagla nestabilnost raspoloženja s brojnim razdobljima blage depresije (distimija) i blagih ushićenja (hipomanija). Može se reći da je to stanje slično bipolarnom poremećaju međutim simptomi, odnosno oscilacija raspoloženja nije toliko izražena. Smatra se kako otprilike trećina do polovine pacijenata sa ciklotimijom u daljnjem tijeku razvije bipolarni poremećaj.

Liječenje afektivnih poremećaja

Što se tiče liječenja afektivnih poremećaja, dvije su najučinkovitije vrste tretmana: farmakoterapija i nefarmakološke intervencije.

Od farmakološke terapije u liječenju se koriste antidepresivi, anksiolitici, stabilizatori raspoloženja, hipnotici, a ukoliko se u kliničkoj slici pojave psihotični simptomi mogu se dati i antipsihotici. Prednost farmakološke terapije je da ona vrlo brzo djeluje i pomaže u smanjenju simptoma što zna biti veliko olakšanje za pacijenta, te brz povrat normalnog (eutimičnog) raspoloženja i adekvatnog funkcioniranja. Smatra se da, primjerice, neliječena depresivna epizoda traje između 6 i 12 mjeseci, a kod većine liječenih depresivna epizoda traje oko 3 mjeseca.

Nefarmakološke metode liječenja

Budući da farmakološka terapija ponekad nije dovoljna, osoba se može uključiti u psihoterapijski i socioterapijski tretman koji omogućuju potpuniji oporavak. Bolesnik koji ima izražene simptome iz kruga afektivnih poremećaja ne treba patiti i čekati da depresija sama od sebe prođe. Kontraproduktivni su savjeti da se može izliječiti snagom volje, pozitivnim razmišljanjem, da se samo mora malo više potruditi, malo izaći van na zrak. Upravo su volja, energija i optimizam nestali kod oboljelog od depresije. Zbog toga je važno da se pacijent na vrijeme javi obiteljskom liječniku, koji će potom procijeniti je li potreban pregled psihijatra. Upoznavanje pacijenta sa mogućim modalitetima liječenja i educiranje o prirodi same bolesti jako je važno za buduću terapijsku suradljivost i samu prognozu bolesti. Od velike je važnosti da pacijent direktno i otvoreno komunicira s liječnikom opće prakse ili psihijatrom o tome kako se osjeća po uzimanju preporučene terapije, o eventualnim pitanjima ili nedoumicama koje ima (primjerice pojavljivanje nuspojava zbog kojih često dolazi do preranog samoinicijativnog prestanka uzimanja terapije).

Afektivni poremećaji danas se, uz dostupno znanje i terapije koje posjedujemo, mogu uspješno i učinkovito liječiti.